Od davnina, ljudi i životinje dijele ista staništa. Civilizacijski napredak uvelike je promijenio okruženje u kojem živimo, a time i prvobitne odnose i uloge među živim bićima u njemu. Ipak, potreba za suživotom i povezanosti između čovjeka i životinje opstala je kroz vrijeme, a kućni ljubimci važan su dio obitelji i svakodnevice mnogih ljudi. Upravo zbog toga psiholozi i liječnici posljednjih desetljeća sve ozbiljnije proučavaju odnos između ljudi i životinja. Iako kućni ljubimci nisu zamjena za kvalitetne ljudske odnose ili profesionalnu psihološku pomoć, sve više istraživanja upućuje na zaključak da mogu imati pozitivan utjecaj na očuvanje mentalnog zdravlja i subjektivni osjećaj dobrobiti.
Američki psiholozi Allen R. McConnell sa Sveučilišta Miami i Christina M. Brown sa Sveučilišta Saint Louis 2011. godine u časopisu “Journal of Personality and Social Psychology” objavili su rezultate istraživanja koje je uključivalo provedbu tri eksperimenta, a koji su pokazali da su vlasnici kućnih ljubimaca u odnosu na osobe koje nemaju ljubimce u prosjeku imali više samopouzdanja, manji osjećaj usamljenosti i zabrinutosti, veću razinu fizičke aktivnosti i izraženiji osjećaj opće dobrobiti.
U jednom od ta tri eksperimenta ispitanici su se trebali prisjetiti situacije u kojoj su se osjećali odbačeno ili isključeno od strane drugih te je opisati. Nakon toga zamoljeni su da pišu o svom kućnom ljubimcu, bliskom prijatelju ili nacrtaju nešto neutralno. Razmišljanje o ljubimcu pokazalo se jednako učinkovitim u ublažavanju negativnih emocija povezanih s odbijanjem kao i razmišljanje o bliskom prijatelju.
Također, njihovo istraživanje pokazalo je da ljubimci ne zamjenjuju ljudske odnose, nego ih nadopunjuju. Ljudi koji imaju dobre odnose s drugima često imaju i kvalitetan odnos sa svojim ljubimcem. Pozitivni učinci imanja kućnog ljubimca i interakcije s njim proizlaze iz osjećaja da u našem životu postoji još jedan izvor socijalne podrške, što doprinosi zadovoljavanju naše potrebe za povezanosti i privrženosti s drugim živim bićima.
Prethodna istraživanja primarno su se bavila proučavanjem utjecaja koji suživot s kućnim ljubimcima može imati na djecu i ljude sa značajnim zdravstvenim ili razvojnim izazovima, dok je ovo istraživanje utvrdilo da pozitivni učinci postoje i za ljude s uobičajenim životnim okolnostima koji posjeduju kućne ljubimce.
Psihijatrica Nancy R. Gee, stručnjakinja za interakciju ljudi i životinja te direktorica istoimenog Centra na Sveučilištu Virginia Commonwealth (VCU), proučavala je kako životinje utječu na djecu u školama i terapijskim programima i otkrila da prisutnost psa tijekom aktivnosti može pomoći djeci u tome da budu koncentriranija, lakše komuniciraju s drugima i doživljavaju manji stres. U novije vrijeme psi se redovito koriste u terapijskim programima u školama, bolnicama i rehabilitacijskim centrima poznatima kao terapije potpomognute životinjama (engl. animal-assisted therapy).
Kućni ljubimci kao važan čimbenik socijalne mreže modernog čovjeka
U posljednja dva desetljeća broj istraživanja o odnosu ljudi i životinja naglo je porastao pa se razvila i posebna znanstvena disciplina – antrozoologija. Najpoznatiji antrozoolog James Serpell sa Sveučilišta Pennsylvania jedan je od pionira znanstvenog proučavanja odnosa ljudi i životinja, a njegova istraživanja pokazuju da kućni ljubimci mogu djelovati kao važan izvor socijalne podrške tijekom cijeloga života. Kod djece životinje mogu potaknuti razvoj empatije i odgovornosti, dok kod starijih osoba mogu smanjiti osjećaj usamljenosti i socijalne izolacije.
Moderan način života i globalna povezanost imaju za posljedicu to da mnogi ljudi žive sami, često i podosta udaljeni od svoje primarne obitelji i rodbine, imaju manju obitelj ili rade od kuće, što je uvelike smanjilo njihovu socijalnu mrežu i interakcije s drugim bliskim osobama. Zbog toga se sve više ljudi odlučuje na kućnog ljubimca s kojim dijele životni prostor i brinu se o njemu, što doprinosi osjećaju smisla i emocionalne povezanosti.
Teorija privrženosti britanskog psihologa Johna Bowlbyja ističe da ljudi imaju urođenu potrebu za odnosima koji pružaju sigurnost, podršku i osjećaj pripadnosti. Iako se teorija izvorno odnosila na odnose između djece i roditelja, istraživanja pokazuju da postoje određene sličnosti u obrascima privrženosti koji nastaju u odnosima između ljudi i životinja. Primjerice, psi često u svom vlasniku vide izvor sigurnosti kojem se vraćaju u nepoznatim ili stresnim situacijama, što je sličan obrazac ponašanja zamijećen u odnosu između djeteta i roditelja.
Skupina istraživača sa švedskog Instituta Karolinska utvrdila je da tijekom interakcije (maženje, igranje, razgovor) između vlasnika i životnje, a posebno psa, kod oboje dolazi do snižavanja razine kortizola, hormona stresa i otpuštanja oksitocina, hormona povezanosti i povjerenja, što smanjuje osjećaj stresa, snižava krvni tlak i povećava subjektivan osjećaj dobrobiti.
Istraživanje objavljeno 2019. godine u časopisu “Scientific Reports” pokazalo je da su dugoročne razine kortizola kod pasa i njihovih vlasnika povezane na način da psi često odražavaju razinu stresa svojih vlasnika. Autori istraživanja zaključili su da psi koji žive s ljudima u istom kućanstvu mogu biti vrlo osjetljivi na emocionalno stanje svojih vlasnika (Sundman, Van Poucke i sur., 2019).
Psiholog Hal Herzog, koji desetljećima proučava odnos ljudi i životinja, istraživao je i tzv. “učinak kućnih ljubimaca” (engl. pet effect) koji se odnosi na pretpostavku da život sa životinjom može poboljšati naše opće zdravlje, psihološku dobrobit i dugovječnost. Utvrdio je da rezultati provedenih istraživanja nisu jednoznačni, nego variraju od onih koji nalaze snažne pozitivne učinke suživota do onih koji ne nalaze značajne razlike između kvalitete života vlasnika ljubimaca i ljudi koji ih nemaju. Bez obzira na to postoje li neoborivi dokazi da su kućni ljubimci čuvari našeg zdravlja i dobrobiti, ono što vlasnici kućnih ljubimaca obično spominju jest da su to bića s kojima se druže i igraju, koja vole i brinu se za njih.
Gubitak kućnog ljubimca
Upravo iz razloga što su kućni ljubimci dio naše svakodnevice i bića s kojima smo razvili emocionalnu povezanost, njihov gubitak može izazvati duboku tugu, osjećaj praznine u domu, krivnju ili preispitivanje odluka (u slučaju odluke o uspavljivanju), nostalgiju i čežnju te promjene uobičajenih navika. Smrt kućnog ljubimca znači gubitak bića koje je godinama bilo dio svakodnevnog života. Intenzitet tuge često ovisi o duljini odnosa, ulozi koju je ljubimac imao u životu vlasnika i okolnostima njegove smrti.
Intenzitet i trajanje procesa tugovanja ponajprije ovisi o razini emocionalne povezanosti između vlasnika i njegovog ljubimca, a često uključuje faze koje su slične onima nakon gubitka bliske osobe. Navedene faze po prvi je put opisala američka psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross 1969. godine u svojoj knjizi “O smrti i umiranju”, a one su: poricanje, ljutnja, pregovaranje, tuga i prihvaćanje.
Poricanje ima zaštitnu funkciju i pomaže nam postupno se suočiti s neželjenom stvarnošću, a kad se to počne događati, pojavljuje se ljutnja zbog gubitka koja može biti usmjerena prema samome sebi, drugima, okolnostima koje su dovele do smrtnog ishoda pa čak i prema preminuloj osobi ili njezinoj sudbini. U fazi pregovaranja pokušavamo povratiti kontrolu nad situacijom razmišljajući na način da smo mogli spriječiti gubitak bliske osobe i zamišljajući scenarije koji bi doveli do nekog drugog, poželjnijeg ishoda. Ova je faza često povezana s osjećajem krivnje, a nakon nje slijedi duboka tuga jer osoba uviđa nemogućnost promjene stvarnosti. Tugujuća osoba osjeća prazninu i emocionalnu bol, poriv za plakanjem i povlačenjem iz društva te gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti. Posljednja faza procesa tugovanja jest prihvaćanje, koje predstavlja uvažavanje stvarnosti gubitka uz mogućnost normalnog funkcioniranja. Prihvaćanje gubitka ne znači da više ne osjećamo bol ili tugu, nego da učimo živjeti s time, da unatoč tome pronalazimo novi smisao i ravnotežu u svom životu te smo u stanju učinkovito funkcionirati u svojoj svakodnevici.
Model tugovanja Elisabeth Kübler-Ross ne smatra se univerzalnim jer se radi o procesu koji je individualno iskustvo te koje ne mora kod svakoga obuhvatiti svih pet faza, niti se one moraju odvijati prema navedenom redoslijedu. Međutim, predstavlja koristan okvir za razumijevanje onoga što većina ljudi najčešće prolazi tijekom tugovanja s obzirom na to da ne postoji jedan “ispravan” način nošenja s gubitkom.
Što je nepriznata tuga
Uz proces tugovanja uslijed gubitka kućnog ljubimca veže se fenomen koji je američki sociolog, gerontolog i stručnjak za tugovanje Kenneth J. Doka nazvao nepriznata tuga (engl. disenfranchised grief), a koji opisuje situacije u kojima okolina ne prepoznaje, ne odobrava ili umanjuje nečiji gubitak. Drugim riječima, osobi koja tuguje društvo izravno ili posredno poručuje kako njezino stanje nije opravdano ili dovoljno važno da zaslužuje pažnju i podršku okoline. Zbog toga se osoba koja tuguje dodatno suočava s osjećajem nerazumijevanja, izolacije pa čak i srama zbog vlastitih emocija.
Nepriznata tuga najčešće se javlja u situacijama koje se ne uklapaju u okvire društvenih normi o tome što se smatra “opravdanim” gubitkom, poput smrti kućnog ljubimca, bivšeg ili tajnog partnera, spontanog pobačaja ili neuspjelog postupka umjetne oplodnje, smrti bliske osobe zbog ovisnosti ili počinjenog samoubojstva, ali i prekida veze, gubitka posla ili životne uloge.
Ona može biti posebno teška jer osoba, s jedne strane, gubi važne izvore podrške u vidu suosjećanja i razumijevanja okoline tijekom procesa tugovanja, a s druge može biti otvoreno ili suptilno izložena pritisku da je takvo njezino ponašanje neprimjereno, što za posljedicu ima potiskivanje emocija, osjećaj krivnje zbog tugovanja i potrebu da se povuče iz društvenih interakcija, a to usporava i otežava proces tugovanja.
Što je moguće poduzeti u situaciji suočavanja s gubitkom kućnog ljubimca
1. Dati sebi dopuštenje za tugu unatoč izostanku podrške i razumijevanja okoline.
2. Pronaći barem jednu osobu koja pokazuje suosjećanje i razumijevanje (član obitelji, bliski prijatelji ili ljudi koji su prošli ili prolaze kroz slično iskustvo) i usmjeriti se na nju u traženju podrške.
3. Izražavati emocije u sigurnom okruženju kroz razgovor, pisanje ili kreativno izražavanje.
4. Osmisliti vlastite rituale koji će pomoći u prihvaćanju i integraciji gubitka (pisanje pisma ljubimcu, izrada albuma uspomena, sadnja drveta ili biljke, obilježavanje važnih datuma i sl.)
5. Postaviti granice prema ljudima koji ne pokazuju razumijevanje i umanjuju tugu kroz jasnu komunikaciju ili privremeno ograničavanje vremena koje provodimo s njima dok smo u procesu tugovanja.
6. Ne žuriti s nabavkom novog kućnog ljubimca i uvažiti činjenicu da on ne zamjenjuje prethodnog, nego predstavlja priliku za uspostavljanje nove emocionalne veze.
Tekst: Mr. sc. Tihana Malenica Bilandžija, psihologinja i voditeljica sistemskih konstelacija
Foto: Pexels
Članak je originalno objavljen u časopisu Ljepota&Zdravlje, svibanj 2026.
Možda vas zanima
