Četiri žene ispričale su nam svoje iskustvo s moždanim udarom

U Hrvatskoj je moždani udar drugi uzrok smrtnosti s više od 6000 umrlih svake godine, a od toga je otprilike 60 posto žena. Prema HZJZ-u, moždani udar (cerebrovaskularni inzult, apopleksija, kap) naglo je nastali neurološki poremećaj uzrokovan poremećajem moždane cirkulacije, zbog čega dolazi do nedovoljne opskrbe određenih dijelova mozga kisikom i hranjivim tvarima. Nedostatak kisika i hranjivih tvari uzrokuje oštećenje i odumiranje živčanih stanica što ima za posljedicu oštećenje mozga i gubitak funkcija koje taj dio mozga kontrolira. Kad je riječ o uzrocima moždanog udara, HZJZ naglašava da on može biti posljedica začepljenja arterije koja opskrbljuje mozak krvlju (ishemijski moždani udar ili infarkt mozga), ali može nastati i zbog puknuća krvne žile u mozgu kada dolazi do izljeva krvi u mozak, odnosno do hemoragijskog moždanog udara.

Podaci su ovo koje relativno često čujemo, osobito posljednjih nekoliko godina, a koje nekako imamo tendenciju pročitati s mišlju “ma neće meni”. No, stvarnost je, kako to obično biva, nešto drukčija, i moždani se udar može dogoditi svakome, neovisno o godinama. Štoviše, moždani udar češće pogađa žene, te one od posljedica moždanog udara umiru češće nego muškarci. Ovome u prilog idu i svjedočanstva četiri žene različitih dobnih skupina koje su s nama velikodušno podijelile svoja iskustva s moždanim udarom. Ako kruti statistički podaci ne ostavljaju dojam na vas, sigurni smo da priče ovih žena hoće. Jer moždani se udar načinom života može spriječiti, dok se njegove eventualne posljedice mogu izbjeći pravovremenim reagiranjem i poznavanjem simptoma. Više o ranim simptomima te prevenciji moždanog udara kod žena možete pročitati u našem intervjuu s neurologinjom.

Ususret završnici javnozdravstvene akcije Dan crvenih haljina, koja će se obilježiti pod motom “prvi petak u veljači #nosicrveno“, u nastavku vam donosimo priče četiri žene koje su doživjele moždani udar, s ciljem podizanja svijesti o specifičnostima moždanog udara u žena.

 

Ana Jurčević, Cerna, 30 godina

Moždani udar doživjela sam prije godinu dana. Isprva me danima boljela glava, bila je to glavobolja s kojom sam mogla funkcionirati, raditi… Počelo u srijedu i zadnje čega se sjećam je da sam u nedjelju legla u krevet, a u ponedjeljak sam završila u bolnici. Kasnije su mi rekli da sam tu noć povraćala ali sam uredno komunicirala sa suprugom. On me pitao može otići na posao i odvesti kćer u vrtić, ja sam rekla da može, da sam dobro te da ću otići k liječniku jer to sad već traje dugo i treba se nešto poduzeti. No, ja sam ga kasnije samo uspjela nazvati i reći da ne znam gdje sam, da ne znam gdje je on, gdje je kćer, što se događa… On je shvatio da nešto nije u redu i došao je odmah kući. Poslije mi je pričao da sam bila odjevena, da sam upalila perilicu rublja, osušila jednu turu veša, da sam cijelu kuću spremila ali da sam u tom trenu sjedila na krevetu, nisam imala više ravnotežu i nisam znala ništa. Stavili su me u auto i odvezli u bolnicu. Ja se svega toga i dalje ne sjećam. Sjećam se samo da sam se probudila u bolnici i idućih četiri dana sam bila u Vinkovcima, ali imam “crne rupe” u sjećanju. Pamtim da sam bila u bolnici, da su me obilazili neki moji kolege s obzirom na to da sam liječnica. Ali kad je to bilo, koliko je to trajalo, što smo mi pričali, ne znam ništa. Potom su me prebacili u Zagreb u KBC Sestre milosrdnice. Svjesna sam postala tek nakon tjedan dana i tada sam se već osjećala bolje. Bila sam slaba i nestabilna na nogama ali sam bila svjesna da je ono najgore iza mene.

Moj moždani udar bio uzrokovan disekcijom vertebralnih arterija, odnosno oštećenjem tih krvnih žila koje prolaze kroz kralježnicu. U bolnici sam bila puna četiri tjedna. Nažalost, imala sam tu nesreću da sam u bolnici završila s disekcijom desne strane, a u međuvremenu se dogodila disekcija lijeve strane. Sreća je u tome što je meni najvažnija terapija bilo mirovanje i nisam morala ići na nikakve operacije. Bilo to razdoblje lockdowna, nikog od obitelji nisam vidjela mjesec dana – kćer, muža, nikog… Mama je bila u Zagrebu, ona mi je donosila stvari i ponekad bi joj mahnula s prozora. To mi je jako teško padalo i svima nam je ostavilo velike posljedice, ali najviše mojoj kćeri kojoj se uvukao taj strah da će mama otići.

Hvala Bogu, ja sam prošla bez težih posljedica. Strah me uhvati samo kada imam glavobolje jer se uvijek pitam hoće li se opet nešto dogoditi. Nedavno sam imala glavobolju zbog koje sam povraćala i to je baš bilo stresno, vrtiš film da se možda nešto ponovno dogodilo jer su mi svi rekli da je godinu dana rok u kojem se bolest može vratiti.

Kad sam se vratila doma, imala sam Schanzov ovratnik i nisam se smjela više igrati sa svojim djetetom kao prije. Ona se zaletjela na mene i počele smo obje plakati i svi oko nas, sjela mi je u krilo i više se nije micala. Tako smo sjedile i igrale se na podu… Evo, prošlo je godinu dana da je nisam podigla i zbog toga mi je jako teško. Ona ima nepune tri godine, ali smo se naučile. Ona je sve to naučila, ona je naučila da se sama popne u auto sjedalicu. Ona sad kaže: mama je bolesna, mama me ne smije nositi. Našle smo neke nove načine da se mazimo i da to nadoknadimo. I suprug je golema podrška u tome i svi naši najbliži su odradili lavovski posao. Bez mame, svekrve, sestre, kume i svih ostalih stvarno bi bilo puno teže.

Meni su zabranili fizički posao, međutim, nitko nije rekao što je to točno fizički posao… Recimo, operete rublje i nosite jedan po jedan komad vješati na sušenje. Otiđete u dućan i ne možete iznijeti sve vrećice van iz auta, nego nosite dio po dio. Gomilu stvari koje prije nikad nisam doživljavala kao fizički posao, kao nešto teško, više nisam smjela raditi. Jedinu fizičku aktivnost koju sam smjela imati u zadnjih godinu dana je šetnja. Ja koja sam navikla na vježbe, bicikl, stalno neke akcije… No, ja vjerujem, kada još malo vremena prođe, da će i to doći na svoje.

Dogodila nam se jedna beba. Mislim da nam je to onako najvedrija točka u svemu ovome, dobit ćemo još jednu curicu u lipnju. Bio je veliki strah kad sam saznala da sam trudna jer nekako o tome nismo htjeli ni razgovarati dok ne prođe godinu dana od disekcije. No, kako se ne može baš sve u životu planirati, a to sam u ovih godinu dana definitivno naučila, tajili smo trudnoći dok se nisam čula s prof. Arijanom Lovrenčić-Huzjan koja me vodila i tada je rekla da je to najljepša vijest koju je ona mogla čuti. Sretni smo i zadovoljni, sve je u redu s trudnoćom, osjećam se dobro, beba je dobro tako da vjerujem da će sve izaći na dobro.

Mada sam i sama liječnica, mislila sam da se moždani udar događa nekom drugom, nekom mnogo starijem od mene. Meni se dogodio s 29 godina, i mislim da je bitno reći ljudima da, ako sumnjaju da nešto nije u redu, odmah potraže pomoć. Ja nisam imala one klasične simptome, nije me jako boljela glava, nije me oduzelo, a došla sam u zadnji tren.

Ester Crnković, Pula, 56 godina

Prije moždanog udara osjećala sam se dobro, nisam imala nikakvih smetnji, nikakve glavobolje, nikakav znak da nešto nije sa mnom u redu, čak ni s tlakom nisam imala problema. To se dogodilo doista iznenada, navečer, tuširala sam se i najednom sam imala osjećaj da će mi se glava razletjeti u milijun komada. To je bol koju vam ne mogu opisati. Nisam osjećala lijevu stranu, ali bila sam svjesna i nekako sam se obrisala i dozvala supruga. Odmah smo krenuli u bolnicu i ja sam ubrzo počela gubiti svijest. Došla sam k sebi kada sam već ležala u krevetu i sjećam se kako su govorili da mi je pukla aneurizma i da me moraju voziti u Zagreb. Putovanja do Zagreba se prisjećam kroz maglu i već sljedeće jutro sam se probudila na intenzivnoj u KBC-u Sestre milosrdnice. Na intenzivnoj sam provela tri tjedna, bila sam svjesna svega ali nisam smjela ustajati iz kreveta, tek zadnjih par dana su me polako počeli podizati.

Kad sam došla kući, bilo mi je teško popeti se par stepenica koje imamo do gornjeg kata, ali sam se trudila i uspjela sam. Iz dana u dan sam polako hodala, kretala se… Nakon 15 dana počela sam silaziti po stepenicama i polako hodati oko kuće. Svaki dan malo-pomalo. Bila sam dosta uporna u tome, mada je bilo teško, i nakon sto metara morala sam sjesti i odmoriti se.

Kupaonica mi je dugo bila najveća averzija – u prve dane nisam se htjela sama tuširati jer sam imala osjećaj da će mi se opet nešto desiti. Čak i danas, a prošle su već tri godine, i danas me ponekad prati taj osjećaj. Inače se nisam baš toliko bojala. Čak ni dok sam ležala u bolnici, nisam razmišljala da bi se nešto gore moglo dogoditi. Vidjela sam u bolnici i mlade ljude koji meni mogu biti djeca, a koji su u teškom stanju. Onda ste sretni da možete i govoriti i da se poslije možete ustati i da možete hodati. Sve drugo postane nebitno u životu.

Ivana Lončarević, Kutina, 34 godine

Moj moždani je nastao dubokom venskom trombozom. Mjesecima prije imala sam glavobolje koje sam uspješno rješavala tabletama protiv bolova. Međutim, ovoga puta glavobolja nije prestajala. Počelo je u četvrtak, ponovilo se u petak, a u subotu sam išla na hitnu. Rekli su mi da je to vratna kralježnica, dali mi injekciju i poslali me kući da se odmaram. No, meni je u nedjelju bilo još gore, počela sam osjećati slabost cijelog tijela i bila sam strašno, strašno umorna. U ponedjeljak sam ponovno otišla na hitnu i ponovno su me vratili kući i rekli da je to problem vratne kralježnice i da se moram odmarati. Sljedeći dan sam počela osjećati mučninu i povraćati ili konačno sam otišla kod svoje doktorice koja me odmah uputila u Vinogradsku bolnicu. Već mi se počeo mutiti vid, bio je zamagljen a prilikom pogleda u lijevo povremeno sam vidjela sam dvoslike. Na pretragama su ustanovili da je došlo do ishemije i ostavili me u bolnici. Tamo sam bila 17 dana i liječili su me niskomolekularnim heparinom. Svakim danom bilo mi je sve bolje i sada, 40-ak dana nakon moždanog udara ostao je taj problem s vidom koji me još uvijek muči.

Bilo mi je doista teško, svega se sjećam jer sam cijelo vrijeme bila pri svijesti. Najteže mi je bilo mirovati tako dugo. Nisam se smjela puno kretati, samo do toaleta i nazad i morala sam neprekidno ležati jer ti trombovi su još uvijek tu, nisu se razbili. Po izlasku iz bolnice, bila sam vrlo nestabilna i trebalo je dugo da se polako naviknem i da sve dođe na svoje.

Imam troje djece, suprug je često na terenu i svima nam je ova situacija teško pala. Sretni smo što je na kraju sve dobro završilo, ali strah još uvijek postoji, osobito je zabrinut moj suprug i boji se da ponovno nešto ne dogodi. Ja se svakodnevno borim s oporavkom, idem korak po korak i vjerujem da će na kraju sve biti dobro.

Katarina Čadež, Zagreb, 41 godina

Moždani udar preboljela sam u srpnju prošle godine. Moja priča je imala sretan tijek i još sretniji završetak. Moždani udar mi se dogodio dan pred godišnji odmor, bilo je rano ujutro i ni po čemu nisam mogla naslutiti što me čeka. Sretna okolnost je bila što je moj suprug, koji je bio na godišnjem odmoru s djecom na moru, neplanirano došao par dana ranije u Zagreb i što je tog jutra bio sa mnom. Spremala sam se i u jednom trenu sam se zagrcnula i morala se nakašljati. Istog momenta sam osjetila užasnu bol u desnoj polovici glave i čučnula sam na pod. On je već vezao cipele u hodniku i pitao me što mije, a ja odgovorila da ne znam i da mi se zavrtjelo. Suprug je shvatio da govorim nerazgovijetno i to je njemu bio prvi signal da nešto nije u redu. Uvjeravala sam ga da ne “fufljam”, ma mi nije ništa i mi je možda tlak pao… Donio mi je čašu vode i u tom trenu sam shvatila da lijevom rukom tu čašu ne mogu primiti kako bi ja htjela. Nasmijali smo se oboje, ja idem piti i krenem se polijevati. Tada on nazvao moju prijateljicu Tamaru koja je liječnica i ona mu je rekla da traži od mene da se nasmijem i pogleda smijem li se s pola lica. Ja sam cijelo vrijeme svjesna, ali nekako kao da se ne događa meni… Kad je suprug vidio da je pola moga lica spušteno, odmah smo otišli u KBC Zagreb. Svega se sjećam, ali u stanju nekakvog šoka i cijelo vrijeme sam razmišljala zašto su se oni sad svi ustrčali, kao u seriji “Hitna služba”, svi jure, viču, dozivaju se…

Nakon niza pretraga rekli su mi da me vode na zahvat. Ustanovljeno je da imam tromb koji je zapeo u jednom dijelu mozga. Bila sam budna za vrijeme tog zahvata i to nije dugo trajalo. Napravili su mi trobektomiju, mehanički odstranili kroz desnu preponu taj tromb i istog trenutka kada su liječnici jedan drugome rekli da je gotovo, ja sam stisnula lijevu šaku, pomaknula nogu i počela pričati. Kao da se ništa nije dogodilo! Sreća je bila što je od mojih prvih simptoma do samog zahvata prošlo manje od dva sata. Ja sam cijelo vrijeme razmišljala – nema panike, sve će biti dobro, ja sam dobro i to će dobro završiti. Osvijestile su me riječi prijateljice neurologinje koja me došla vidjeti i rekla da budem sretna što sam živa.

Liječnici su mi obavili i niz pretraga da bi ustanovili zašto je uopće došlo do moždanog udara. Ustanovljeno je da imam prirođenu grešku na srcu u vidu otvorenog foramena ovale. Ostala sam totalno zatečena jer nikad nisam imala nikakvih problema. Živjela sam do tada nekakvim normalnim, zdravim životom i odjednom nisi zdrav! U međuvremenu su mi zatvorili tu rupicu i rekli da mogu živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Trudim se živjeti tako, bude nekih kritičnih momenata, ali dobro je.

Ne osjećam strah, ponekad se zaboravim i onda se sjetim da treba malo “povući ručnu” i usporiti. Dobro sam i sve ide kako treba. Ali, ovo se može dogoditi kada se najmanje nadate i nekome tko to najmanje očekuje. Treba reagirati na prve simptome, ja sam pravi dokaz da je ključno pravovremeno prepoznavanje simptoma i brza reakcija, odnosno prava pomoć koja se pruži. Što kraći je vremenski rok, to je brži oporavak i lakše se to sve podnese. Ja stvarno nemam nikakvih posljedica.

 

Foto: ajijchan/iStock/Getty Images Plus, Zvonimir Ferina