Sanja o… usamljenosti

Zašto smo usamljeni?

Naša civilizacija puna je kontrasta. Jedan vrlo zamjetan kontrast ogleda se u silovitom razvoju tehnoloških i znanstvenih dostignuća u odnosu na mršave i simboličke pomake u domeni ljudskih odnosa i komunikacije. Iako nam svi mogući tehnički alati omogućavaju lakšu komunikaciju i jamče brzu povezanost, pitanja bliskosti i intimnosti ostaju i dalje rak rana suvremenog čovjeka. Velika je količina nasilja i netrpeljivosti, zamjeranja i netolerancije zamijećena je  u svakodnevici modernog čovjeka, bilo da joj svjedočite ili trpite na vlastitoj koži. Nepravde, razvodi, mobbing na radnom mjestu, izoliranost, prosuđivanje, usamljenost, a zatim kao posljedica tako toksičnog općeg raspoloženja bujaju i psihičke poteškoće poput ovisnosti, depresije, tjeskobe i agresije. Unatoč hvalevrijednim i dobronamjernim savjetima i  informacijama koji nas bombardiraju sa svih strana, problemi  kao da su u konstantnom porastu. Kao da smo izgubili kompas i u toj bezglavoj trci zapustili svrhu i previdjeli samu bît življenja.

Izgubili smo sposobnost davanja pažnje bližnjem

Preopterećenost obvezama, velika odgovornosti, zahtjevi okoline i vlastita očekivanja, pritisak savršenstva, zagušenost informacijama te kao ključno nedostatak vremena stvaraju od pojedinca nekoncentriranu osobu nesposobnu za usmjeravanje i držanje pažnje te aktivno slušanje. Komunikacija se svodi na kratak i površan kontakt bez zanimanja za dubljom komunikacijom koja takvoj osobi obzirom na stil života zapravo postaje opterećujuća i zamarajuća. Nakon radnih obveza i dana ispunjenim golemom količinom obveza, prateći osjećaj umora svodi komunikaciju na kratku i površnu, bez otvaranja pitanja i želje za diskusijom te se uglavnom zasniva na davanje naredbi i uputa. U takvim situacijama nužna je kvaliteta odmora, resetiranja i mentalnog opuštanja, higijene emocija kako bi se kvaliteta življenja kao i životni smisao i prioriteti očuvali.

Izgubili smo fleksibilnost i empatiju

Usredotočenost na ispunjavanje ciljeva i konstantan fokus na brza i učinkovita rješenja problema stavljaju osobnost u konstantan dril bildanja vlastite izvrnosti i hladne egzekutivnosti. No, u odnosima (u braku, vezi, u prijateljstvima i privatnoj sferi življenja) potrebno je razviti drukčiji pristup. Posebno tu pate ljudi na vodećim pozicijama od kojih se očekuje donošenje i sprovođenje konačnih odluka u ime projekta, drugih ljudi i samih sebe. Kao negativna posljedica toga javlja se jedna vrsta narcisoidnosti i samoživosti, uvjerenosti u vlastitu ispravnost, krutost i jednousmjerenost u iznalaženju rješenja, nesposobnost dijaloga, bahatost. Takav stav prema bližnjem ubija bliskost i povjerenje u odnosu, u startu ga osuđuje na površnost. U takvim odnosima nema istinske interakcije niti susreta. Nema empatije koja je ključ svakog međuljudske interakcije. Kroz empatiju i usmjerenost na drugoga, na sugovornika, čovjek se najviše obogaćuje i istinski oplemenjuje. Kroz suosjećanje mi zapravo izabiremo želimo li ili ne želimo istinski se razvijati i rasti. Naravno, to ne znači da ćemo uvijek i svagdje zapostaviti sebe, svoj stav, mišljenje, no isključivost,  neverbalna dominacija i verbalni nastrtaji često su samo pokazatelj ograničenosti, a nikako temelj konstruktivne  komunikacije ni zdravih odnosa.

Izgubili smo posvećenost

Komunikacija nije samo slušanje, to je i osluškivanje, to je izražavanje kroz verbalno i neverbalno, kroz vidljivo i nevidljivo. Unatoč izgovorenim riječima, poruka se ponekad krije iza riječi za čije nam je iščitavanje potrebno i vrijeme i posvećenost drugoj osobi, praćenje, bavljenje njome. Ljudi nisu roboti – mi smo kompleksna bića, puni kontradikcija, suprostavljenih težnji , unutarnjih konflikata, zbunjenosti i konfuzije. Dopuštanjem da nam se druga strana predstavi i kroz tu prizmu pokazujemo da smo zapravo sposobni za dublju razinu odnosa i da imamo zrelost i dubinu potrebnu za sudjelovanje u  odnosu.

Kroz tu posvećenost, koja se sastoji od izdvojenog vremena, uloga energije, razumijevanja, toleriranja, debatiranja, konflikta gradi se povijerenje, izgrađuje se odnos koji mijenja i doprinosi rastu svih uključenih strana. Nisu kvalitetni odnosi oni u kojima nema problema ni konflikta (ako takvi uopće postoje).Obično se i posvađamo s nekim do koga nam je stvarno stalo. Konfrontacija je zapravo provokacija da bismo zapravo bolje čuli nečije dvojbe, zabrinutosti, stvarne potrebe i izgrađivali dalje dubinu odnosa. Kvaliteta odnosa se ne mjeri izostankom sukoba. Kvalitetan je odnos onaj koji omogućuje da se relativno lako i neiscrpljujuće iznađu prihvatljiva rješenja  problema koja ce zadovoljavati  i jednu i drugu stranu.

Sloboda nije moć, sloboda je stanje u kojem nesumnjivo prepoznajemo i živimo vlastitu bit

Ljudima je nekomforno ulaziti u sukobe, nekome pridodavati pažnju i značaj, nekonforno im je baviti se nekim drugim, osim samim sobom. Na taj način preveniraju povrede i podržavaju život u strahu –  strahu od povrede, ranjivosti, od izlaganja, od samih sebe, od drugih,  od života.  Ljudi žele biti neovisni, lepršavi, nevezani, ne žele nikome polagati račune, ispunjavati sve svoje želje, biti  slobodni  kao ptice. U toj svojoj lepršavosti ne znaju razliku između pojma istinske slobode i ispraznosti koju nosi život koji  udovoljava željama. Ljudi uglavnom misle da je to put u ljubav prema sebi. U toj zoni ugode propuštaju život i oslabljuju se, odbijaju rasti. Osjećaju tada usamljenost i izoliranost, tada padaju u depresiju ili posežu za stimulacijama kako bi zadobili osjećaj umjetne moći i veličine.

Odlika jakih osobnosti jest davanje, zrelost i strpljenje, interes za drugu osobu, širina duha i nesebičnost koja se ogleda u sposobnosti da se obujemo u cipele drugih, da budemo tu za svoje roditelje, partnere, djecu, susjede, prijatelje, radne kolege. Da budemo tu jedni za druge. Takvi ljudi obično nemaju problema s usamljenošću, kvalitetnim odnosima, niti nasiljem. Spontani su, asertivni i praktični, usklađeni sa samim sobom. Oni ulažu u sebe i raduju se rastu i potiču uspjeh drugih. Slobodni su i entuzijastični. Ništa im nije teško i imaju puno energije.

U takvom životu čovjek dotiče punu i istinsku slobodu. To nije niti otklon od realnosti, udovoljavanje željama, obijest niti manifestacija moći. To je istinska sloboda življenja, interakcije s drugima koja se bazira na temeljnim vrijednostima, suosjećanju i brizi za druge. Kroz takvo ponašanje izražavamo i živimo ljubav prema sebi, koja je naša temeljna i najveća potreba. Odnosi su ključ života i put do istinskog očovječenja, spoznaje svog bitka, misterija ljubavi.