“Uredan nalaz ne znači da je strah nestao“: klinička psihologinja o životu nakon raka

Strah od povratka bolesti može trajati i nakon završetka liječenja, čak i kad su nalazi uredni. O tome za Ljepotu&Zdravlje piše klinička psihologinja dr. sc. Lovorka Brajković, koja objašnjava zašto taj strah nastaje, kako utječe na svakodnevni život i kada je vrijeme potražiti stručnu pomoć.

“Rekli su mi da je liječenje završilo. Svi su bili sretni. A ja sam se prvi put počela pitati – što sad ako se vrati?“. U toj jednoj rečenici sažeto je iskustvo o kojem se još uvijek premalo govori. O trenutku kad žena nakon mjeseci ili godina liječenja napokon dobije vijest da je terapija završena, nalazi su uredni, kontrole se prorjeđuju, a život bi se trebao vratiti u normalu. Obitelj odahne. Prijatelji čestitaju. Okolina očekuje olakšanje.

Za žene koje su prošle kroz rak dojke ili ginekološki karcinom završetak liječenja zato ne mora uvijek značiti i završetak straha. Naprotiv, kod nekih upravo tada počinje jedno novo, psihološki vrlo zahtjevno razdoblje. Dok je tijekom liječenja postojala jasna struktura: operacija, kemoterapija, zračenje, lijekovi, pregledi, nalazi – nakon liječenja dolazi razdoblje neizvjesnosti. Žena ponovno ulazi u svakodnevni život, ali se u njega vraća s iskustvom koje je zauvijek promijenilo njezin odnos prema vlastitom tijelu, zdravlju i budućnosti.

U stručnoj literaturi taj se fenomen naziva strah od recidiva raka, koji se sve više prepoznaje kao važan psihološki problem u onkološkoj skrbi, a istraživanja pokazuju da može ozbiljno utjecati na emocionalno zdravlje i kvalitetu života, čak i godinama nakon dijagnoze. Upravo je zato važno o njemu govoriti otvoreno – ne kao o slabosti, nego kao o razumljivoj posljedici iskustva ozbiljne bolesti.

Kad obična glavobolja više nije samo glavobolja

Prije dijagnoze raka mnoge tjelesne senzacije prolaze gotovo nezapaženo. Umor je posljedica napornog dana. Glavobolja je glavobolja. Bol u leđima može se pripisati sjedenju, stresu ili fizičkom naporu. Nakon raka, tijelo više nije tako jednostavno mjesto. Jedan novi simptom može pokrenuti cijeli niz misli: Zašto me ovo boli? Je li to nešto novo? Koliko dugo traje? Može li ovo biti znak da se bolest vratila?

Tako nastaje ono što bismo mogli nazvati pojačanim osluškivanjem vlastitog tijela. Žena počinje primjećivati svaki osjećaj, svaku bol, svaku promjenu. Ponekad se pregledava pred ogledalom, opipava područje operacije, provjerava limfne čvorove ili traži objašnjenja na internetu.

U početku joj se može činiti da tako povećava kontrolu nad situacijom. Ali upravo tu nastaje paradoks. Što više prati tijelo, to više različitih senzacija primjećuje. Što ih više primjećuje, to se više pita što znače. Što se više pita, to postaje tjeskobnija. A kad je tjeskobna, još više osluškuje tijelo. I za rezultat, strah počinje sam sebe hraniti.

Kontrola koja dolazi svakih nekoliko mjeseci

Za mnoge žene posebno emocionalno zahtjevni postaju kontrolni pregledi. Termin koji je u kalendaru zapisan kao običan liječnički pregled može u njezinoj glavi početi odbrojavati dane;  još mjesec dana, još tjedan dana, još dva dana. Noć prije pregleda postaje besana,  ujutro se pojavljuje knedla u grlu. Tijekom pregleda žena pokušava iz liječnikova izraza lica iščitati vidi li nešto zabrinjavajuće. A onda slijedi čekanje nalaza.

To je trenutak u kojem se može pojaviti vrlo snažna tjeskoba, često poznata i pod neformalnim nazivom scanxiety, odnosno strah i napetost povezani s kontrolnim pregledima, snimanjima i čekanjem rezultata. Kad nalazi napokon stignu i pokaže se da nema znakova bolesti, dolazi veliko olakšanje. Ali kod nekih žena to olakšanje traje samo do sljedećeg kontrolnog pregleda. Tako se život može početi organizirati prema ritmu bolesti koju zapravo više nema.

Medicinska sigurnost i emocionalni osjećaj sigurnosti nisu ista stvar. Liječnik može reći: “Trenutačno nema znakova bolesti.“ Ali žena može čuti: “Trenutačno nema znakova bolesti, ali što će biti sutra?“

Rak ostavlja trag i kad ga više nema

Žena može imati ožiljak koji je svakodnevno podsjeća na operaciju. Može imati promjene u dojci ili tijelu. Može osjećati kronični umor, bol ili posljedice liječenja. Može se suočavati s hormonskim promjenama, promjenama seksualnog funkcioniranja ili slike o vlastitom tijelu.

Drugim riječima, žena se ne boji samo toga da će se “rak vratiti“, nego se najčešće boji da će ponovno morati proći kroz liječenje, da će ponovno izgubiti kontrolu nad vlastitim životom, da će ponovno morati prolaziti kroz bol, da će ponovno morati svojoj djeci reći da je bolesna, da će ponovno biti teret obitelji, da će izgubiti posao, partnera, samostalnost.

Jedna od najtiših posljedica straha od recidiva može biti odustajanje od budućnosti.

Neke žene počinju živjeti od kontrole do kontrole. Ne zato što to žele, nego zato što im je teško ponovno se potpuno prepustiti životu. Ponekad se javlja i neobičan oblik emocionalne samozaštite. Ako se prestanem previše veseliti, možda ću manje patiti ako se nešto loše dogodi.

Ali cijena takve zaštite može biti visoka. Jer život se ne zaustavlja samo kad se bolest vrati. Može se početi smanjivati i dok je žena zdrava ako joj strah ne dopušta da mu se potpuno vrati.

“Nemoj misliti na to” nije uvijek pomoć

Rečenice poput: “Nemoj misliti na to”, “Moraš biti pozitivna”, “Sve je sada u redu”, “Nemoj prizivati negativne stvari” najčešće dolaze iz ljubavi. Ali žena ih može doživjeti kao poruku da njezin strah nije opravdan ili da ga treba skrivati.

A strah koji se skriva neće nestati. Ponekad postaje još glasniji. Zato može biti puno korisnije jednostavno reći: “Razumijem da te strah. Tu sam.” Ne mora svaka emocija odmah biti riješena. Ponekad je prvi korak prema smanjenju straha upravo mogućnost da ga osoba izgovori bez osjećaja da nekoga opterećuje.

Dobra je vijest da se sa strahom može raditi

Jedan od pristupa jest prepoznati misli koje automatski vode prema najgorem mogućem scenariju. “Bole me leđa.” može vrlo brzo postati: “Rak se vratio.”, a zatim: “Opet ću morati na liječenje.”, pa: “Neću doživjeti da djeca odrastu.” Između prve činjenice i posljednjeg zaključka nalazi se čitav niz pretpostavki.

Psihološki rad može pomoći da se taj lanac prepozna i uspori. Ne tako da se ženu uvjeri kako se recidiv nikad neće dogoditi, nego tako da nauči razlikovati ono što zna od onoga čega se boji.

Ne treba čekati da strah postane nepodnošljiv

Psihološka pomoć nije rezervirana samo za žene koje imaju depresiju, panične napadaje ili ozbiljno narušeno funkcioniranje. Ponekad je dovoljno da žena osjeti: “Ovaj strah uzima mi previše života.“

Ako zbog njega ne spava, stalno provjerava tijelo, ne može uživati u svakodnevnim stvarima, izbjegava planirati budućnost ili joj svaki kontrolni pregled izaziva snažnu tjeskobu, razgovor sa stručnjakom može biti važan korak. I to nije znak slabosti. Naprotiv. Nakon svega što je prošla, tražiti pomoć može biti način da ponovno preuzme dio kontrole nad vlastitim životom.

U Hrvatskoj se ovom važnom temom bavi istraživački projekt PsySocFear-F – “Psihosocijalni čimbenici kao prediktori straha od recidiva raka kod žena oboljelih od raka dojke i ginekoloških karcinoma“, koji provodi Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Projekt je usmjeren na bolje razumijevanje psiholoških i socijalnih čimbenika koji pridonose strahu od povratka bolesti. Cilj je, među ostalim, pridonijeti razvoju kvalitetnije psihološke podrške, edukativnih materijala i preporuka za praksu.

Vaše iskustvo može pomoći drugima

Ako ste žena koja je prošla kroz rak dojke i/ili ginekološki karcinom, možete svojim sudjelovanjem pomoći da se ovaj problem bolje razumije. U sklopu projekta provodi se istraživanje putem online upitnika, a sudjelovanjem žene daju svoj doprinos stvaranju znanja koje u budućnosti može pomoći u oblikovanju bolje psihološke i psihosocijalne podrške ženama nakon raka.

Nakon raka treba ponovno učiti živjeti

Možda je upravo to najvažnija stvar koju trebamo razumjeti. Završetak liječenja nije uvijek trenutak kad strah nestane. Ponekad je to trenutak kad žena prvi put ostane sama sa svim onim što se tijekom liječenja nije stigla pitati.

Mogu li ponovno živjeti, a da mi rak ne bude u središtu svakog dana? Odgovor ne mora biti jednostavan. I ne mora doći preko noći. Ali sve više znamo da žena ne mora sama nositi taj strah. Postoje načini da ga bolje razumije, da nauči prepoznati njegove okidače i da razvije vještine koje joj mogu pomoći da ne upravlja on cijelim njezinim životom. Cilj nije obećati da se bolest nikad neće vratiti. Cilj nije zatvoriti oči pred mogućnošću recidiva. Cilj je pomoći ženi da između dvije kontrole, između jednog nalaza i drugog, između jučerašnjeg iskustva i sutrašnje neizvjesnosti – ponovno pronađe svoj život. Jer preživjeti rak jest veliki uspjeh.

Ali nakon što je bolest pobijeđena dolazi još jedan, jednako važan zadatak: iznova naučiti živjeti.

Foto: Pexels