Ambasadorica OI-a u Parizu za Hrvatsku Matea Parlov Koštro jedna je od onih žena koje nam dokazuju kako iza svakog uspjeha stoji marljiv i predan svakodnevni rad te kako, i kad je najteže, trebamo bodriti sami sebe.
I dok mnogi sanjaju o odlasku na neku od jadranskih plaža, ili možda ovaj tekst čitaju u hladu uz zvuk mora, Matea Parlov Koštro o odmoru ne razmišlja. Mjesec dana prije početka Olimpijskih igara u Parizu, kad smo je “ulovili” za ovaj razgovor, naša najbolja maratonka pripremala se za nastup na svojim drugim Olimpijskim igrama, no prvima u kojima će moći uživati i u pravoj, sportskoj atmosferi.
Dva dana prije nastupa na Europskom prvenstvu u Rimu, na kojem je u polumaratonu osvojila 25. mjesto, razgovarali smo o završnim pripremama za Olimpijske igre, koje će se u Parizu održavati od 26. srpnja do 11. kolovoza. Vrhunac je to za svakog sportaša, a Matea je svoj nastup na smotri najboljih sportaša osigurala još prošle godine pobjedom na maratonu u Hannoveru. Ušla je u cilj s vremenom 2:25:45 i tako popravila svoj osobni rekord. Što nas ni ne čudi jer ova sportašica godinama ruši svoje vlastite granice.
Motivacija i samopouzdanje
Motivacije za dobre rezultate, kako kaže, uvijek ima, a uz niz drugih faktora koji joj pomažu na tom putu da postigne svoj maksimum razgovaramo i o tome koliko je važno samopouzdanje. “Glava je jako važna, no to sve ide jedno s drugim kod nas trkača. Ako vidite da ste dobri na treninzima, da sve ide po planu, ili čak bolje od plana, naravno da je samopouzdanje veće. Tada je i motivacija veća te onda i možete dati više od sebe. To je jako povezano”, kaže. I dok se priprema za olimpijski nastup na kojemu će dati najbolje od sebe, govori nam i kako se veseli sportskoj atmosferi koja je očekuje u Parizu.
Naime, podsjetit ćemo se kako su se OI u Tokyju održale 2021. godine sa strogim mjerama zaštite od koronavirusa. “U Japanu su bili jako rigorozni i nismo se mogli maknuti iz hotela, a uz to smo mi maratonci bili u Sapporu, gradu 700 km sjeverno od Tokyja. Plan je bio da trčimo tamo jer je bolja klima iako zapravo nije bilo velike razlike. Tako da se sada stvarno veselim Parizu i nadam se da će biti prilike za druženje jer to je čar OI-a, upravo to druženje s olimpijcima sa svih strana svijeta. Mi maratonke zatvaramo igre, no doći ću tjedan dana prije baš zato da malo doživim tu atmosferu u Olimpijskom selu, a možda i pogledam neke nastupe drugih hrvatskih sportaša”, naglašava.
Probijanje vlastitih granica
Na prošlim Olimpijskim igrama u Tokyju zauzela je 21. mjesto pa je pitamo kakva su joj sad očekivanja? “Sigurno je da sam bolja i kvalitetnija maratonka negoli u Tokyju, tj. u Sapporu, no rezultat ovisi o puno faktora. O konkurenciji, kakav će biti taj dan, kako ću se ja osjećati taj dan. Maraton u Sapporu bio je jako težak jer je bilo jako vruće uz visoki postotak vlage. A i u Parizu nas čeka vruće vrijeme i zahtjevna staza jer staza ima i 400 metara levacije. Sve zapravo ovisi o tome kako ću se pripremiti za taj brdoviti maraton. Nadam se najboljem i mislim da sam na dobrom putu da čak i poboljšam rezultat koji sam napravila u Sapporu.” A kako bi postigla dobar rezultat na vrhuncu sezone, iza nje su kilometri i kilometri pretrčani tijekom treninga. Oko 30 km dnevno pretrči jednog svog tipičnog “radnog” dana, a kako se utrka približava, tako se smanjuje volumen treninga, ali se povećava intenzitet. “Ljudi me pitaju čekam li jedva svaki dan da idem na trening, a ja im odgovaram naravno da ne. Nisam baš svaki dan motivirana za trčanje. Treninzi su jako dugački, monotoni. Najčešće trčim sama pa mi bude dosta monotono.I trčim u svim uvjetima. Ljeti po visokim temperaturama, zimi po hladnoći, kiši, snijegu, tako da stvarno nije ugodno. No naravno da sam motivirana jer uvijek imam neki cilj – od plasmana na određenoj utrci do napredovanja u odnosu na prošli trening i probijanja vlastitih granica. I to je ono što me tjera dalje”, objašnjava.
Zato ni ne čudi što će nam reći kako je, uz obitelj, supruga, tatu, mamu, brata i tim koji je prati zapravo sama sebi najveća podrška. “Tijekom utrke samu sebe bodrim. Ne bih bila tako uspješna da nemam samopouzdanja, no za moj uspjeh važna je i podrška okoline, obitelji, trenera, sparing partnera, fizioterapeuta, podrška sponzora (koja u Hrvatskoj nije baš sjajna, posebno u sportovima u kojima nije baš lako doći do medalje). To su sve faktori koji utječu na rezultat i na to koliko će sportaš biti uspješan.” Kako je s 32 godine među mlađim maratonkama, možemo pretpostaviti da će biti sve uspješnija i da njezine najbolje godine tek dolaze. Na prošlom Europskom prvenstvu, prije dvije godine, osvojila je srebrnu medalju u maratonu, no kad je pitamo razmišljali li i sada o medalji na OI-u, reći će da to nije lako predvidjeti, a ni ostvariti. Konkurencija je jaka, kako nam govori i spominje odlične trkačice, posebno one koje dolaze iz afričkih zemalja. Pitamo i opterećuju li je takva razmišljanja i tijekom utrke. “Kad pukne pištolj, razmišljam samo o utrci. Koncentracija je na 110 posto, koncentrirana sam na svaki kilometar, na postaje za okrepu, na taktiku cijelu utrke, pratim gdje je koja cura. Tijekom maratona kompliciran je dio s postajama za okrepu – imamo svakih pet kilometara personalizirane stanice s našom, pa treba tijekom utrke zauzeti dobru poziciju u grupi kako bi lakše došli do stola i uzeli svoju bočicu s vodom ili gel”, objašnjava.
“Velik broj sportova prati loše financiranje. Sve se gleda kroz prizmu osvojene medalje, što nije tako u drugim europskim zemljama. Često sam upozoravala na potrebu drukčijeg pristupa financiranju jer nije u svim sportovima jednako doći do medalje. Sigurna sam da bi se, kad bi se malo više uložilo u naše sportaše, to vidjelo i na njihovim rezultatima.”
Dio svakog sporta su i porazi, oni trenuci u kojima dajete sve od sebe, ali ne uspijevate biti najbolji ili ostvariti svoj najbolji rezultat. Ona je dugo u sportu i naviknuta je na poraze, no priznat će kako par dana nakon loše utrke ne može spavati. “Kad ulažete toliko puno truda, rada i odricanja, i kada dođe lošija utrka, ne osjećate se dobro jer niste uspjeli zapravo naplatiti taj cijeli trud i rad. Nekoliko dana nakon utrke ne mogu spavati, puno o njoj razmišljam, analiziram, a i inače sam tip koji puno analizira stvari. No onda to nekako otpustim i zacrtam si novi cilj. I idem dalje. Sve je to dio sporta, no nije baš svejedno.”
Bez odmora, molim!
Nakon Olimpijskih igara, na kojima će dati sve od sebe, sigurno je da je nećete sresti na nekoj od plaža. Naime, otkrila nam je da baš i ne voli trenutke odmora. “U trenucima odmora volim nekamo otputovati sa suprugom, no kako ne smijem trčati tih dana, teško mi to sve pada i jedva čekam da se vratim trčanju i rutini”. Pitamo je i što radi kad ne trči, a ona odgovara da i dalje marljivo skuplja kilometre. “Nakon što sam prošle godine u Hannoveru pobijedila i istrčala normu za OI, sa suprugom sam otišla na odmor par dana u Budimpeštu. I kako nisam mogla trčati, tako sam ga tjerala da svaki dan hodamo oko 25 km po Budimpešti. Trebala sam mu davati okrepu svakih pet kilometara, ali preživio je”, govori sa smiješkom.