Beauty fenomeni

by | 25 veljače, 2011


 

Komentari na račun izgleda poznatih ličnosti često su surovi. Budimo realni, opsesija (tuđim) izgledom neće nestati, ali bi mogao se promijeniti način na koji pričamo o tome – neka to bude taktičnije i s više poštovanja

 

Usred procesa otpuštanja radnika, dužničke krize i globalnog straha od budućnosti, zar nije irelevantno (da ne kažemo, prilično vulgarno) brinuti o vanjkom izgledu? Razumljivo, trenutna ekonomska kriza prodire u sve pore društva, pa tako ni ljepota nije ostala imuna. ”Višak” i ”luksuz” postale su uvredljive riječi. Ulaganje truda i novca u osobno ugađanje i uljepšavanje, iako je sada možda potrebnije nego ikada ranije, izaziva osudu drugih. Broj plastičnih operacija se smanjio, a sve češće se čuju riječi ”duhovne vrijednosti”.

 

To je trenutak u kojem se ponovo poteže pitanje relevantnosti. Kao što i sami znate, skoro ništa ne može pružiti toliko zadovoljstva kao (pre)skupi ruž u savršenoj nijansi ili svakodnevna upotreba maskare koja ne lijepi trepavice. Činjenica da je kozmetička industrija na globalnom nivou zabilježila porast prodaje samo potvrđuje prethodni stav. Naša želja da izgledamo najbolje što možemo opstaje u svim vremenima. Zato nije čudo što fizički izgled i dalje privlači pažnju javnosti, i konstantna je tema u svim medijima. Dakle, ono što ljepotu uvijek čini relevantnom nije naša taština, već naša ljudska priroda.

 

Nevolje s tijelom

Kada je težina u pitanju, u našoj kulturi nema sredine – vrlo brzo se prelazi sa zastrašujućih upozorenja o pretilosti do uvredljivih ogovaranja pretilih. Recimo, nakon objavljivanja nimalo laskavih fotografija Jessice Simpson, zvijezda je odmah dobila nadimak ”Jumbo Jessica” i priključena je listi ”50 najdebljih poznatih ličnosti”. Simpson je uzvratila udarac slikavši se za naslovnicu prestižnog ženskog časopisa Vanity Fair – vitka i u sexy kupaćem kostimu. Prateći potpis na naslovnoj strani je glasio: ”Vi ovo zovete debelim?”

Možda će netko sada pomisliti da slavne osobe dobro podnose svoje mane, uključujući i one svježe stečene. Pa, neke podnose. Kim Kardashian je izjavila u jednom američkom ženskom magazinu: ”Imam celulit. I, što onda?” Međutim, većina ne može biti ravnodušna prema javnom ”razapinjanju”, ali trpi ovu stranu slave zbog one druge, mnogo blistavije.

 

Labudova pjesma

Ovo se neizostavno mora reći: Susan Boyle nije najbolja pjevačica. Njena tehnika disanja je loša, intonacija je neujednačena i teško iznosi visoke note. Ipak, senzacija emisije Britain’s Got Talent ima svoju priču: usamljena britanska usjedjelica otkriva da se ispod žbunastih obrva i staromodne haljine nalazi ljudsko biće. Susan je definitivno osjećajna osoba. I, zar to nije inspirativno? Sto milijuna gledatelja emisije kao i svi oni na YouTube-u, očigledno daju potvrdan odgovor. Međutim, nije prošlo mnogo vremena i sentimentalnost javnosti pretvorila se u surovost. Počele su kružiti priče o tome da je Boylova zapravo prava zmija otrovnica iza scene. Izgubila je na natjecanju i, nakon gracioznog povlačenja, primljena je na psihijatrijsku kliniku u Londonu.

Slejdeća faza: njen trijumfalni povratak. Davne 1984. godine, Boyle se prijavila na jedno lokalno natjecanje talenata. Glas joj je, naravno, zvučao potpuno isto. No, Susan je tada bila vitka i privlačna djevojka iz Škotske, obučena u skladu s modom tog vremena. Iako je i tada izazvala simpatije mnogih, u ”cijelom pakiranju” ipak nije bilo ničega posebnog.

 

Kraj dvije ikone

Farrah Fawcett i Michael Jackson nisu samo umrli istog dana – njih je nešto povezivalo s određenom erom američkog života. Svi koji su prošli kroz sedamdesete godine prošlog stoljeća sjećaju se čuvenog postera – pepsodent osmijeh, preplanula koža, ”naježene” bradavice i slapovi plave kose. ”Frizura Farrah Fawcett bila je u tipičnom stilu sedamdesetih i osamdesetih godina”, rekao je njen frizer Allen Edwards. ”Ali, Farrah je mrzila što njena kosa privlači više pažnje nego njena osobnost i djela.” Taj ambivalentan stav evidentan je u TV khronici pod nazivom Priča o Farrah, u kojoj se prikazuje glumičina borba s rakom, i u kojoj ona sebe sarkastično opisuje kao ”plavo ništavilo”. U jednoj sceni, Farrah skida šešir i otkriva da je gotovo potpuno izgubila kosu. Ova gesta je jasno pokazala da Fawcett  zaslužuje mnogo više poštovanja nego što ga je dobivala tokom aktivne karijere.

Nedugo nakon smrti Michaela Jacksona, njegov dermatolog je izjavio: ”Michael je osjećao da je njegovo lice umjetničko djelo.” Krajnje diskutabilno. No, osim Michaelovog lica, neki drugi elementi su bili mnogo više uznemirujući. Jedan američki sociolog je primijetio: ”Michaelova kirurška tranzicija odražava kulturu u kojoj su pokušaji brisanja granica između životnih doba, spolova, čak i rasa, još više naglašavali te razlike. Činjenica da su ga mediji progonili i razapinjali, kao i da je bio iskorištavan u djetinjstvu, s pravom budi našu empatiju. Sve te posmrtne počasti portretiraju simpatičnog, nevjerojatno talentoranog dječaka sa slatkim nosićem i afro kosom, te ukazuju na činjenicu da je Michael nestao mnogo prije fizičke smrti.

 

Ugriz ljepote

Vječno mlado, tužnih očiju, natprirodnih moći, vitko i gipko stvorenje dolazi vam u posjetu u zlo doba noći, trga posteljinu sa vašeg kreveta, grize vas za vrat, sisa vašu krv i ostavlja vas kao trajno promijenjenu osobu. Ne zvuči loše, zar ne? Kao što pokazuju hit film Twilight i TV serija True Blood, vampiri su jednostavno privlačni. Krvopije su oduvijek bili sexy muškarci, a priče o njima postoje gotovo u svakoj kulturi i u svim razdobljima. Sociolozi objašnjavaju ovaj mit nekim višim i skrivenim značenjima – strahom od nasilja, bolesti, ženske seksualnosti – ali, to su uglavnom gluposti bez utemeljenja u stvarnom životu. Uostalom, nikome nije potrebno objašnjenje zbog čega zgodni muškarac, doduše s nešto izraženijim očnjacima, privlači žene. Fascinacija vampirima, kao i njihov erotski magnetizam, ne prestaje, naročito kada ih na filmskom, ili TV ekranu, ožive zgodni i lijepi glumci.

 

 

 

Tekst: Nataša Ćovin, Foto: Sipa