Bojana Gregorić Vejzović: “S veseljem čekam što vrijeme nosi”

Opuštena, elegantna, nježna, dostojanstvena – samo je djelić teksta kojim bismo mogli opisati glumicu Bojanu Gregorić Vejzović. Predstava na kojoj je radila sa suprugom Enesom Vejzovićem – “Majka” bila nam je lijepa prilika za novi razgovor, ovaj put na temu majčinstva, na pozornici i izvan nje.

Pozornica je mjesto gdje se osjeća potpuno slobodno i nedodirljivo, reći će nam glumica Bojana Gregorić Vejzović, i prisjetiti se svojih prvih baletnih koraka na pozornici HNK. Kazalište je već gotovo 30 godina njezina ljubav, članica je ansambla kazališta Gavella, gdje je upravo možemo gledati u predstavi “Majka”, koju je režirao njezin suprug Enes Vejzović. Rad sa suprugom i redateljem opisuje kao užitak. “Kad je osoba s kojom radite obrazovana, maštovita i hrabra, tada rad može biti samo užitak. Njegove ideje i scenska rješenja su snažna, beskompromisna i zato smo predstava koja intrigira, uznemiruje, ali i nasmije gledatelje”, kaže nam. Nedavno su proslavili i 18. godišnjicu braka, a “Majka” je druga predstava na kojoj surađuju. “Enes je sjajan, bio je odlično pripremljen za tekst “Majka” i točno je znao što želi od svakog glumca. Imao je viziju kako predstava treba odjeknuti, što uvelike olakšava rad kad je redatelj detaljno pripremljen. Rekao je: ‘Želim da mirne uznemirimo, a one nemirne smirimo!’ U šali znam reći da profesionalna distanca sačuva živce, a prisnost vodi u diskusije koje potraju satima. No bilo je divno raditi s Tenom, Amarom, Matijom i Enesom.”

Prešućivanje koje uništava obitelji

Predstava “Majka” nastala je po tekstu Floriana Zellera i zanimljiva je studija karaktera u kojoj igra Anu, ženu koja robuje klišejima, i gradi fasadu koja joj je važnija od unutarnjeg mira, kako pojašnjava. “Predstava govori o nedostatku iskrenosti, o prešućivanju koje vodi u slom glavnog lika pa samim time dovodi i do raspada cijele obitelji”, objašnjava i dodaje da je Ana krajnost osobnosti čije male fragmente možda svatko od nas skriva u sebi. “Obožavam igrati te ranjive karaktere. Iz njihove fragilnosti jako puno možemo naučiti o nama kao bićima općenito, i ženama i muškarcima, koji se također često skrivaju iza mačo stava koji prikriva neke tuge i stresove. Izbjegavanje iskrenog razgovora stvara unutarnje borbe o kojima likovi predstave “govore”, a zrcalo su koje nas može utješiti, potaknuti nas na to da se sami preispitamo, da pomognemo nekome oko nas ako prepoznamo taj “vječni osmijeh” koji skriva vapaj za pomoći.”

Pitamo je i koliko je svoja osobna iskustva majčinstva mogla prenijeti u ovu predstavu. “Biti majka i igrati majku stvara određenu posebnu podlogu koja bitno osnažuje lik”, odgovara te priznaje kako će vjerojatno poput Ane gunđati da joj djeca ne dolaze dovoljno često. “Ali ništa drugo. Naime, predstava “Majka” je farsa, u kojoj je humor oštar s puno ironije i autoironije te krajnost ludog ophođenja lika koj igra. Lik Ane nije jednodimenzionalan, ona istovremeno izaziva i simpatije i animozitet. Svatko od nas čuo je rečenice iz predstave pa i izgovorili smo ih. Publika se prepoznaje u predstavi, uživa, smiju se od srca, no pojedine scene “stegnu želudac” i često nam neke dame ostanu plačući u gledalištu dugo nakon završetka.”

Prva plaća – poklon majci

Majka je dvoje tinejdžera koji odrastaju uz poznate roditelje, u vremenima s velikim utjecajem društvenih mreža. No priča nam kako znaju iz prve ruke što je show business i blještavilo iza kojeg se, pogotovo kod njih, skriva puno rada u poprilično teškim uvjetima. I sama dolazi iz umjetničke obitelji te je vrlo rano naučila kako svijet koji je okružuje nije blještava pozornica. “Dijete sam rastavljenih roditelja koji su dobro međusobno funkcionirali. Roditelji ne trebaju ostati u braku kad on ne funkcionira jer to je najpogubnije za djecu. Odnos roditelja nasljeđe je na kojemu gradimo odnose s drugima pa je upravo zato važno da i nakon rastave pronađu zajednički jezik. Životne okolnosti oblikuju nas više nego što to mislimo. Kad su ljubav i zajedništvo bračnih partnera pravi, trajni, jaki i iskreni, svakako da doprinose razvoju stabilnosti djece te oni sigurnije kroče u život.” Kad se prisjeća svog odrastanja, kaže nam da je bila vedro dijete, ali i zabrinuto, svjesno surovog svijeta koji je okružuje. “Moja majka (op. glumica Božidarka Frajt) bila je samostalni umjetnik, a to znači vrlo nestabilan poslovni i financijski status. Bilo je mjeseci pa i godina kad nije imala posla kao glumica, baš je znalo biti teško. Nepojmljivo je mnogima, iako je Božidarka bila velika zvijezda bivše regije, da su je u jednom trenutku uistinu potpuno zaboravili, zapravo u najsnažnijim stvaralačkim godinama, između njezinih 40-ih i 50-ih. Rano smo toga postali svjesni i moj brat Tomislav i ja. Zato smo rano i počeli raditi. Tako sam s 13 godina plesala u Baletu HNK Zagreb kao školarac za siću, a sa 16 godina dobila sam tamo i stalno zaposlenje te sam svoju prvu plaću s veseljem dala mami, koja je tada bila tri godine bez posla. Živjeli smo skromno, poslastice i kina bili su predmet žudnje, pazilo se na svaki dinar. No, unatoč tome, bili smo mala vedra obitelj.”

Odgoj djece s blagošću i razumijevanjem, ali i strogim stavom kao smjernicama razvoja

Ono što je naučila tijekom svog odrastanja te pristup koji su njezini roditelji imali prema odgoju u nekoj mjeri primjenjuje i sama. Objašnjava nam kako su njezini roditelji bili strogi kad je to trebalo, ali i beskrajna podrška istovremeno. U nekim životnim situacijama disciplina treba biti smjernica za odgovoran razvoj djeteta. “Ne postoji savršen roditelj pa to nisam niti ja, ali red se mora znati. Danas svjedočim raznim situacijama u školama na roditeljskim sastancima te i kod liječnika, gdje se podilazi djeci u nevjerojatnim okolnostima. Današnji “baršunasti” odgoj kod pojedine djece stvara obijest, koja na kraju nije dobra za njih same. Treba biti blag roditelj s razumijevanjem za sve probleme koje dijete može tištiti. Neophodno je puno razgovarati, pogotovo s tinejdžerima, ali postoje situacije u kojima roditelj mora zauzeti stav koji treba biti smjernica prema razumu. Poštovanje učimo prema drugima (profesorima, odgojiteljima) da bismo to kasnije mogli očekivati prema samima sebi”, naglašava. Kao jednu od najvažnijih poruka koju ona i njezin suprug žele poslati svojoj djeci, u nesigurnim vremenima u kojima živimo, jest važnost obrazovanja, koje je, kako smatra, karta za dobru budućnost i posao koji će ih zabavljati. “Birajući zanimanje koje nas ispunjava, stvaramo temelj za posao koji će biti više pod predznakom veselja, a manje ćemo ga klasificirati kao stres. Eto, to želimo svojoj djeci!”

Mentalna snaga i prioriteti

I dok njezina djeca zasad uspješno odrastaju izbjegavajući budno oko zainteresirane javnosti, nju mediji prate gotovo na svakom koraku. Često ćemo čuti kako s pohvalama govore o njezinom izgledu, odjevnim kombinacijama, eleganciji, odmjerenosti, a ona će nam reći kako je opuštena prema sebi i s veseljem očekuje ono što joj vrijeme nosi. “Živimo u nadasve kompetitivnom vremenu, ne smiješ imati loš dan i loše izgledati, a kamoli ostarjeti. Svijest koliko smo lako zamjenjivi zapravo je zastrašujuća. Konzumentsko društvo nameće parametre koji su, opet, odraz industrije i zarade. Tada trebamo imati mentalnu snagu i osvijestiti što u “našem svemiru” predstavlja zdrav razum, normalu i prioritete! U mojem poslu izgled nije presudan niti u mladosti, a kamoli sad. Od mene se na sceni često tražila transformacija i otklon od nježne osobnosti te sam uživala glumeći zapuštene djevojke, žene pa i muške uloge. Opuštena sam, nikad nisam pretjerano planirala – što bude, bit će. S veseljem se nadam da vrijeme nosi još lijepih suradnji, ali uspjesi moje djece definitivno su mi najveća nagrada i veselje.”

Puno smijeha

Nedavno je proslavila 52. rođendan pa nam i kaže da je za nju ljepota dostojanstvo. Sada joj je najvažnije zdravlje, a sve ostalo je bonus, kako nam objašnjava kroz smijeh. Upravo zbog zdravlja vježba barem dva puta tjedno iako nije veliki ljubitelj treninga. Po pitanju beauty njege vodi se jednostavnošću, a najvažnija joj je dobra krema za lice. Najugodnije se osjeća u “ofucanoj trenirki”, jutarnju kavu pije uz dobru glazbu, a u trenucima kad se baš i ne osjeća dobro, mogu je oraspoložiti djeca i Enes. “Oni su moja stijena, temelj svega u mojem životu, pa i u momentima tinejdžerskih nestašluka – uz njih život ide vedro s osmijehom.”

Hrabre i blage žene

Odnosi su joj prioritet u životu, odnosi s obitelji, bliskim ljudima, a majčinstvo i odlazak nekih njoj dragih ljudi iskustva su koja su je oblikovala i postavila temelje prioriteta međuljudskih odnosa. Kroz život je vodi misao da ne svodi ideale na ono što je moguće, ostvarivo. “Borim se dokle god ide!”, naglašava. Kad promatra sebe u nekim mlađim godinama i pogreške koje je radila, ističe da joj je žao što nije bila hrabrija. “Ponekad sam znala ostati nijema, a danas ne prešutim nečiji bezobrazluk. Odmah vratim, kažu da to dođe s godinama”, reći će sa smiješkom.

Godine koje su pred njom doživljava i kao priliku za ostvarenje svojih neostvarenih želja i putovanja. Na toj listi što bi se trebalo ostvariti naći će se i odgovor na pitanje kakve bi djevojke, žene, majke u današnjem svijetu trebale biti. “Hrabre, svoje, nepokolebljive, a opet blage, pogotovo jedna prema drugoj. Puno se govori, ima pregršt pozitivnog pisanog diskursa, ali praksa, uh. Ponekad pokazuje očnjake ambicije koji su zastrašujući. Došlo je neko čudno vrijeme u kojem se moramo ponovno boriti za svoju žensku autonomiju i prava. Upravo zato budimo jedna drugoj stup oslonca! Slavimo uspjeh svojih kolegica jer tim je snaga, timski igrači traju najduže!”

Fotografije: Mare Milin
Stilistica: Ana Nikačević
Make-up: Simona Antonović
Frizura: Ruža Pure Aveda