BIG EYES kao Tim Burtonov BIG CHANGE!

U hladnom Sarajevu, gdje u zadnjih nekoliko dana caruju minusi i snijeg, odgledao sam film koji je djelovao kao pravo osvježenje !

Na čas sam odučio pomoliti glavu iz kutije na kojoj stoji natpis “Oscar” i prepustiti se filmu koji nije bio djelom tog okruženja. Svojih večernjih 106 minuta posvetio sam filmu Big Eyes čiju režiju potpisuje mitski Tim Burton.

Biti ću iskren. Najveći adut koji me odvukao u kino dvoranu je upravo gore spomenuti redatelj. Njegovi radovi poput Batmana i Povratka Batmana s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća ostavili su neizbrisiv trag u mom djetinjstvu. Dakako, on je puno više od ta dva filma, naprosto, on spada u kategoriju redatelja koju volite ili mrzite. Nešto slično Davidu Lynchu ili Quentinu Tarantinu samo s mnogo vise gotičkog izričaja od tog dvojca. (Kompletnu kritiku pročitajte na www.mcorner.net)

Već sam se pripremio na, sada već, zamorne kadrove prožete s 50 nijansi sive, kad ono – boje!

Cijelo vrijeme očekivao sam naznake mraka i depresije no tome ni traga. Baš u stilu radnje jedne od epizoda serijala “Zona sumraka”, činilo mi se da sanjam.

No to san nije bio već jedan vrlo solidan film.

Film je nastao prema istinitom događaju što i nije bilo neko iznenađenje. U posljednje vrijeme toliko se često ima prilike za vidjeti taj crni zaslon na početku filma na kojem nas vrlo ozbiljno upozoravaju da je ono što ćemo gledati u sljedećih sat ili dva vremena proizašlo iz surove stvarnosti, da sam blago rečeno već oguglao. S druge strane u potrazi za istinski originalnim scenarijem dogodi se Chappy. Kad se bolje razmisli, u nedostatku boljeg rješenja i bolje da je tako.

Burton nam radnju filma toči poput slatke limunade za ljetnih mjesec, toliko slatke da uspješno ignoriramo svu gorčina koju je na svojoj koži iskusila supruga gospodina Kanea tijekom svog dinamičnog života.

Priča je ovo o umjetničkoj verziji Bonnie i Clydea s tim da je Bonnie doživjela prosvjetljenje i odlučila da je Clyde suvišan faktor.

Gospođa Kane zaljubljena je u slikarstvo. Nakon turobnog razvoda od prvog supruga svoju sreću je odlučila potražiti u San Franciscu. Dakako, 50-tih godina razvodi nisu bili toliko “in”, no spas je na vidiku i to u liku i djelu naizgled srodne umjetničke duše gospodina Waltera Kanea.

Christoph Waltz, koji je ovaj put odglumio ulogu definitivno ispod svog nivoa, tipični je prodavač magle koji je vrlo jednostavno pronašao put do usamljenog srca Margareth.

On je vrlo vješt komunikator te ubrzo uspijeva uvjeriti svoju novopečenu suprugu u svu silu praktičnosti koje pruža prepisivanje autorstva njezinih slika na njega. Kako je njegov talent za samopromocijom i trgovinom vrlo izražen, za razliku od onog umjetničkog, uspijeva vrlo uspješno plasirati njezine slike predstavljajući sebe kao autora. Takvim činom u jednom potezu sebi je trasirao put do zvijezda, a supruzi put do pakla.

Otprilike možete zamisliti kuda ova priča vodi. No u želji da ne otkrijem previše od same radnje filma koji bih vam toplo preporučio morat ću ukazati na njegovih nekoliko manjkavosti.

Prije svega prva zamjerka ide na račun, gore spomenutog, Waltza. Njemački, Oscarom ovjenčan, glumac meteoritskom se brzinom uspinje na A listi Hollywoodskih glumaca. Iako sam uvjeren da u njemu čuči talent koji još uvijek čeka svoje puno otkrivenje, trag koji su na njega ostavili Nemilosrdni gadovi za sada se teže uklanja s njegovog životopisa.

Poprilično neduhovit pokušaj utjelovljenja art prevarant umjesto da impresionira publiku ostavlja ju u svojevrsnom facijalnom grču, narodski nazvanom, usiljeni kes.

No tu drugi oskarovac, Amy Adams, uskače kako bi pokupio nered gdje ga ovaj drugi ostavio. Adams je odradila svoj dio posla drastično bolje od kolege te je uspjela i njega, sa svojom dramatično tihom ulogom, zasjeniti.

Osim te zamjerke drugih kolosalnih primjedbi nemam, stoga bih ovaj film želio preporučiti u formi preporuke za vikend posjet kinu kako bi se i samu uvjerili u Burtonovo novo ruho.

Mario Levarda