Pitali smo 3 liječnice kakve su žene uistinu prema sebi i što je ono što bismo sve trebale znati
Jeste li se ikad pitali što naši liječnici uistinu misle o našim navikama, što je ono o čemu nam možda ne govore i kako gledaju na današnje more (dez)informacija, ali i na zdravstvene mitove? Mi jesmo, stoga smo razgovarali s tri liječnice ne bismo li otkrili kakve smo zapravo prema sebi – iz njihovog kuta.
Postoji toliko toga što žene o sebi i svom zdravlju misle da znaju, toliko različitih aktivnosti koje poduzimaju da bi ostale fit, dok propuštaju osnovne poput, primjerice, sistematskog pregleda. Opterećujemo se često nebitnim stvarima, probleme držimo duboko, teško otpuštamo osjećaje pa gomilamo gorčinu koja izbije u krivo vrijeme, na krivome mjestu. Pratimo trendove o kojima mediji govore, slušamo savjete, iskustva i mišljenja raznih influencera bez pravih kompetencija i rubno patološkog čeznuća za pažnjom. No što bismo zapravo trebale znati i čijih se savjeta držati?
Donosim vam prave informacije i savjete stručnjakinja u bijelim kutama koje volimo, čiji su nam savjeti, pomoć i podrška najvažniji u zdravlju i bolesti. One su: Valentina Nakić, dr. med., liječnica opće obiteljske medicine, dr. Petra Kojan, specijalizantica ginekologije i opstetricije te Marija Ćopo, dr. med., specijalist psihijatar.
Valentina Nakić, dr. med.
Dr. Nakić, svoje pacijente često pratite dugi niz godina, dobro se poznajete i gradite važan cjeloživotni partnerski odnos.
Prednost rada u obiteljskoj medicini je poznavanje dinamike cijele obitelji, praćenje svih članova obitelji od dobi malog djeteta do zadnjih dana života kada je obiteljski liječnik posljednji stup koji sudjeluje u dostojanstvenom odlasku. Žene su najčešće glavni oslonac obitelji, povezuju sve karike u životima svojih ukućana od održavanja kućanstva, školovanja i odgoja djece, a istovremeno i ravnopravne partnerice, ili bi barem to trebale biti, u donošenju bitnih odluka, zajedno sa svojim partnerom. Najčešće su baš žene odgovorne za odlaske na liječničke preglede, preventivne preglede i brigu za bolesne, a u toj organizaciji rijetko nalaze vremena misliti na svoje zdravlje.
Kako briga o sebi i svom zdravlju izgleda kroz život? Koje su specifičnosti pojedinih životnih dekada, kakve su nam navike, dobre i loše?
U 20-im godinama mlade žene žive punim plućima. Mladost uglavnom ni ne dopušta zdravstvene probleme, već smo uglavnom okrenute ostvarivanju vlastitih snova i jedina premisa jest biti lijepa, njegovana i svidjeti se drugima, uklopiti se u društvo koje diktira standarde ljepote, ljubavi i sreće. Velik nedostatak ovih godina jest nedostatak iskustva te podlijeganje psihičkim poremećajima, poremećajima prehrane poput anoreksije, bulimije ili debljine, kao i neodgovorno spolno ponašanje koje uključuje brojne spolno prenosive bolesti.
U 30-im godinama žene se počinju ostvarivati kao supruge i majke. To je doba u životu žene kad je maksimalno posvećena novoj ulozi roditelja i odgojitelja. Ovo predivno razdoblje nosi i veliki stres jer je teško usklađivati zahtjeve posla i obiteljske dinamike, što često rezultira pojavom anksioznosti i paničnog straha od neuspjeha. U tom periodu žene godinama ne obave niti jedan pregled kod svojeg obiteljskog liječnika, jedini posjet jest otvaranje i zatvaranje bolovanja za njegu djeteta.
Četrdesete donose buđenje svijesti kod žena. Budi se želja za napretkom u karijeri, često se žele osloboditi okova kućanice i traže vrijeme za sebe. Odlasci na preglede su češći, kao i promjene životnih navika kao što su početak rekreativnog bavljenje sportom, prestanak štetnih navika – to je doba zlatnih godina. Žena je dovoljno mlada, sposobna i lijepa da može preokrenuti svijet, ali istovremeno i dalje drži cijelu obitelj pod kontrolom i bori se s izazovima puberteta vlastite djece.
Pedesete donose simptome perimenopauze: osjećaj vrućine, valunzi, nedostatak sna, pad volje i životnih dinamizama. Primjećuju se promjene na tijelu, a na te promjene nisu spremne pa pate od pada samopouzdanja, javlja se depresivno raspoloženje i bijeg od društveno nametnutih standarda ljepote i ljubavi. Obavljaju se prve mamografije, kontrole tlaka, masnoća i sl. što osvještava važnost ostati fit i dosljedna sebi. Doba je potpune zrelosti u kojoj moramo voljeti sebe kako bi kreirale buduće dane za šezdesete, kad polako uplovljavamo u mirnije vode, mada mnoge od nas i tada žive punim plućima, rade, putuju, educiraju se, drže i dalje sve kutove obitelji na okupu brinući se sada i za unuke. Nažalost, najčešće se umanjuju znakovi i simptomi bolesti, što zbog straha, što zbog nedostatka razumijevanja okoline i često dolazi do ozbiljnih kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih incidenata čiji ishodi bivaju lošiji nego kod muškaraca.
U 60-im godinama žene polako plove u mirnije vode, mada mnoge i u tim 60+ godinama žive punim plućima, rade, putuju, educiraju se, drže i dalje sve kutove obitelji na okupu, brinući se sada i za unuke. Nažalost, mnoge žene umanjuju znakove i simptome bolesti, što zbog straha, što zbog nedostatka razumijevanja okoline i često se u tim godinama događaju ozbiljni kardiovaskularni i cerebrovaskularni incidenti, koji imaju lošije ishode nego kod muškaraca.
Ljudi se vole hvaliti kako ne idu liječniku. Je li to pohvalno?
Neodlasci izabranom obiteljskom liječniku na godišnji preventivni pregled sigurno nije nešto s čime se treba ponositi i pohvaliti. Obiteljski liječnik je baza koja kreira zdravstveno ponašanje cijelog društva, osoba od povjerenja koja može i zna prepoznati potrebe svojih pacijentica u svim periodima života. Jednom godišnje je dovoljno da zdrava osoba obavi kratki pregled i razgovor sa svojim liječnikom te na vrijeme spriječi razvoj štetnih čimbenika rizika, koji ako se ne prepoznaju, sigurno vode u neku kroničnu nezaraznu bolest.
Krv, urin, stolica su dobri pokazatelji stanja organizma.
Osnovni laboratorij bi svaka žena trebala obaviti barem jednom godišnje uz pregled kod izabranog liječnika obiteljske medicine. Na pregledu se izmjeri visina, težina, odredi indeks tjelesne mase, izmjeri arterijski tlak, preslušaju pluća i srce. Ovisno o rizičnim čimbenicima, dogovore se promjena životnih navika, način prehrane, prestanak pušenja i po potrebi uvede terapija. Na svakom pregledu se dijagnostička obrada može proširiti ovisno o tegobama koje žena ima u vidu rentgena, ultrazvuka, EKG, spirometrije i sl. na temelju čega se onda upućuju na daljnje liječenje u sekundarne centre. Bitno je naučiti ženu samopregledu dojki i prema nacionalnim preporukama u određenim
Kako stojimo s važnim, ali neugodnim preventivnim pregledima poput kolonoskopije, gastroskopije i sl.?
Endoskopske metode, kolonoskopija, gastroskopija, cistoskopija i dr. neophodne su u određenom trenutku za dijagnozu ozbiljne bolesti, a same po sebi nose neopravdanu etiketu “neugodnih pretraga”. No kada postoji indikacija, neozbiljno je ne obaviti tražene preglede koji su zlatni standard u postavljanu pravovremene dijagnoze bolesti. Postoji li u obitelji bliži srodnik koji je obolio od kolorektalnog karcinoma, preporuka je svih gastroenteroloških društava da se preventivno obavi kolonoskopija nakon 40 godine života, a to je još uvijek najbolja metoda otkrivanja bolesti in situ što pruža mogućnost izlječenje od maligne bolesti. Neki pacijenti imaju vrlo nizak prag boli, no tim se osobama može omogućiti kolonoskopija u općoj anesteziji uz prethodni dogovor s anesteziologom.
Čega se zapravo bojimo, samih pregleda ili mogućih loših nalaza?
Strah od bolesti i smrti nešto je što je usađeno u naš genetski kôd i racionalno je da se svi bojimo patnje i boli. Zdrave osobe racionaliziraju taj strah, koji je u umjerenoj količini i dobar jer nas čini manje neodgovornima u životu. U savladavanju straha od bolesti može vam pomoći vaš obiteljski liječnik jer vas poznaje i može predvidjeti kako ćete reagirati i na loše vijesti koje pak mogu biti okidač za razvoj anksioznosti i depresije. Potpuno povjerenje između liječnika i pacijenta, čak i u ozbiljnim zdravstvenim problemima, uz modernu medicinu i dostignuća, ključ su uspjeha u liječenju i najtežih bolesti. Strah je najgori neprijatelj u savladavanju životnih prepreka.
Koje zablude i mitove znate čuti od pacijenata? U što sve vjerujemo, radimo krivo uvjereni da radimo dobro?
Sve češće se pacijenti danas okreću paramedicinskim metodama liječenja i sve je jači pokret antivaksera, protivnika uzimanju lijekova i vjerovanja da je farmaceutska industrija okrenuta gomilanju profita, da prodaje lijekove koji ne pomažu ili su u najboljem slučaju sintetizirani da nam naškode, a sve su to teorije zavjere! Ali kada se ozbiljno razbolimo, tada se događa obrat u razmišljanju i ponašanju. Pacijenti tada postaju maksimalno suradljivi u liječenju i vjeruju u zdravstveni sustav, samo neki puta je prekasno.
Oslanjaju li se ljudi na Google, traže li sami sebi dijagnoze i metode liječenja?
Prije smo govorili o zdravstvenoj nepismenosti, a danas možemo govoriti o internetskoj polupismenosti. Količina štetnih informacija je golema i pitanje je tko su autori članaka, na kakvim portalima i još veće pitanje je tko su njihovi čitatelji? Internet je odličan alat, ako ga znamo koristiti, ako znamo koje stranice i informacije su provjerene i dobre. Pacijente treba usmjeriti gdje da potraže članke i upute koje će im koristiti kako bi imali zdravstveno prosvijećenu populaciju. Svi oni koji dolaze svom obiteljskom liječniku s Google dijagnozom moraju biti svjesni da će naići na apsolutno nerazumijevanje od strane svojih liječnika koji su se educirali godinama da bi naučili kako pomoći u prevenciji i liječenju bolesti.
Što često savjetujete svojim pacijenticama, a znate da Vas rijetko koja posluša?
Žene su sklone umanjivati važnost preporuka i savjeta, pogotovo ako nisu akutno bolesne. Preventivne strategije i preporuke su u cilju sprječavanja razvoja bolesti, takve preporuke dajemo ženama koje nemaju trenutačno nikakvu dokazivu bolest, a tada je adherencija u pridržavanju vrlo mala. Ako preporučimo redukciju tjelesne težine uz vaganje jednom tjedno i bilježenje kalorijskog unosa, vjerojatnost da to učini žena s prekomjernom tjelesnom težinom i da to nastavi činiti dulje od mjesec dana manja je od 10 %. Svaka preporuka koja zahtjeva odricanje od zone komfora, a da žena nije ozbiljno bolesna, nažalost, završava i prije nego je počela. To svakako treba mijenjati, žene moraju postati svjesne da su one ključ uspjeha svih svojih životnih odluka i promjena.
Što bismo mi žene mogle ili trebale činiti za sebe i svoje zdravlje, a ne činimo?
Žene bi trebale više voditi brigu o svojoj fizičkoj aktivnosti. Često se, pod izgovorom poslovnih i/ili obiteljskih obveza, ne bave nikakvim rekreativnim sportom. Dovoljno je tri puta tjedno 45 minuta bržeg hoda, pilatesa, joge i sl. da bi se zadovoljilo preporuku WHO-a vezano za zdrav način života. Treba smanjiti unos ugljikohidrata i soli, izbaciti kasne večere koje se jedu pod parolom “da se ne baci” ono što je ostalo od ručka. Pozivi na preventivne preglede za mamografiju, ginekološki pregled, kolorektalni karcinom i dr. upućeni su vam s ciljem ranog otkrivanja bolesti, a neodazivanje je nedopustivi propust i neodgovornost prema vlastitom zdravlju, ali i prema bližnjima.
Dr. Petra Kojan, specijalizantica ginekologije i opstetricije
Koje su specifičnosti brige o ženskom zdravlju i što poručiti mladim djevojkama koje s ginekološkim pregledima i preventivnim radnjama tek počinju?
Djevojke najčešće ne znaju dovoljno o svome tijelu. Srame se, prihvaćaju obrasce ponašanja koje su trenutno u društvu bez propitkivanja i usklađivanja sa sobom samima. Mislim da se u mladosti to najviše pokazuje u odnosu s menstruacijom. U ginekologiji, vrijeme za odlazak na prvi pregled kod ginekologa različit je za svaku mladu djevojku. Preporučuje se da to bude onda kada djevojka želi postati spolno aktivna, ako je stupila već u odnos ili ima neku simptomatologiju vezanu za ginekološko zdravlje. Do 21. godine života morale bi obaviti ovaj pregled bez obzira na spolnu aktivnost i spomenute simptome. Prvi pregled važan je zbog edukacije o ginekološkom zdravlju, planiranju obitelji, kontracepciji. Nažalost, živimo u vremenu sveprisutnog seksualnog sadržaja, a istodobno nemamo odgovarajuću edukaciju o seksualnosti. Edukacija bi trebala krenuti kod kuće osvještavanjem dijelova tijela, otvorenim razgovorom, trebala bi se nastaviti u obrazovnim ustanovama i sa svojim odabranim liječnikom.
No sazrijevanje nam donosi više odgovornosti i pažnje, vjerujem. Od tridesete pa nadalje, htjele, ne htjele moramo se više čuvati.
Da, u kasnim 20-ima već nam dolazi period kad je fokus na menstrualnom zdravlju, spolnosti, planiranju obitelji. Važno je da dobro poznajemo naš menstrualni ciklus jer je on odraz ženskog zdravlja. U razgovoru s ginekologom trebali bi odabrati najbolji način kontracepcije te kako podržati svoje tijelo onda kad se odlučimo na majčinstvo. Na takav način se odgovorno zauzimamo za svoje zdravlje. Naglasila bih specifičnost današnjeg doba kad imamo puno žena koje se tek u 40-ima ostvaruju kao majke. Srećom, medicina napreduje i možemo ih podržati u tome. S druge strane, dob je to u kojoj dolaze brojni novi izazovi kao što su urinarne inkontinencije, perimenopauza, menopauza pa je važno progovarati, destigmatizirati i educirati žene da postoje rješenje. Često se događa u fazi kada smo roditelji tinejdžera, no primjećujem da sami ne posvećujemo dovoljno pažnje edukaciji mladih, nego se više oslanjamo na obrazovne ustanove. Mladi nam, nažalost, najviše upijaju iz krivih izvora. Posebno moram skrenuti pozornost na Humane papiloma viruse (HPV), koji se prenose spolnim putem i česti su kod mladih. Najčešće ih imunološki sustav sâm uništi, međutim, kad visokorizični tipovi virusa opstaju, mogu uzrokovati razvoj abnormalnih stanica vrata maternice (cerviksa). Neće se kod svakoga tko ima prekancerozne promjene vrata maternice razviti rak vrata maternice, no teško je predvidjeti kod koga će se razviti. Ono što znamo jest da je kod žena do 45. godine života karcinom vrata maternice treći po učestalosti u Hrvatskoj, a ispred njega su samo rak dojke i štitnjače. Cijepljenje protiv HPV-a visoko je djelotvorno u prevenciji kroničnih infekcija s HPV-om/prekanceroza (npr. CIN 2, CIN 3 i dr.) te raka vrata maternice, vagine, stidnice, penisa, anusa i orofarinksa, a isto tako i protiv genitalnih bradavica. Potpuno cijepljenje prije prvog spolnog kontakta smanjuje rizik od razvoja prekanceroznih lezija grlića maternice visokog stupnja za više od 90 %. Za osobe koje su cijepljene nakon što su postale spolno aktivne, cjepivo smanjuje rizik od prekanceroznih lezija vrata maternice visokog stupnja za od 44 do 61 %. Cijepljenje se u Hrvatskoj provodi na nacionalnoj razini, preporučeno je, dobrovoljno i besplatno za dječake i djevojčice osmih razreda osnovne škole. Zrela dob nama ženama, nažalost, često donosi problem zapostavljanja brige o zdravlju. Kao mlade smo dosta zbunjene pa zbog toga i usmjerene na otkrivanje sebe, dok u zreloj dobi, zbog drugih sebe stavljamo na zadnje mjesto zanemarujući razne simptome dok nas oni ne počnu ograničavati u svakodnevnom funkcioniranju. Istaknula bih važnost redovitosti i osobne odgovornosti prema praćenju signala koje nam tijelo često pokazuje. Ženi samoj, ali njezinom ginekologu biti će lakše kada smo svjesni, primjerice, kakav je menstrualni ciklus, kako se tijelo ponaša u određenom dijelu tog ciklusa. Na taj način lakše detektiramo simptome koji odstupaju i možemo se fokusirati na njih.
Što je sa zabludama i mitovima, u što sve vjerujemo, radimo krivo uvjereni da radimo dobro?
Mislim da je najgora zabluda u mojoj struci ta da su tegobe i izazovi vezani za žensko zdravlje nešto čemu nema lijeka i pomoći. Mlade cure muče se s PMS-om, bolnim menstruacijama, što doživljavaju “ženskom pokorom”; odrasle žene srame se i potajno nose uloške zbog toga što im mokraća “bježi”, čak ni od svog ginekologa ne traže pomoć. Menopauza je isto nešto što ne bismo trebale samo “preživjeti”, kvaliteta života važna je u svakoj životnoj fazi. Primjećujem i to da često miješamo narodnu medicinu tipa “susjeda nam je rekla” i medicinske grane fitoterapije, aroma terapije, akupunkture. Ljudi su se liječili oduvijek te postoje brojna istraživanja i dokazi blagotvornosti kad se time bave stručni, educirani ljudi.
Je li konačno došlo vrijeme za to da žene uzmu svoje zdravlje u svoje ruke bez srama i tabua?
Žensko zdravlje i seksualnost nije i ne smije biti tabu tema. Svaka životna faza kod žena ima svojih izazova, no važno je educirati se, pratiti svoje tijelo, aktivno sudjelovati u održavanju zdravlja te potražiti pomoć i rješenje kad nam je to potrebno.
Marija Ćopo, dr. med., specijalist psihijatar
Dr. Ćopo, često čujem kako bolesti dozivamo sami mislima, stresom, potiskivanjem emocija poput ljutnje, bijesa, nezadovoljstva. Postoje uvjerenja da specifične emocije imaju utjecaj na određene dijelove tijela/organe. Ima li tu istine ili je to mit?
Misli i emocije sastavni su dio svakodnevnog života i mogu imati snažan utjecaj na zdravlje, posebice na poboljšanje zdravlja. Naravno, bez dokaza nismo u mogućnosti tvrditi da je nešto uzrok bolesti, pa tako niti da su uzrok bolesti misli ili emocije. Većini današnjih bolesti, izuzevši, recimo, infektivne bolesti kojima su uzrok virusi, bakterije i gljivice, uzrok je nepoznat. Međutim, važno je naglasak staviti na ono što znamo i što provjereno funkcionira u unaprjeđenju zdravlja, nevezano o kojoj je bolesti riječ. Misli i emocije ranije su bile neprepoznat čimbenik u poboljšanju zdravlja, ali više nije tako. Dakle, to da specifične emocije imaju utjecaj na određene dijelove tijela/organe je mit. Radi se o pojednostavljenoj teoriji mogućeg utjecaja emocija na tijelo. Ipak, moram istaknuti da dobre emocije, one koje nam se sviđaju, mogu biti za nas stimulirajuće. Kad se dobro osjećamo, ništa nam ne predstavlja poseban problem, imamo percepciju da se sve može riješiti. Stoga je lakše u takvoj mentalnoj atmosferi uzimati najbolje za sebe, uključujući i kvalitetno se hraniti, poticati balansiran trening, odgovarajuće se hidrirati i prikladno odmarati. Ideje dolaze same od sebe i u našoj su percepciji lagane i primjenjive. S druge strane, kad se ne osjećamo dobro, kada dopustimo sebi razmišljati na način da je previše obveza pred nama, da su problemi koji nas muče nerješivi, generiramo osjećaj stresa i preopterećenosti, a zatim i frustracije, napetosti i bijesa. Ovakva dugoročna percepcija stvari može pokrenuti tjelesnu reakciju u smislu ubrzanja srčanih otkucaja ili povišenog tlaka, preko problema sa spavanjem, iscrpljenošću, a konačno i cijelu hipotalamus/hipofiza/nadbubreg hormonsku os koja ima snažan utjecaj na sve tjelesne mehanizme.
Spominjemo stres, pa demistificirajmo što je stres. Je li sve toliko stresno ili smo mi ljudi 21. stoljeća omekšali?
Stres je osjećaj straha. Priznamo li si da smo u stalnom strahu, možda će nam ga biti lakše razumjeti, ali i suočiti se s objektom tog straha. Na život u strahu možda ne bismo toliko lagano pristali, a život u stresu je “samo svakodnevnica”. Danas je zahtjevno zadovoljiti sva očekivanja i biti stalno dostupan, a u trendu je biti uspješan, imati karijeru, negdje se pozicionirati. Postupno i ispod radara prešutno prelazimo preko vlastitih granica i to nam stvara osjećaj stresa, odnosno straha. Doima se gotovo nemogućim ostvariti svoje snove i ne biti pod stresom ili smo samo zaboravili vjerovati u sebe ?
Strah, stres mogu rezultirati time da se psihički osjećamo loše, nemoćno, bezvoljno, što nas dovodi do epidemije depresivnih poremećaja. Čini se važnim definirati razlike između melankolije, anksioznosti i depresije?
Melankolija je naziv koji se nekoć koristio za depresiju koja se javljala u starijoj dobi. Karakterizira je usporenost, osjećaj krivnje i nemogućnost da se dohvati osjećaj zadovoljstva, a simptomi često pokazuju dnevne oscilacije. Depresija je poremećaj raspoloženja u kojem prevladavaju bezvoljnost, potištenost, tuga, sniženo raspoloženje, nezainteresiranost, osjećaj manje vrijednosti i krivnje, pad vitaliteta te povlačenje od okoline. Anksioznost je osjećaj uznemirenosti, tjeskobe i straha, a manifestira se kroz tjelesnu pobuđenost u vidu subjektivnog osjećaja da se tresemo, osjećaja da nam jako lupa srce, da se znojimo, osjećamo trnce po koži. Anksioznost može biti i normalna i patološka.
Kad je potrebno liječenje i lijekovi, a kad je bolje drukčije i kako?
Liječenje i lijekovi potrebni su nam najčešće kad osjetimo da nam nešto u životu stvara poteškoću koju sami ne možemo razriješiti, a posljedice izostanka rješenja utječu na našu funkcionalnost i vitalitet u mjeri koja nas zabrinjava. Radeći s pacijentima, primjećujem kako im je teško povjerovati da nešto solidno i materijalno, poput lijeka ili druge određene supstance, može imati učinak na nešto nematerijalno i “duševno“ poput emocija i misli. Ljudima je teško pojmiti da emocija i misao imaju svoju strukturu i oblik, kao i drugi dijelovi tijela, unatoč tome što ih se ne može “izmjeriti” ili “snimiti” do sada razvijenim tehnikama. Također, pomoći mogu aktivnosti i hobiji koji nas rasterećuju, razgovori s osobama koje nas razumiju i podržavaju, upoznavanje i isprobavanje tehnika relaksacije poput autogenog treninga, čitanje knjiga o samopomoći te sve čega se možemo dosjetiti, a da pogoduje našem vlastitom dobrom osjećaju.
Imate li iskustva s tim da se Vaši pacijenti oslanjaju na rješenja koja pronalaze na internetu?
Često. Mišljenja sam da ja kao liječnik moram liječiti osobu koja liječenje zatraži. Meni je razumljivo da netko tko ima zdravstvenih tegoba, a o njima ne zna ništa, prve informacije zatraži na internetu. Također sam mišljenja kako je dobro da su ljudi zainteresirani za uključenost u vlastito liječenje. Ono što bih možda željela poslati kao poruku je i to da je informiranje o tegobama i donošenje procjene o zdravstvenom stanju bitno različito te da bi potonje beziznimno trebalo prepustiti stručnoj osobi. Metode liječenja koje ljudi pronađu preko interneta uglavnom su usmjerene na dopunske vitaminske i mineralne pripravke, čajeve, određena jela, meditacije, pozitivnu psihologiju te afirmacije. Važno je prepoznati da ništa od navedenog nije isključeno kao eventualna dopunska terapija, primjenjiva uz terapiju koju ordinira liječnik. Mislim da u 21. stoljeću, kad je o liječenju riječ, treba uzeti najbolje od onoga što nam se nudi s ciljem unaprjeđenja vlastitog zdravstvenog stanja.
Možete li nam dati neki mali, ali zlata vrijedan savjet za očuvanje psihičke stabilnosti?
Omogućite si više odmora, dokolice, a pomoć zatražite i prihvatite kad vam je potrebna. Pri tome mislim na stručnu pomoć jer su naše bliske osobe subjektivne i jednako uplašene kao i mi sami u izazovnim situacijama. Uzmite u obzir i pomoć grupa podrške gdje se možemo povezati s ljudima koji su imali, ili imaju slično iskustvo.
Postoji li nešto na što biste nas za kraj upozorili?
Sve nam je teže snalaženje među brojnim savjetnicima, coachevima i online “terapeutima” koji nude podršku za mentalno zdravlje. Iako neki doista i nude korisne edukativne ili motivacijske sadržaje, problem nastaje kad bez prave stručne podloge počnu zadirati u prostor koji pripada psiholozima, psihoterapeutima i liječnicima koji su jedini ovlašteni za liječenje, dok psiholozi i educirani psihoterapeuti imaju važnu ulogu u pružanju stručne podrške, savjetovanja i terapije. Mnogi neistinito ili nejasno komuniciraju što nude. Tu nastaje opasnost za ljude koji traže stručnu pomoć, a teško znaju prepoznati razlike onoga što im se nudi. Zato svi koji žele i traže pomoć trebaju postaviti osnovna pitanja: koje je obrazovanje ta osoba završila, je li registrirana kao psiholog, psihoterapeut ili zdravstveni djelatnik i radi li pod supervizijom? Ne postoji ono nešto što nam može osigurati zdravlje. Međutim, stav i promjena načina razmišljanja može imati velik utjecaj na vanjske okolnosti, pomaže našem mentalnom zdravlju te smatram korisnim “pozitivan” stav pokušati unijeti u svoj sustav razmišljanja, i to od najranijih dana.
Foto: jacoblund/iStock via Getty Images Plus, privatne fotografije
