Dubravka Fazlić: “Ženski krug nije samo ugodno druženje već neurobiološki prostor iscjeljenja”

Povodom našeg slavljeničkog broja zamolili smo Dubravku Fazlić, savjetodavnu terapeutkinju i mindfulness trenericu, da nam objasni važnost ženskih rituala i zajednica kroz prošlost, sadašnjost i budućnost.

Vratim li se 18 godina unatrag, bilo je to vrijeme kada sam se bavila nečim sasvim suprotnim te bila totalno druga osoba od ove koja sam danas. Radni sati koje danas ne bih nikome preporučila i tijelo koje je, u tišini, cijelo to vrijeme vodilo, nosilo i zbrajalo. Dok sam ja mislila da sam odlično, moje je tijelo govorilo drukčije. Rezultat je bio burnout i 30 kilograma viška koje sam tada nosila kao dokaz “izdržljivosti”. Ovo pišem jer smatram to pričom cijele jedne generacije žena. Naučile smo da vrijedimo ako smo izdržljive te da odmor treba zaslužiti. Rituali su tada bili nagrada i bijeg od stvarnosti, trenutak u kojem smo mogle predahnuti i udahnuti, odmoriti se. Odnosili su se na odlazak frizeru, na masažu, kozmetičaru ili na povremeno druženje s prijateljicama – na nešto čime smo se nagrađivale kad bismo to zaslužile. Ne svaki dan, nego na mjesečnoj ili godišnjoj bazi. Danas su stvari potpuno drukčije. Gotovo svaka žena redovito provodi neku vrstu brige o sebi. U proteklih 18 godina, na koje gledamo kao na razdoblje odrastanja, stasanja i ulaska u punoljetnost, i mi žene uvelike smo se promijenile. Promijenio se način na koji doživljavamo sebe, kako se odnosimo prema sebi te jedna prema drugoj.

Osvrnuvši se stoljećima unatrag, ženske zajednice bile su utkane u samu bît života i preživljavanja. Žene su zajedno prale rublje na rijekama, kuhale hranu na ognjištima, odgajale djecu te pratile smjenu godišnjih doba i životnih ciklusa. U tim svakodnevnim radnjama događalo nešto znatno dublje od samog posla i ispunjavanje obveza – odvijala se duboka regulacija živčanog sustava. Dok su im ruke bile zaposlene, njihova tijela boravila su u polju zajedničke sigurnosti koju su međusobno stvarale. Sve su znale što znači biti umorna i osjećale su umor. Nisu morale analizirati svoju vlastitu vrijednost. Bilo je to izuzetno teško i okrutno vrijeme za žene, no kada su bile zajedno, bile su zaštićene. Tu su žene stvarale vlastite oblike suradnje, međusobne podrške te prijenosa znanja. Postojali su prostori i običaji povezani s rođenjem, menstruacijom, trudnoćom, majčinstvom, brakom, smrću, žalovanjem, radom, blagdanima i drugim važnim prijelazima u životu. Žene nisu samo živjele jedna pokraj druge; u mnogim su zajednicama zajedno nosile životni teret. Postojali su ciklusi – vrijeme za predah i vrijeme za djelovanje.

Razvojem moderne civilizacije i ubrzanjem svijeta, žene su dobile mogućnosti kakve prethodni naraštaji nisu imali. Obrazujemo se, radimo, zarađujemo, putujemo, biramo partnere, odlučujemo o tome hoćemo li imati djecu te gradimo karijere i vlastite poslove. Ni sama ne bih htjela ići unatrag, ipak, s mnogim stečenim blagodatima izgubile smo neke druge vrijednosti. Život je postao usmjereniji na pojedinca. Možemo živjeti same, raditi od kuće, naručiti hranu, razmjenjivati poruke s prijateljicom, biti povezane s ljudima na drugom kraju svijeta te imati hrpu kontakata, a navečer sjediti same u dnevnom boravku. Možemo javno objaviti kako se osjećamo, a da nas zapravo nitko ne pita kako smo. Možemo imati cijelu galeriju fotografija s ljudima, a da nemamo kome otići onda kad nam se život raspadne. Modernizacijom se izgubilo zajedništvo.

Kako je internet postajao sveprisutniji u našim životima, pojavom Instagrama ritual je postao izlog – poput izložene lutke u dućanu. Umjesto onoga što uistinu živimo i što predstavlja dio nas, ritual se pretvorio u nešto što se pokazuje svima. I ovdje smo ponovno radom dokazivale svoju vrijednost, pa su rituali postali dokaz discipline. Journaling, meditacija, 5 am club, sok od celera te odlazak u teretanu – i sve to obavljeno i fotografirano prije devet sati ujutro. I opet sve same, korištenjem mobitela i računala.

Potom je ponovno došlo do velike promjene tijekom pandemije korona virusa, kad je cijeli svijet stao te kad je zavladao strah. Odvojenost jednih od drugih potaknula je velike promjene u svima nama, pa su se počele stvarati online zajednice podrške, vježbanja te meditacije. Ljudi su shvatili da su potrebni jedni drugima. Nakon početnog šoka, počelo je oblikovanje predivnoga suživota tradicije i suvremenosti, koji sadrži i ono dobro iz našega doba, ali i nasljeđe koje su nam pretkinje ostavile. Dopustile smo sebi priznati da smo umorne te da ne moramo sve same. I zato smatram da danas ne tražimo toliko povratak ritualima, koliko težimo povratku odnosima – odnosu prema sebi, odnosu prema tijelu, odnosu prema drugim ženama te odnosu prema životu. Ritual je u svojoj najdubljoj biti oduvijek bio utemeljen na povezanosti.

Danas tražimo nešto što uistinu djeluje i što ne predstavlja tek puki zadatak, nego blagotvorno utječe na živčani sustav. Naš živčani sustav ne iscjeljuje se u izolaciji, nego u koregulaciji – kada je uz nas prisutno drugo ljudsko biće koje nas vidi, čuje te prihvaća bez potrebe za osuđivanjem ili popravljanjem. U godinama koje dolaze, svijet će postati sve brži, tehnologija će još više okupirati naše živote, a ženske zajednice i rituali koje živimo i dišemo neće biti samo nešto što čini naš život ugodnim i ljepšim. Oni će biti naša primarna obrana od sagorijevanja, izvor snage, kao i temelj našeg tjelesnog, emotivnog i mentalnog zdravlja. To nije povratak u prošlost, nego svjesno oblikovanje nove budućnosti. Znanost danas potvrđuje ono što su naše pretkinje instinktivno znale: ženski krug nije tek prolazan trend, nego duboka biološka i neurokemijska potreba tijela. Desetljećima se u psihologiji smatralo da je jedini odgovor na stres reakcija “bori se ili bježi”. No, neuroznanstvenica dr. Shelley Taylor sa Sveučilišta UCLA otkrila je da ženski živčani sustav nosi drukčiji, duboko utkani kôd preživljavanja. Nazvala ga je nagonom za njegom i povezivanjem (tend-and-befriend) – gdje kroz okupljanje, povezivanje i njegu u krugu drugih žena deaktiviramo vlastiti strah.

Kada žena uđe u prostor s drugim ženama u kojem ne mora nastupati, nositi oklop niti objašnjavati svoje emocije, u njezinu se tijelu događa unutarnji preokret. U okruženju u kojem se osjećamo viđeno i sigurno, naše tijelo luči oksitocin, hormon povezivanja i privrženosti. Oksitocin djeluje kao izravni melem za naš preopterećeni živčani sustav: on doslovno gasi alarmne sustave stresa, snižava povišeni kortizol, usporava otkucaje srca te šalje jasnu poruku tijelu o sigurnosti i prestanku opasnosti. Zato se u ženskom krugu događa ono što niti jedna izolirana vježba ili mentalna tehnika ne može u potpunosti zamijeniti – koregulacija. Moje tijelo uči mir gledajući tvoje umireno tijelo. Moje se stegnuto grlo opušta dok slušam tvoju iskrenu priču. Izdah žene pokraj mene označava njezino tjelesno olakšanje koje postaje tiho dopuštenje mom živčanom sustavu da napokon odloži oružje. Da predahne.

Ženski krug stoga nije samo ugodno druženje. To je neurobiološki prostor iscjeljenja koji nas podsjeća na to kako nismo stvorene da sve terete ovog svijeta nosimo same. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti što nam budućnost donosi i radujem se tim danima jer sam sigurna da najavljuju dolazak znatno većeg zajedništva.

Tekst: Dubravka Fazlić
Foto: Pexels