Pohvala “singl” mamama

Dođi na kavu”, nazvala me Goga. “Ne mogu, vodim Bebu na odbojku”. “A otkad TI vodiš Bebu na odbojku”, upitala je. “Pa, vodim je otkako mi je Beba rekla kako ‘tata stalno sjedi s Laninom mamom’ na klupici”, rekla sam.

Sve u svemu, cijela ta priča je velika gnjavaža. Polomim se trčeći da stignem po nju u školu, pa da odemo kući da nešto pojede, a tek onda se potrpamo u auto i odvezemo na trening, koji traje taman toliko da nema smisla da se vraćam kući, nego moram sjediti tamo i blejati tako sat vremena.

Jučer je pokraj mene sjedila jedna mama. “Sjajni su, je l’ da…”?, upitala je. “Tko?” “Djeca. Naša djeca”. “Aaaa… pa da, super su”. “Tri prijevozna sredstva promijenim dok idemo na trening”, rekla je. Sat tamo, sat ovamo. Ali vrijedi. Uživam dok ih gledam”, dodala je. Je l’…? Možda bih i ja uživala da me kod kuće ne čeka ona planina rublja za glačanje, pomislila sam i nastavila tipkati poruke. “Pustite taj mobitel”, rekla je. Zastala sam i pogledala je zaprepašteno. “Molim…?” “Pogledajte svoje dijete, ubija se mašući vam a vi ne vidite”, pokazala je rukom na teren. “Ona ima sedam godina, majko. Sedam godina sad i nikad više. Mahnite joj.”

Kakva luđakinja, pomislila sam. Najviše volim te što mi drže predavanja kako i što trebam raditi. “Znam što govorim”, nastavlja ona. “Sjednite, opustite se, zaboravite sve što je iza onih vrata, uživajte u svome djetetu. Ona u plavim hlačicama – to je moja djevojčica. Otkako sam se, prije tri godine, razvela – ima samo mene. I ja imam samo nju. Inače, ja sam Tanja, “singl” mama”, kaže i pruži mi ruku. “Drago mi je, ja sam Duda i, eto, imam muža”.

“Samo da znate, Duda, nikad nisam planirala biti samohrana majka. Zapravo, bila sam od onih koje su jedva čekale da se udaju i imaju djecu. Rasla sam u patrijarhalnoj obitelji, odmalena su me učili da je muž – zakon, a obitelj – svetinja. Htjela sam imati cijelu nogometnu momčad djece. Moj muž je htio jedno. Na kraju mu je i to jedno bilo previše. Podnosila sam ga. Godinama. Nisam ni pomišljala da može drugačije. To je to, mislila sam, tako su ti se karte posložile, šuti i trpi. Možda se zato tako točno sjećam trenutka kada sam prvi put poželjela ostaviti ga. Bio je vruć ljetni dan, stajala sam za sudoperom i ribala nekakvu posudu. Ona je još bila mala, motala mi se oko nogu. Zar trebam cijeli život provesti ovako, pomislila sam. Prvi put mi je proletjela kroz glavu misao da nesreća nije osjećaj koji treba obilježiti nečiji život, te kako mora postojati još nešto, nešto bolje, ljepše. Međutim, brzo sam potisnula tu ideju i vratila se svojoj zagorjeloj posudi. Te noći nisam mogla zaspati. Ta misao se vratila. Svi će misliti da sam poludjela, pomislila sam. Ostaviti muža, tek tako… Ali barem ću biti sretna – oglasila se ona druga Ja. I više nije bilo natrag. Dvije godine nakon te noći – skupila sam hrabrost i otišla. Bila sam s djetetom na ulici. Moji me nisu primili. Rodbina je okretala glavu. Prijatelji se pritajili. Ovaj svijet ne voli žene koje ne vole svoje muževe.”

“No nisam se pokajala”, rekla je. “Nisam”, ponovila je kao da me želi uvjeriti. “Bilo je dana ovakvih i onakvih. Dobrih i manje dobrih. Uvijek se našao netko da odmogne, da teret učini još većim, da laje i ogovara uokolo, da umjesto mene brine moje brige, gleda moja posla. A opet, bilo je ljudi koji su pomagali, od srca, kad mogu, koliko mogu, uglavnom oni od kojih sam se najmanje nadala. Lana…!”, povikala je. “Lanaaaa, pazi, past ćeš…!”

Treba joj dati medalju, razmišljala sam putem kući. Zapravo, dvije medalje. Jednu za hrabrost, drugu za zasluge. Biti sama samcata s djetetom, u današnje vrijeme – stvarno je podvig. Čudo jedno.

Vlado je nešto lamatao po kuhinji. “Od sutra ti vodiš Bebu na trening”, rekla sam. “I ne samo to. Molim te da nakon treninga odvezeš Lanu i Laninu mamu do najbliže postaje. Ili barem do okretišta, da ne pješače”. “Laninu mamu?”, upitao je Vlado. “Koje Lane?” “Znaš ti koje Lane. I ostavi tu posudu, molim te. Opet ti je zagorjelo, ha…?”