Izmišljena prijateljica

Duda je vrlo zabrinuta… Bilo bi joj puno lakše da je njezino dijete posebno zbog toga što lijepo crta, pjeva ili svira klavir, nego što izmišlja prijatelje. Ali, što je – tu je…

 

Nema nikakve Hane u vrtiću”, rekao je Vlado smušeno. “Kako?”, upitala sam, “pa ona stalno spominje Hanu. Hana ovo, Hana ono, Hana ima najljepšu haljinu i mama svaki dan dolazi po nju prije spavanja… Mora da je teta u vrtiću pobrkala lončiće, sigurno je nova.” Jer, Hana je atrakcija broj jedan. Svi znaju Hanu. Beba po cijeli dan priča o njoj. Svaki put kad dođem po nju u vrtić, prvo mi ispriča što je Hana odjenula tog dana i čega su se igrale, pa onda kako Hana nije htjela jesti grašak, pa… Sutra ću i ja prije spavanja po Bebu, da konačno upoznam Hanu.

 

 

Nevidljiva djevojčica
“Nemamo Hanu”, rekla je teta Ana. “Ali, kako? Mislim, to je Bebina najbolja prijateljica, stalno su zajedno, evo, na primjer jučer – za ručak je bio grašak i Hana nije htjela jesti, pa je dala Bebi svoj obrok…” “Nema Hane, ponavljam vam”, odmahivala je teta glavom. “U posljednjih pet godina nismo imali nijednu Hanu u grupi, ni u cijelom vrtiću.” O.K., pomislila sam, sad je već dosta. Mora postojati tu negdje nekakva Hana. Jer Beba ne bi tek tako bila opčinjena drugom djevojčicom. Hana je posebna, najljepša, najbolja, najpametnija. I ima najljepšu moguću lutku na svijetu. “Bebi”, pozvala sam je. Dotrčala je i omotala se oko mene kao bršljan. “Idemo kući, mila.” “Čekaj, čekaj”, rekla je i povukla me u stranu. ”Zaboravila sam se pozdraviti s Hanom”, šapnula je. “Budi tu, sjedni”, rekla je i pokazala mi prstom na stolicu za lutke pokraj ormarića.

Eh, ta mašta…
“Dođite”, pozvala sam tetu. “Dođite, evo upravo se vratila u boravak, kaže – mora se pozdraviti s Hanom.” “Sad ćemo svi upoznati Hanu”, rekla sam i odškrinula vrata. Teta se ušuljala za mnom. Stajali smo poput dva urotnika, i u nevjerici promatrajući prizor ispred nas. Beba je sjedila sama za stolom. “Doći ću i sutra”, čvrsto je obećala. “Ne brini ništa, sad će i tvoja mama. Javila je da kasni, strašna je gužva, danas, znaš?” Teta me samo značajno pogledala, dok je Beba i dalje čavrljala. Da sam ranije obratila pažnju, možda bi mi postalo jasno da moje dijete ima izmišljenog prijatelja. Ovako, ja sam posljednja upoznala Hanu. Izmišljeni prijatelj, kažu da se to događa usamljenoj djeci. Ali… i druga djeca su usamljena, ni druga djeca nemaju braću i sestre, pa se opet druže s pravom djecom, nemaju potrebu izmišljati prijatelje. Na svu sreću, nismo sami! “Svako dijete je priča za sebe”, rekla je Goga. “Svatko ima neki svoj talent, nešto zbog čega je posebno.” “Znam”, prekinuh je. “Znam. Ali milijun puta bi mi bilo lakše da je moje dijete posebno zato što lijepo crta ili pjeva, ili svira klavir, nego zato što izmišlja prijatelje. Sinoć sam googlala do beskonačnosti, tražila roditelje sa sličnim iskustvom. Nema pravila, nekad su to djeca koja su usamljena, na koja nitko ne obraća pažnju, nekad se prijatelji pojavljuju kao posljedica preživljene traume… Često su u pitanju samo djeca koja su previše maštovita, pa izmišljaju likove… Uglavnom, ako je za utjehu, nismo sami. Nemamo samo mi prijatelje u glavi. Danas sam cijelo popodne provela s njom. Pričale smo o Hani. “I, kakva je?”, bila je radoznala Goga. “Pa, ne znam, valjda O.K. Ti znaš da se Beba ne druži sa svakim.”

Moj Gospodin Bucko
“Mašta”, rekla je moja mama, očigledno nimalo iznenađena Haninim posjetom. “Obična mašta, ništa više. I ti si imala prijatelja u njenim godinama.” “Ja…?!” “Daaaa, dušice, imala si svog izmišljenog prijatelja, baš negdje tamo oko četvrte godine. Gospodin Bucko, tako se zvao. Sjećaš se da te vodio u vrtić, držao za ruku, pazio da te druga djeca ne povrijede…? Jednom je gospodin Bucko prolio juhu susjedu Josipu u krilo…” To da ni kao mala nisam voljela juhu, to znam – ne mora me podsjećati, ali kako je moguće da se ne sjećam Gospodina Bucka? “Kako je moguće da zaboraviš nekog tako posebnog, mama?” “Moguće je, svakako je moguće. Probaj se sjetiti još nečega iz vremena kad si imala tri godine.” Istina, malo toga je ostalo, i uz najbolju volju, uspijevala sam se sjetiti samo nekih fragmenata, djelića, ali i to nekako kao kroz maglu, nejasno. “Kakav je bio Gospodin Bucko, mama? Pričaj mi, mamice, pričaj mi joooš… !”

Mamine priče
I tako smo ostali do mrkle noći. Mama je samo vezla priče, sve jednu na drugu. Gospodin Bucko se pojavio negdje malo prije mog trećeg rođendana. Nije imao nikog svog, ni majku, ni oca, ni brata, nikoga. Zato je odlučio živjeti s nama. Bio je stariji, iskusniji, znao se penjati po drveću i skidati odbjegle mačiće s grana. Naročito je bio vješt u bacanju lego kockica kroz prozor i lijepljenju plastelina u ključaonice. Živio je uglavnom u mojoj sobi, ispod kreveta, i rijetko je izlazio van. Jednom smo ga poveli u trgovinu s nama, ali srušio je policu s narančama, pa nas je prodavačica najurila. Ni u vrtiću nije bio puno bolji. Nagovorio je Marka da teti viri pod suknju. A Marini iz mlađe grupe je rekao da će joj se baka stvoriti tu u roku od pet minuta samo ako dovoljno duboko gurne špekulu u nos. Mama je pričala i pričala, a ja sam se na trenutke smijala, a trenutke plakala. Oko dva ujutro, kad su svi u kući već naveliko spavali, i nakon što sam mamu ugurala u taksi, osjetila sam kako mi Gospodin Bucko strašno nedostaje.

I, što ćemo sad?
Sutradan sam Vladi ispričala priču o Bucku. “A ja sam mislio da znam sve o tebi”, rekao je i prekrižio ruke. “Do jučer sam bio uvjeren da znam, kad ono, eto ti ga sad – pojavljuje se muškarac iz prošlosti…” “Samo se ti zezaj, ali moramo se dogovoriti što ćemo s Hanom”, rekla sam i počela nadugo i naširoko pričati o iskustvima roditelja čije sam priče iskopala na netu. Uglavnom me blijedo gledao, ali kada sam rekla da to nikako ne smijemo ignorirati, uozbiljio se. Sve je to bilo i previše za mog dibidus racionalnog muža. “Hoćeš reći da se trebamo ponašati kao da je Hana tu, s nama, ili…?!” “Ali Vlado, to je jedini način da preraste te stvari bez trauma. Ako joj budemo branili ili ignorirali to, teško ćemo se riješiti Hane.” Mlatarao je rukama vičući: “Kako misliš da živimo? Kao totalni luđaci? Ne, ne razumijem… Što si naumila, da kupujemo dva para obuće za zimu, dvije kabanice, dva skafandera, da ne bi možda zbog Hane uplatio i četverokrevetnu sobu na skijanju…?” “Ne, ne, nikako”, odmahnula sam. “Stat će na pomoćni, malene su. A ako se budu gurale, Hana može i s nama.”

Novi član obitelji
I tako, život se nastavio. Pretvarala sam se da je sve u redu, i nisam spominjala Hanu prva, nikada. Ona je malo bila tu, malo nije. Za razliku od Gospodina Bucka, Hana je imala i mamu i tatu, išla je na balet, svirala klavir i nije uvijek imala vremena za igru. Pojavljivala bi se uglavnom navečer, pred spavanje, i zbog toga nismo gasili svjetlo u Bebinoj sobi. Ne zato što se Beba bojala mraka, nego iz jednostavnog razloga da se Hana ne spotakne o igračke kad pođe kući. Nekad me izluđivalo što sam morala postavljati i četvrti tanjur za Hanu i provjeravati je li sigurnosni pojas dobro vezan kada bi Hana bila s nama u autu. Jednom sam se morala vratiti iz vrtića i uvjeriti se da Hana nije ostala zaključana, a drugi put sam bila kriva jer se Hana prehladila zato što sam je zaboravila izvaditi iz kade. U svakom slučaju, vrijeme je prolazilo, i mi smo se, htjeli-ne htjeli, polako navikavali na život s Hanom.

Kada tata ne bude tu…
“Znaš tko te pozdravio?”, pitala je Beba dok smo crtale bojanku. “Tko?”, upitala sam, praveći se da ne znam. “Hana”, rekla je. “Stvarno?!”, bila sam kao iznenađena. “Pa što kaže, kako to da je nema ovih dana…?” “Pomaže mami spremati kuću”, rekla je Beba ne dižući glavu s crteža. Nisam joj željela dosađivati i zapitkivati. Ako bude htjela, sama će mi reći. Beba se, najednom uspravi, odloži bojice u stranu i značajno me pogleda. “Ali, rekla je da će doći kad budeš radila kolače. I to kad tata ne bude tu.” Odjednom mi je postalo jasno zašto ni moj tata nikada nije upoznao Gospodina Bucka. Zato što nikada, kao ni Vlado, nije želio vjerovati. I zato je Bucko, kao i Hana, dolazio samo kad tata nije bio tu. “Hajde sad da pokupimo igračke”, rekoh, bacivši se u potragu za odbjeglim bojicama ispod trosjeda. “Ne mogu”, reče Beba, “moram pomoći Hani.”