Lucija Prpić s bloga “Pao mi je šećer” o svojem putu od dijagnoze do slastičarke za dijabetičare

Svijet društvenih mreža donio nam je priliku da zavirimo u tuđu kreativnost te se inspiriramo i sami da pokušamo nešto napraviti, pročitati, promijeniti. Posebno se ističu kulinarski profili i neodoljive savršene fotografije hrane od kojih odmah rastu zazubice.

Dok smo sakupljale mamine kuharice i slastičarske knjige te pripremale Instagram recepte, ponekad bismo odustale od namjere da ispečemo koji kolač jer ipak u sebi ima puno šećera i masti. U skladu s tim, nastavljamo uživati samo u skrolanju. Međutim, to ne vrijedi nužno za profil simpatičnog naziva “Pao mi je šećer” , iza kojeg stoji Lucija Prpić, kojoj je motivacija za slastice za dijabetičare bila upravo njezina dijagnoza dijabetesa. Njezine recepte zasigurno nisu samo isprobale osobe koje dijele sličnu sudbinu s Lucijom već i oni koji žele brinuti o svom zdravlju.

Osim na Instagramu, Lucija na svom blogu donosi pregršt slatkih i slanih recepata s nutritivno bogatim sastojcima. Lucija donosi svoju priču od simptoma, dijagnoze i prihvaćanja dijabetesa kao dio svog života, ali i kao put u otkrivanje njezine strasti zbog koje je i napravila zaokret u karijeri. 

Lucija Prpić od dijagnoze dijabetesa do karijere slastičarke za dijabetičare

Kada ste primijetili prve simptome dijabetesa, odnosno kad i kako Vam se javljalo da nešto nije u redu? 

U bolnici na liječenju završila sam u kolovozu 2020. godine, a rekla bih da su se prvi simptomi javili u proljeće te iste godine. S obzirom na to da je to godina pandemije, kolapsa zdravstvenog sustava i sveopćeg kaosa, simptomi kao takvi pali su u drugi plan i za svaki sam imala razumno objašnjenje zašto postoji. Uvijek volim reći da sam bila školski primjer kulminacije bolesti s tipičnim simptomima koje viđamo na posterima u čekaonicama ambulanti. Od čestog mokrenja, konstantnog osjećaja žeđi, velikoga gubitka kilograma, stalne želje za slatkim i naglim pogoršanjem vida – sve su to simptomi koji su se postepeno javljali u tih nekoliko mjeseci. S vremenom, kako simptomi nisu nestali, nego su i dalje bili prisutni, tražila sam od liječnice uputnicu za vađenje krv i odlučila provjeriti što nije u redu. Jedan nalaz bio je dovoljan do službene dijagnoze dijabetesa sa vrijednošću GUK natašte 20 mmol/l (prosječna vrijednost iznosi 4-6 mmol/l) te alarmantno stanje dijabetičke ketoacidoze. Hitna hospitalizacija, 14 dana bolničkog liječenja i zaokret života za 180 stupnjeva.

Kako je tekao Vaš proces do traganja dijagnoze? Jeste li ubrzo saznali o čemu je riječ i što ste sve prošli na tom putu?

S obzirom na to da se sve odvijalo za vrijeme pandemije, rekla bih da je proces traganja dijagnoze trajao i predugo. U to vrijeme nije bilo moguće otići liječniku opće prakse samo tako, rješavali su se samo hitni pacijenti i kompletno zdravstveno stanje nacije palo je u drugi plan. Sjećam se da sam se jedno jutro probudila i vidjela mutno. Kroz par minuta stanje se malo popravilo, ali i dalje uz pomoć dotadašnjih dioptrijskih naočala nisam vidjela kako treba. Za specijalistički pregled u bolnici trebala sam čekati više od godinu dana pa sam odlučila pregled odraditi privatno. U poliklinici su mi odredili novu dioptriju i nisu se previše pitali zašto je tako naglo došlo do pogoršanja vida. Ako bi se sve događalo danas, vjerujem da bih do odgovora došla puno prije i da bi se cijeli proces prije same hospitalizacije značajno skratio i ubrzao. Nažalost, taj dio ne mogu promijeniti niti utjecati na njega, ali ako ništa drugo, tim putem naučila sam da je vrlo važno slušati svoje tijelo i da su signali koje nam šalje vrlo vjerojatno prisutni s razlogom.

Kako ste se osjećali kada ste saznali za dijabetes i što se od tada promijenilo u Vašem životu? 

Jutro nakon vađenja krvi nazvala me doktorica i pojasnila rezultate nalaza i pripremila na ono što slijedi, a to je odlazak u bolnicu. U tom trenutku osjećala sam toliko olakšanje jer sam napokon došla do spoznaje što nije u redu. Nisam bila previše u strahu što me čeka jer sam znala da ljudi žive uz dijabetes gotovo pa normalno. Ono čega nisam bila svjesna u tom trenutku je to da se često treba jako namučiti da bi do tog normalnog došli.

Vrlo brzo shvatila sam da ništa više neće biti isto i da ću morati puno toga promijeniti ako želim bolest držati pod kontrolom, ali znala sam da i sve to nije nemoguće. Iskoristila sam vrijeme koje imam da se psihički što bolje pripremim na izlazak, skupila što više informacija i jedva čekala jutro u kojem će mi reći da mogu doma. Život uz dijabetes nije nimalo lagan, puno je tu uspona i padova, nepoznanica i nakon godina iskustva, ali jednom kada dobijete dijagnozu, nažalost, iz svoje kože ne možete. Mislim da je za kvalitetan život uz bilo koju kroničnu bolest ključan proces prihvaćanja svojeg stanja. Dok se to ne dogodi, smatram da je gotovo nemoguće voditi kvalitetan život. Na svu sreću, kod mene se taj trenutak vrlo brzo dogodio pa i danas, pet godina kasnije, imam idealnu razinu glukoze i uživam u životu. Puno je tu odricanja, naučene samokontrole i samodiscipline, razmišljanja unaprijed i po nekoliko koraka, ali sve je na kraju kako si posložite prioritete. Ja sam zdravlje stavila na sami vrh.

Danas ste ono što se možda činilo kao slabost pretvorili u svoju snagu i vodite profil “Pao mi je šećer”. Specijalizirali ste se za izradu dijetetskih slastica. Možete li nam opisati Vaš put izgradnje brenda i što sve danas radite?

Cijela priča krenula je skroz spontano i bez prevelikih očekivanja. Prije negoli sam pokrenula profile na društvenim mrežama, a kasnije i blog, nisam ni sanjala da će ova priča naići na toliki interes. Vjerovala sam da ima ljudi koji su poput mene veliki zaljubljenici u slastice i da zbog različitih dijagnoza nisu u mogućnosti konzumirati iste, ali da ću svakodnevno dobivati poruku ljudi sa reakcijama na isprobane slastice, koji su krenuli u svijet dijetetskih slastica zbog mene, gdje nakon dugo godina napokon imaju rođendansku tortu po mojem receptu i uživali su u njoj bez grižnje savjesti, meni je to prekrasno i iznova me svaki put razveseli i pogura da nastavim dalje. S cijelom pričom krenula sam u rujnu 2022. godine i vrlo brzo pojavio se i interes javnosti za ono što radim. Na početku, fokus je bio isključivo na izradi slastica i dijeljenju slatkih recepata u potpunosti prilagođenim dijabetičarima, a danas uz slatke dijelim i slane recepte kao inspiracija da se može jesti raznovrsno, fino, zdravo i bez naglih skokova glukoze, a da za pripremu takvih jela ne treba previše vremena. Ove godine u planu je na profilu još više se posvetiti slanim jelima koji će idealno poslužiti kao podloga koju možemo zasladiti sa svim dosadašnjim objavljenim receptima kojih je za sada već više od 120.

Da život piše čudne priče, najbolji pokazatelj je i ovaj projekt. Iz čiste potrebe krenula sam u svijet slastičarstva i istraživanja alternativa uz vrlo mali interes za isto, a putem sam odradila prekvalifikaciju i postala slastičarka koja danas uživa u učenju, pripremanju i isprobavanju. Vrlo vjerojatno bez dijagnoze dijabetesa ne bi ni došla do spoznaje da je možda moj pravi poziv upravo slatko.

Za kraj, što je Vama bila snaga i utjeha, što Vas svakodnevno čini sretnim? 

Snaga i utjeha tada, a i danas svakako su moji najbliži ljudi koji su cijeli proces prilagođavanja i brojnih promjena prolazili uz mene i hrabrili me kad sam postala umorna od života uz dijabetes. Ljudi koji ne boluju od dijabetesa na svu sreću nikada neće znati kako je zapravo svakodnevno prolaziti kroz svaki problem koji se pojavi, ali mogu se informirati, pokušati razumjeti i na kraju saslušati vas. To je sasvim dovoljno i ja sam jako zahvalna što oko sebe imam upravo takve ljude. Svakodnevno me vesele male stvari poput mojih playlista koje slušam na putu do posla, sunčani dani, lijepa keramika, priroda, druženje sa prijateljima i obitelji, odlasci u kazalište i svakako vrlo važno, dobre brojke na grafu na kraju dana.

Pročitajte: Nutricionistica i trenerica Marica Topfit otkriva nam kako se hrani

Foto: Privatne fotografije