Gloria Malin iz Udruge S-PAS: “Spašavanje pasa moj je poziv”

Sredinom veljače, u trenutku našeg razgovora, Gloria Malin i njezina Udruga S-PAS na skrbi je imala ukupno 112 pasa. Među njima je i 30 mršavih, neuhranjenih i ozlijeđenih pasa spašenih početkom godine iz horor dvorišta u Benkovcu i u Dubravici. Slike strašnih uvjeta u kojima su živjeli ti psi, pa i mnogi drugi, ostaju dugo u sjećanju i, nažalost, kako smo mogli čuti, nisu rijetka pojava u Hrvatskoj.

“Kad se objavi jedna strašna priča, ubrzo nakon toga dobijemo dojavu o novim horor dvorištima”, govori nam i dodaje kako često ni ne stignu odmah reagirati na dojave koje dolaze iz svih dijelova Hrvatske jer više nemaju mjesta. Gloria u svojoj kući ima 50 pasa, a ostali su kod čuvalica. “Trideset pasa koje smo preuzeli u jedan dan dotuklo nas je. To su lovački psi i tada su bili u jako lošem stanju, psihički i fizički. Nikad nisu boravili u kući, oni su služili čovjeku pa ni ne znaju što je to maženje ili bilo kakav odnos s čovjekom. Jako im je teško pristupiti, no radimo na tome”, rekla nam je.

Za svakog psa dođe njegovo vrijeme

Život pasa koje Udruga preuzima težak je pa je za rad i brigu o tim psima potrebno puno ljubavi i strpljenja. Psi kod njih ostaju do udomljena, tj. dok ne pronađu svoj trajni dom, što može biti od šest mjeseci do dvije godine, a nije rijetkost da neki od njih i kraj života dočekaju u Udruzi. “Uspjeli smo dosta brzo udomiti većinu pasa iz Dubravice, s ovima iz Benkovca je malo teže, no jako sam sretna kad ih uspijemo udomiti privremeno kod prijatelja ili čuvalica, a posebno kad im pomognemo pronaći njihov trajni dom. Većinom su to stariji psi, koji su veći dio svog života, više od sedam godina, proveli u strašnim uvjetima. No za svakog psa dođe njegovo vrijeme, kako se pokazalo tijekom našeg rada svih ovih godina.”

Miran suživot

Gloria se spašavanjem pasa počela baviti još u srednjoj školi, a nakon što je osvojila nagradu Ponos Hrvatske, godine 2017. osnovala je udrugu za spašavanje, socijalizaciju i udomljavanje napuštenih, traumatiziranih i neželjenih životinja S-PAS, u čijem radu aktivno sudjeluje uz nju još četvero ljudi. Pomažu im volonteri, čuvalice, prijatelji i mnogi drugi. “Želimo da se psi dok su kod nas osjećaju ugodno i slobodno te da im taj boravak u udruzi prođe sa što manje stresa pa smo cijeli život, kapacitete i uređenje kuće zapravo prilagodili njima”, naglašava. Tako i 50-ak pasa u kući živi s njom bez većih problema. Novi psi uvijek se prilagode postojećem čoporu koji se sastoji od većinom stabilnih pasa, a rijetki su oni koji se ne slažu s ostalima, s čoporom, ili s pet mačaka koliko ih živi s njima. “Takvi slučajevi toliko su rijetki da ih se ne mogu ni sjetiti”, dodaje.

Psi slomljenog duha u horor dvorištima

Horor dvorišta, kako će ih nazvati, scene pasa zavezanih na lancu, bez zdjelice s hranom i vodom, koji leže u blizini kostiju drugih pasa, prizori su koje teško može zaboraviti. Takav je život daleko od onog koji vode njezini vršnjaci. “Inače sam jako emotivna osoba, i možda ovaj posao nije najbolji izbor za mene, ali to je više od posla, to je moj poziv. Najteže mi padaju trenuci s psima koje pronađemo u teškim stanjima. Jako ih je teško vratiti u život, vratiti im nadu u život nakon što im je netko slomio duh, kao što je primjerice bilo sa psima iz Dubravice.” Kaže i kako je teško raditi s ljudima. Nerijetko dolaze u dvorišta ljudi koji ih napadaju, često su u strahu za svoju sigurnost. “Emotivno je to izuzetno teško. U jednom trenutku morala si presjeći i samoj sebi ponavljati – spasila si psa, našli ste mu dobar dom, a na njegovo mjesto mogu doći jedan ili dva nova psa, koja ćeš opet spasiti iz groznih uvjeta. Teško mi je i kad netko vrati psa kojeg je udomio, taj osjećaj razočaranja, i pitanje što se moglo bolje. U konačnici, svaka odluka koja stoji za tih 112 pasa, svaka odluka o odlasku na privremeni smještaj, o eutanaziji starog i bolesnog psa, stoji iza mene i jako je teško se nositi s tim. Vjerujem da ću ovo raditi do kraja života, a hoće li se na tom putu nešto promijeniti, ne znam. Znam da svaki dan mene čeka moje dijete, i 50-ak pasa, i da zbog njih trebam biti dobro svaki dan. Pokušavam što manje pričati o tim privatnim stvarima jer kad ljudi krenu ispitivati, onda kroz to sve opet prolazim. Ja to sve nekako posložim i riješim sama sa sobom navečer kad legnem u krevet.”

Dobro je činiti dobro

Udruga se o psima brine zahvaljujući donacijama, a troškove transparentno objavljuju na svojim Facebook i Instagram profilima, gdje možemo vidjeti primjere računa koji se često vrte oko 4.000 eura. Njihovi donatori velikom su većinom njihovi udomitelji i neke veće tvrtke s kojima surađuju. “Nemamo stalnu pomoć. Kad podmirimo jedan račun, za dva-tri dana, dolazi drugi. Objavljujem sve što radimo, uz videe pasa i ono što je kupljeno, koliko je kupljeno jer želim da sve bude transparentno. Posebno su skupi lijekovi za kronično bolesne pse, no uvijek se nekako snađemo. Već tri godine jedna anonimna gospođa na kraju godine podmiri nam zadnji dug. Ima ljudi koji žele pomoći, i svima smo im zahvalni”, naglašava. Nakon što spase pse iz groznih uvjeta, i pronađu im čuvalice, koji pse uče osnovama ponašanja, psi odlaze udomiteljima. No tu njihova briga ne prestaje. Prate ga i dalje, a posebno ih rastužuju slučajevi kad ljudi vrate psa kojeg su udomili.

Pas se u Hrvatskoj doživljava i dalje kao stvar

Pitamo je i koliko ovi stravični primjeri zlostavljanja pasa mogu potaknuti druge da prijavljuju slične slučajeve, da se i oni strože kažnjavanju, pa da se u konačnici i spriječi takvo ponašanje, no Gloria, nažalost, nije optimistična. Postoji niz problema, a kao prvi navodi to što mnogi još uvijek ne znaju kome se obratiti kad primijete psa na lancu ili u lošim uvjetima. “Ljudi najčešće zovu policiju, no zapravo bi trebali obavijestiti komunalnog redara i veterinarsku inspekciju. Često ni ne žele reagirati, ne žele se zamjeriti susjedima pa imati problema. A kad i dođe redar ili inspekcija i zateknu psa na lancu, mi ne možemo dokazati koliko je pas bio na lancu. Gazda će reći: evo upravo sam ga prošetao pa sam ga zavezao. To je prvo što bi se po meni trebalo promijeniti – ukinuti vezanje pasa i osigurati da psi, ako su u dvorištu, imaju kućicu u kojoj mogu biti kad je hladno ili kad je jako vruće, i da imaju vode i hrane. To su osnovne stvari i čini se da je nepotrebno to spominjati, no u zadnji deset oduzimanja na koja sam došla, psi nisu uopće imali zdjelice kraj sebe, a kamoli da su imali vode i hrane. Stvari se moraju mijenjati na vrhu, u Vladi, a bojim se da se to neće tako skoro dogoditi. Za početak, pas bi se u Hrvatskoj trebao prestati doživljavati kao stvar. Jer dokle god ih se tako doživljava, tako se i država prema njima odnosi.”

Borba s vjetrenjačama

Često je to borba s vjetrenjačama, kako kaže i priča da je vlasnik oduzetih pasa u Benkovcu, koliko su mogli čuti, nabavio već nove. “Zabranu držanja životinja može dobiti netko tko ubije životinju ili tko spolno opći sa životinjom. Je li moguće da u Hrvatskoj mora doći do toga da bi netko dobio zabranu? Dok se takva zlostavljanja životinja ne krenu oštrije kažnjavati, to je sve začarani krug. Nisam optimistična jer sam u tome 24 sata dnevno, i sve te životinje koje sam vidjela, na slikama prije oduzimanja, ili kad bi došli na lokaciju, uvjeti u kojima žive, kako izgledaju, kako se ponašaju, sve su to slike koji mi ostaju u glavi i od kojih ne spavam. I zbog kojih tražim rješenje kako tog psa maknuti iz pakla. A činit ću to i dalje, vjetrenjačama unatoč.”

Intervju je originalno objavljen u tiskanom izdanju časopisa Ljepota&Zdravlje za ožujak 2024. 

Foto: Udruga S-PAS, privatne fotografije