Quentin Tarantino filmski Leo Messi!

by | 15 lipnja, 2015

Godina 1994. bila je vrlo plodna na području filma. Te godine svjetlo dana ugledali su neki od svevremenskih klasika kao što su “The Shawshank Redemption”, “Forrest Gump”, “Leon profesionalac” prema mnogima najbolji animirani film svih vremena “The Lion King”, akcijski all timeri “True Lies”, “Speed”, dok je film “Pulp Fiction” bio u dubokoj sjeni spomenutih naslova.

U tom trenutku Quentin Tarantino, bio je samo redatelj koji obećava.

Nakon režiranih “Reservoir Dogsa” koji su mu trasirali put do zvijezda očekivao se nastavak kreativnog kontinuiteta.
Poznat kao skrbnik pomalo zaboravljenih zvijezda poput John Travolte, Tim Rotha, Ving Rhamesa, Eric Stoltza, Amande Plummer, Michaela Madsena ili kasnije pokojnog James Carradinea okupljao je oko sebe niz vjernih pratitelja.

Njegovo glavno oružje, nelinearni slijed priče koja se s krajem filma stapa u jedinstvenu cjelinu, zaparala je filmsko nebo kao grom usred bijela dana.

Likovi vrlo vjerni ali pomaknuti u krajnost, situacije u koje ih dovodi, kako i ishod istih postali su njegov originalan pečat koji je stavljao na svaki od svojih filmova.

Kod njega uvijek prisutan homage klasičnoj hollywoodskoj i istočnjačkoj kinematografiji što kroz dijalošku formu, stil snimanja uz miješanje umjetničkih era stopljenih u jedan kalup (nap.a. Inglorious Bastards, Kill Bill vol. 1 i 2) nikada nije ispadao jeftin pokušaj inovacije, nego vrlo vješta simbioza.

Kako je njegova karijera napredovala, uz režiranje vlastitih naslova, sudjelovao je na radu drugih naslova i to u ulozi producenta blisko surađujući s redateljem Robertom Rodriguezom. Iz te suradnje proizaći će filmovi poput “From Dusk till Dawn”, “Planet Terror”, dok će u prvom nastavku “Sin Cityja” Quentin Tarantino sudjelovati kao redatelj/gost.

Tu suradnju ne treba promatrati tako kruto s obzirom na to da je ona najsličnija tutor-mentor odnosu gdje se Tarantinovi kreativni prijedlozi isprepliću s Rodriguezovim redateljskim direktivama.

Danas, Tarantina treba promatrati kao filmskog genijalca, hodajuću filmsku enciklopediju ali i čovjeka čiji stvaralački zanos polako usporava.

Njegova muza, Uma Thurman, pojavljuje se u nekoliko njegovih filmova poput Pulp Fictiona, oba nastavkaKill Billa, gdje je nosila glavne uloge ili je bila jedan od neizostavnih članova šarolikog ansambla.

Koliko je njegov talent raznolik govori samo činjenica da je dobitnik dvostrukog Oscara i to u kategoriji za najbolji scenariji za filmove “Pulp Fiction” te “Django Unchained”.

Prvi nastao kao oda filmovima sedamdesetih godina sa sve prisutnim humorom kao light motivom koji se provlači kroz film, čitavim setom antiheroja, društvenih otpadnika koji pronalaze načine za opstankom ohrabreni vlastitim labilnim setom moralnih postavki.

S druge strane Django Unchained je klasični odmak od žanrovskog ponavljanja te nakon dugo vremena situacija u kojoj se western pojavljuje u drugačijoj formi i to ne na probavljiv, nego vrlo uspješan način.

Uvodeći po drugi put Christopha Waltza, koji ponovno oduševljava, predstavljajući Leonarda Di Capria kao klasičnog negativca, što ovome omogućava proširenje vlastitog već širokog glumačkog izričaja, koristećiJamie Foxxa upravo tamo gdje se onvaj osjeća prirodno i to upravo kao crnački bad ass lik.

Sve formule uspješno su pomiješane, a konačni proizvod vrlo inovativan.

Gospodin Tarantino, svojim je dosadašnjim opusom zadužio suvremeni film te je svakako zaslužio da mu se posveti gledanje njegovog svakog uratka.

Genije su čijem dobu živimo – Quentin Tarantino.

Mario Levarda