“Ništa ti nije, samo si pod stresom…”: Lara nam je ispričala svoju priču o medicinskom gaslightingu

Kad se ne osjećamo dobro, otići ćemo liječniku. Požalit ćemo mu se na svoje probleme u nadi da će nam pomoći. No potraga za uzrokom bolesti mnogima postaje dugotrajna muka u kojoj ne pomažu ni liječnici…

Prije nekoliko godina Lara se, nakon borbe s raznim simptomima poput mučnina, naglog gubitka težine, dispepsije, malnutricije itd., i subjektivnog osjećaja kako nešto nije u redu s njezinim tijelom, požalila liječnicima. Nakon niza raznoraznih pretraga i liječničkih konzultacija, njezini simptomi nisu nestali, a ona i dalje nije dobila dijagnozu. Bila je kod mnogih liječnika, neki su odmahivali rukom i govorili da će to proći, možda je samo od stresa, a drugi su se trudili pomoći, no i dalje bez rezultata. Čak je i otišla kod psihologa da provjeri je li kod nje riječ o psihosomatskom uzroku bolesti, je li ona možda “luda”, ne bi li saznala što se to s njom događa. Nakon svih tih godina, tijekom kojih je i sama čitala i puno istraživala, i nakon putovanja u Španjolsku, gdje je upoznala ženu sa sličnim problemima, koja ju je spojila sa stručnjacima koji su znali voditi slučaj, Lara je konačno dobila odgovor. I dijagnozu. SIBO – sindrom u kojem dolazi do prekomjernog rasta bakterija u tankom crijevu, relativno je nepoznat u Hrvatskoj, a o tome se tek odnedavno više govori. Upravo to njezino iskustvo i slična iskustva poznanika i bliskih ljudi potaknulo ju je na istraživanje iz kojeg je nastao i njezin diplomski rad “Medicinski gaslighting u Hrvatskoj – uzroci i posljedice umanjivanja simptoma pacijenata od strane liječnika”. Problem je to o kojem se nevoljko priča u medicinskoj struci, a mnogim pacijentima, nažalost, uzrokovao je dugogodišnje probleme.

“Medicinski gaslighting izraz je koji označava mehanizam primjene obrazaca gaslightinga, odnosno psihološke manipulacije napadača nad žrtvom, u kontekstu zdravstvenog sustava. Izraz gaslighting mogao bi se definirati kao psihološka manipulacija, koju napadač čini nad žrtvom, a koja rezultira time da žrtva te vrste nasilja počinje sumnjati u vlastito pamćenje, misli, percepciju stvarnosti, što kod žrtve dovodi do gubitka samopouzdanja i sigurnosti u sposobnost tumačenja svijeta, sumnje u vlastitu emotivnu ili mentalnu stabilnost te ovisnosti žrtve o napadaču. Ako taj mehanizam smjestimo u kontekst zdravstvenih konzultacija, možemo govoriti o liječniku kao napadaču koji pacijenta, kao žrtvu, uvjerava u neistinitost ili neozbiljnost njegove izložene priče o zdravstvenom stanju. Radi se o složenom procesu invalidacije lošeg zdravstvenog stanja pacijenata i uvjeravanja pacijenata u psihički uzrok bolesti”, objašnjava nam Lara. “Neki od znakova koji upućuju na to da se pacijent susreće s medicinskim gaslightingom jesu: nezainteresiranost liječnika ili ignoriranje svjedočenja pacijenta o simptomatologiji, umanjivanje ozbiljnosti simptoma i zdravstvenog stanja na koje se pacijent žali, zakidanje pacijenta za uputnice za provedbu daljnjih opsežnijih biomedicinskih pretraga, usmjeravanje pacijenta psihologu ili psihijatru prije negoli se dublje istražio moguć patološki uzrok bolesti, vrijeđanje, umanjivanje značaja interpretacije stanja pacijenta iritabilnost na dodatna pitanja od strane pacijenta, liječnikove rečenice poput: “Ma nije to ništa strašno”, “Nemoj razmišljati o tome pa će proći”, “Ma to ti je od stresa”, “Kad rodiš, sigurno će to sve proći” i slično”, dodaje.

I sama je bila zbunjena, a kako je po struci kulturna antropologinja, imala je mogućnost tu temu istražiti iz znanstvene perspektive i tako samoj sebi pokušati objasniti što se tu zapravo događa. S nama je podijelila svoje spoznaje i iskustva kazivača s kojima je razgovarala.

Po Vašem iskustvu, koliko su česti takvi slučajevi u Hrvatskoj?

Moje osobno iskustvo je da su dosta česti, pogotovo među mlađim generacijama koje sve više obolijevaju od “misterioznih”, “kroničnih” ili “autoimunih bolesti” o kojima se još uvijek puno ne zna i koje je teže dokazati. Pretpostavljam da su liječnici skloni vjerovati u to da bi, kad si mlad, sve trebalo “štimati” i da će se mlado tijelo brzo samo oporaviti, pa ne vide potrebu za većom posvećenosti zdravstvenom slučaju te skupine pacijenata. No, naravno, događa se i u zrelijoj ili starijoj dobi. Jedan od problema našeg zdravstvenog sustava je taj da nam nedostaje dobrih internista koji su u stanju povezati i interpretirati šaroliku simptomatologiju pa sukladno tome odmah u startu ciljano usmjeriti pacijente specijalistu koji im može pružiti pomoć. Bez toga dolazi do prakse da se pacijenta kao tenisku lopticu prebacuje s odjela na odjel, od liječnika do liječnika kojima su te dijagnoze nepoznanica, zbog čega se slučajeve tih pacijenata često otpisuje, tj. gaslighta, a dijagnostika odugovlači. Između ostaloga se upravo zato prema nekim podacima do dijagnoze autoimune ili nevidljive bolesti čeka i po deset godina.

Kako utvrditi granicu između, kako bi možda neki rekli ili pomislili, hipohondra ili osobe kojoj je potrebna psihološka pomoć, i osobe koja boluje od nečega što liječnici još ne mogu utvrditi?

To je pitanje od milijun dolara, bilo bi sjajno kad bi se liječnike posvećenije obrazovalo o tome. Moj osobni i subjektivni dojam je taj da je hipohondra relativno lako skužiti, pogotovo bi liječnik opće prakse koji poznaje učestalost posjeta pacijenta ambulanti te uzroke dolaska trebao biti u stanju procijeniti je li to normalno ili nije. Da bi procjena bila ispravna, od liječnika se očekuje i neko opće psihološko znanje i emocionalna inteligencija. Ne kaže se uzalud “sto ljudi, sto čudi” i definitivno nije lako na prvu i u 15 minuta konzultacija prokljuviti ćud pacijenta. Normalno je da liječnik ponekad krivo procijeni, no koliko god psiha bila moćna, čini mi se da se češće ispostavi kako je ipak u pitanju neki ozbiljniji fizički uzrok bolesti nego nešto rješivo psihoterapijom ili antidepresivom. Uz to, većina ljudi ima strah ili otpor prema bolnicama, ima pametnija posla u životu od načekavanja u stresnim čekaonicama i ne bi se tamo našli da im liječnička pomoć doista nije potrebna. No bilo da je pacijent hipohondar ili nije, liječnik bi u oba slučaja trebao pristupiti s početnim povjerenjem i strpljenjem. U vezi tog pitanja dalo bi se i uvući o debatu jesu li možda sve bolesti zapravo nekim dijelom psihosomatske i podsjetiti se problematične prakse odvajanja psihe i tijela u kontekstu zapadne medicine. Bilo bi super kad bi problemi psihičke naravi prestali biti stigmatizirani, a proces izliječenja od bilo koje bolesti bio poduprijet psihoterapijom.

FOTO: Privatni arhiv

Nerijetko su žrtve medicinskog gaslightinga žene zbog stereotipnog mišljenja da su žene emotivnije, preuveličavaju, pa im mnogi ni ne vjeruju u sve što kažu. Jeste li Vi to primijetili prilikom izrade svog rada i što su Vam kroz svoja iskustva rekle kazivačice?

Tako je, žene su prema svim podacima u puno većem riziku za to da budu žrtve gaslightinga općenito, pa tako i onoga u kontekstu ordinacije. Zanimljivo je da se taj trend može pratiti od dijagnoze histerije, koja je bila jako popularna u 20. stoljeću. Mnoge žene koje su bolovale od nekih ozbiljnih zdravstvenih stanja u tom su kontekstu jednostavno proglašene histeričnima ili “ludima” i tu bi priča stala. Koliko god smo danas napredovali po pitanju feminizma i osnaživanja glasa žena, nažalost, i dalje je prisutna ta negativna percepcija žene kao histerične, preemotivne ili “drama queen”, pa takvi stereotipni pristupi mjesto nađu i u liječničkoj ordinaciji. Gender bias definitivno je prisutan. U mojem istraživanju bilo je više ženskih kazivačica te sam kroz puno primjera mogla čuti njihova iskustva i doživljaje. Nažalost, očekivano su se sve susretale sa sličnim komentarima poput ‘Ma ne može te tako boljeti’, ‘Aha, to je samo to’ ili ‘Sve žene boli, kako su babe prije kopale njivu i rađale, a ti se sada razmazuješ’ s aluzijom na to da pacijentica pretjeruje u tumačenju boli koju osjeća, a za koju bi se kasnije uspostavilo da dolazi uzrokovana endometrijskim priraslicama ili golemim cistama. No jednako tako valja napomenuti da nisu ni muški pacijenti pošteđeni gaslightinga. Moje osobno iskustvo je da me se kao mladu djevojku u ordinaciji nije baš čulo ni shvaćalo ozbiljno, pogotovo u kontekstu muškog liječnika. Uz to da ih se ne shvaća ozbiljno, ženske pacijentice suočavaju se i sa seksističkim komentarima poput “Što će tako mlada zgodna žena na hitnoj kod mene u pola deset navečer” ili “Je l’ vas možda malo muž naljutio pa ste zato nervozni?”

Kako takvi problemi utječu na kvalitetu života onih koji boluju od nekih teško dokazivih bolesti?

Nažalost, najčešće se radi o pacijentima kojima je svaki dan neka vrsta borbe jer su im zdravstveno stanje kronično i tijelo iscrpljeno, a uz to se od njih očekuje da normalno funkcioniraju i rade. Nerijetko su u pitanju stvarno nesnosni simptomi koji te pacijente na teže dane prikuju za krevet, a na bolje dane se “samo” u pozadini svake aktivnosti hrvaju s nekim od simptoma, stoga je njihova kvaliteta života znatno narušena. Takav način života uz stalne i jake simptome dovodi do toga da su redovito primorani izolirati se i ostajati kod kuće na bolovanju, a ako tome pridodamo i osjećaj neshvaćenosti od strane okoline i liječnika te neizvjesnost budućnosti s kroničnom i većini nepoznatom dijagnozom, razvija se plodno tlo za razvoj depresije. Teško je biti bolestan, a tim više ako si uz to i neshvaćen, zanemaren i ne možeš doći do pomoći i rješenja tegoba.

FOTO: SARINYAPINNGAM/iStock/Getty Images

Kad im ne može pomoći zdravstveni sustav, okreću li se tada ljudi nekoj drugoj pomoći, i kome najčešće?

Najčešće da. Ako od liječnika ne dobiju pomoć, a bore se sa simptomima koji im onemogućuju normalan život i svakodnevno funkcioniranje, ne preostaje im drugo nego pomoć tražiti na nekim drugim mjestima. U tom stanju sveopćeg očaja i nemoći, otvaraju se raznoraznim alternativnim metodama liječenja i pokušavaju razumjeti stanje iz nekih drugih perspektiva. Daje se šansa preparatima koje im preporuči prijatelj, susjed ili poznanik, ide se na akupunkture, masaže, osteopatske tretmane, mijenja prehrana itd. Kad je u pitanju zdravlje, spremni smo pristati na sve i svašta.

Što napraviti kad netko doživi medicinski gaslighting i kome se obratiti?

Rekla bih da je prvi korak koji pacijent mora napraviti još prije dolaska na liječničke konzultacije to da si u glavi posloži činjenicu kako ima pravo na dostojanstven tretman i da ga se čuje i doživi, te pravo na medicinsku uslugu koju plaća, tako da se na neki način ima pravo izboriti za to. Ponekad se dogodi da liječnik bude iznimno zatvoren za uspostavljane dijaloga i davanje mjesta diskusiji o slučaju koji mu je nepoznati teren, pa ako to ne ide s tim jednim liječnikom, nije smak svijeta, ići će s nekim drugim ili trećim. Uvijek postoji netko tko je spreman saslušati i posvećeno tražiti rješenje, samo ga treba tražiti i pronaći. S druge strane, valja biti svjestan činjenice da velik broj liječnika provodi ono što bi se moglo tumačiti kao gaslighting bez loših namjera, jednostavno jer su neupućeni u te neke nove dijagnoze pa bi se s njima u idealnim uvjetima trebalo moći asertivno komunicirati. Specifičnost skupine pacijenata koji boluju od nevidljivih bolesti je to da su oni često obrazovaniji o svom stanju od liječnika jer se posvećeno i svakodnevno bave tom temom i to nije nikakav bauk. Mislim da bi se s liječnikovih leđa trebalo skinuti etiketu sveznajućeg autoriteta i dopustiti im da ponekad ne znaju više ili bolje, a u isto vrijeme osnažiti glas i kredibilitet pacijenata kao onih koji ipak najbolje poznaju svoje tijelo. Kao i u životu, tako i u ordinaciji učimo jedni od drugih i u tome nema ništa loše. S obzirom na to da i liječnik i pacijent imaju isti cilj, rješavanje specifičnog slučaja, suradnja je dobrodošla. Nažalost, ponekad se iz xy razloga dogodi da ta utopijska ideja međusobne suradnje ne upali i da se pacijent susretne s težim gaslightingom ili bezobraznim liječnikom. U slučaju da je pacijent u ordinaciji doživio baš neko neugodno iskustvo, može sâm prijaviti slučaj na Bijeli telefon ili kontaktirati neku od udruga pacijenata u sklopu koje postoji dežurni odvjetnik koji u njegovo ime može poduzeti potrebne mjere s ciljem zaštite prava pacijenata.

FOTO: Nanzeeba Ibnat /iStock/Getty Images Plus