Mogu li i karijera i obitelj biti na prvome mjestu? Tri dame podijelile su s nama svoje iskustvo

Mogu li i karijera i obitelj biti na prvome mjestu? O životnom “žongliranju” između dviju, ponekad suprotstavljenih uloga – naše sugovornice pričaju nam iskreno i bez zadrške.

LUCIJA JOSIPOVIĆ

Mama Marka (21) i Klare (14), voditeljica odnosa s javnošću i oglašavanja za Hrvatsku i Sloveniju kompanije Avon

Spoj roditeljstva i profesije

Svijet ljepote u Avonu došao je baš nakon rođenja mog prvog djeteta i odmah se uklopio jer sam trebala nešto stalno, s redovitim radnim vremenom kako bih mogla i voditi dijete u vrtić i raditi – biti majka, ali i dozvoliti sebi biti “ja”, ostvariti se u poslu koji volim. Iz vlastitog iskustva vjerujem da nije moguće postići najviše karijerne pozicije bez da se žrtvuje ili jedno, ili drugo. Kako sam odmah odlučila da svojoj djeci želim biti majka kojoj su oni i obitelj na prvome mjestu, u poslu sam našla zlatnu sredinu te sam uspjela sve ove godine ipak i raditi to što volim, no i biti uz svoju djecu.

Podrška je najvažnija

Bez organiziranosti definitivno nema i jednog i drugog. Predivan partner poput mog najboljeg muža na svijetu najveća je podrška i svjesna sam koliku razliku radi u svakom trenutku, pa sve do kompanije poput Avona koja podržava i razumije i privatni dio života (pa imamo primjerice i Day4You – dan za zdravlje i redovne preglede, ili mogućnost umanjene satnice nakon porodiljnog i slobodnih sati za dojenje).

Poslovno vs. privatno

Mogu komotno reći, nakon više od 20 godina radnog iskustva, da se poslovno i privatno jednostavno ne mogu razdvojiti, koliko god mi to željeli. Zato je važno raditi ono što voliš, u karijeri se i odlučiti za ono što realno znaš da će te ispuniti, a ostaviti dovoljno vremena za ljude koje voliš.

Najvažnija lekcija

Najvažnije je biti ispunjena, sjetiti se stavititi i sebe na prvo mjesto – jer samo se tada možeš posvetiti i drugima, onima koje voliš i onome što voliš.

 

SLAVICA DE JONG

Mama Jana (7), Emmi (6), Belle (3) i Anne (1), YouTuberica

Spoj roditeljstva i profesije

Uistinu se divim svakoj ženi koja uz majčinstvo uspijeva voditi svoj posao. To je definitivno izazovno i taj “spoj” je kod mene nešto na čemu još uvijek radim. U mom slučaju izgleda tako da svakodnevno, od jutra do večeri, žongliram između pelena, školskih zadaća, kuhanja, mailova, snimanja, obveza prema klijentima i tako ukrug. Nema nekog definiranog poslovnog rasporeda, svaki dan je izazov za sebe. Za mene osobno je najzahtjevnije to što radim od kuće i u isto vrijeme pokušavam i raditi i biti što više prisutna za djecu i njihove potrebe. To znači da se ponekad dogodi da je posao rascjepkan na intervale od 5-10 min, što zna biti frustrirajuće, a onda se frustracije prenose dalje… Koliko god da je život uz četvero djece kaotičan, bez dobre organizacije sve bi bilo nemoguće. Partner koji sudjeluje je nešto što se kod mene podrazumijeva (i sretna sam da je u mom slučaju tako), a vrijeme za sebe je još uvijek nešto čemu težim.

U redu je prihvatiti pomoć

Najveća lekcija koju sam naučila jest ta da je u redu prihvatiti pomoć. Ne možemo sve same, i majčinstvo, i kućanstvo, i karijeru, i to je u redu. Nitko to ne može, niti bi trebao moći pod svaku cijenu. Kad sam naučila prihvatiti pomoć, olakšala sam sama sebi i shvatila da mogu puno više, bolje te da pritom mogu biti i bolja mama, i supruga, i zadovoljnija “ja”.

Poslovno vs. privatno

U mom slučaju, moj blogging jest o meni i mom životu, tj. majčinstvu, tako da se u tom smislu poslovno i privatno dosta isprepliće, ali da, definitivno postoji granica i ta dva segmenta su poprilično razdvojena. Koliko god se čini da ja online pokazujem svoj život, to su ipak samo male crtice iz mog dana. Mislim da je bitno da nekakva razdvojenost tih segmenata postoji. 

 

DUNJA TADIĆ

Mama Igora (23), poduzetnica i vlasnica brenda Ženski rokovnik

Spoj roditeljstva i profesije

Poduzetnica sam 16 godina, a sin ima 23 godine i osoba je iz spektra autizma. To što imam vlastitu tvrtku zasigurno mi je dosta olakšalo neke životne situacije kada je bilo potrebno da budem uz sina i imam fleksibilno radno vrijeme ili, ponekad nemam uopće radno vrijeme. S druge strane često mi se događalo da recimo, dok stojim u redu u banci ili na poreznoj da bih platila obveze i račune, gledam u žene koje rade uredske poslove u bankama ili državnim institucijama i razmišljam kako bih se rado mijenjala s njima. Ne zato što sam mislila da su njihovi životi lakši, nikad ne znate što se nekoj osobi događa u životu, nego jednostavno zato što bih pomislila da one, ako ništa drugo, znaju da će taj mjesec sigurno dobiti plaću. Tijekom 16 godina poslovanja u Hrvatskoj, možda sam imala dvije ili maksimalno tri bezbrižne godine, sve ostalo je uglavnom bila borba za svaki posao i nesanica zbog briga i problema. Naravno, u takvim vremenima teško vam je biti pun energije, optimističan i raspoložen, a kad imate kod kuće dijete kojem je potrebno da budete upravo to – e to je onda malo zahtjevniji dio roditeljstva u mom slučaju. Vrlo često znala sam ostati sjediti u autu pokušavajući se nekako pribrati ili “resetirati”. Važno mi je bilo da uđem u kuću nasmijana i raspoložena. Događalo se i da čujem Igora kako plače ili protestira zbog nečega što ga je uznemirilo i ako dođem u kuću noseći sa sobom tu negativnu energiju i nervozu nakupljenu cijelog dana, postat će još samo gore. Igor je pravi mali skener emocija i emotivnh stanja i uopće ga nije lako zavarati.

Posao neće pobjeći

Najzahtjevnije mi je bilo ono što nisam često uspijevala – kad sam na poslu, na poslu sam i predana sam tome što radim, a kad dođem kući, čak i ako je to neko kraće vrijeme koje ću provesti s Igorom, biti posvećena njemu i posao maknuti sa strane. Sjećam se dana kada bih bila kod kuće, a telefon nisam ispuštala iz ruku, samo bih u pauzama Igoru govorila: “Hajde, pusti mamu, idi igraj se nešto, čekaj da mama završi…” i slično. Najteže je naći taj balans o kojem svi tako puno pričaju. Ono što mi pomaže i što sam godinama izvježbala je da si kažem da posao neće pobjeći, sve će me čekati i sljedeći dan, ali vrijeme koje mogu provesti s Igorom opuštena i posvećena ne mogu niti kupiti niti vratiti. I to osvještavanje vremena koje prolazi – Igor me čeka da mu se posvetim, a ja to vrijeme provodim na telefonu raspravljajući o nijansi crvene boje na dizajnu za kalendar… Niti će nijansa biti dobra, niti će Igor biti zadovljan, a naravno, niti ja. Kad mi je to “kliknulo”, taj izbor koji mogu napraviti i ostaviti pantone paletu za sutra, a popodne provesti s Igorom na Jarunu i sjećati se tog dana i danas… A taj kalendar koji sam spomenula – na kraju nije ni išao u tisak… Dobra organizacija je definitivno broj jedan, znati točno što su mi prioriteti sigurno je jednako važno. Dok to nisam shvatila, a potom naučila, bila sam često rastrgana radeći nevažne stvari u pogrešno vrijeme. Važno mi je i vrijeme za sebe te da unaprijed isplaniram kako ću ga provesti. Ne mislim tu na neko strogo planiranje, nego jednostavno ne želim da me vrijeme koje imam za sebe dočeka nespremnu, da ne znam što bih radila ili kako bih ga provela pa onda na kraju ne napravim ništa posebno ili ga provedem skrolajući po ekranu mobitela. U redu je i skrolati ponekad, ali neke druge stvari više mi “napune baterije”.

Poslovno vs. privatno

Za sebe mogu reći da živim svoj posao, i pored svih povremenim poteškoća i padova toliko uživam u ovome što radim da vam to ne mogu opisati. Smatram se sretnom osobom jer obožavam ovo što radim i rijetko kad mi je nešto teško napraviti (osim poslati papire u knjigovodstvo, ispunjavati obrasce i baviti se administracijom). U kreativnom dijelu uživam toliko da često zaboravim na vrijeme, dan, sat… I stapa mi se posao s privatnim životom kad na privatni život prenosim to zadovljstvo i entuzijazam koji mi posao daje. Jasno, nije baš uvijek tako, bude i obrnutih situacija koje sam spominjala. 🙂

Najvažnije lekcije

Nekako najvrjednijom smatram onu da se 90 posto stvari oko kojih se brinemo uopće niti ne dogodi, da snovi ostaju snovi sve dok ih ne stavimo na papir i ne napravimo plan, a potom, najvažnije, počnemo poduzimati akcije. Čak i male akcije, male korake, ali važno je stalno raditi na onome što želimo i o čemu sanjamo. Sve što sam u životu napravila bila je na početku samo misao ili idejica u mojoj glavi dok je nisam stavila na papir i poduzela prvi korak, pa drugi, deseti… stoti. Nekad je to trajalo godinama, nekad puno kraće, ali stalno se nešto događalo i ostvarivalo. Naravno, ima u životu situacija kada se ne može nešto napraviti ili djelovati, to su neke teške i objektivne situacije, ali mislim da nam ništa ne može biti izgovor da ne ostvarimo barem dio snova i planova. Autizam me jedno vrijeme sasvim izbacio iz ravnoteže. Trebale su mi godine da prihvatim kako je to tako i da je to nešto za cijeli život, ali kad sam se posložila, uhvatila sam se ukoštac sa svime i danas mogu reći da me ni autizam, razvod ili povremeno teška financijska situacija nisu spriječili da živim onako kako želim i kako mislim da zaslužujem. Stoga, drage moje mlade žene, o čemu sanjate? Kakav plan vam je potreban da ih ostvarite? Već danas možete poduzeti prvi korak, nema veze koliko je on mali… Sutra ponovo drugi mali… Za godinu dana ćete ponosno stati ispred ogledala i reći: “Ja sam uspjela ostvariti ono što sam željela”. Divan osjećaj!

Foto: Privatna arhiva