Zahvalnost na silu: kad duhovni ideal postane emocionalno breme

Što kad ne osjećamo zahvalnost i osjećamo krivnju zbog toga iako znamo da bismo “trebali” biti zahvalni?

U suvremenoj kulturi samopomoći, zahvalnost se često prikazuje kao univerzalan alat za sreću i uspjeh, a industrija samopomoći to je nametnula do te mjere da danas možemo kupiti i poseban dnevnik zahvalnosti, razne kartice, citate i slično. No što se događa kad se zahvalnost počne koristiti kao maska, način potiskivanja ljutnje, tuge ili frustraciju? Je li moguće da nas prisilna zahvalnost zapravo udaljava od autentičnog emocionalnog iskustva? Na ta i slična pitanja odgovorila nam je psihologinja i edukatorica mentalnog zdravlja Jelena Ćubelić koja svojim radom na platformi PSYCRO educira javnost na temu osobnog razvoja i psihološke dobrobiti. Otkrit će nam i kako ona prakticira zahvalnost.

Zašto se često u suvremenim medijima i self-help literaturi naglašava važnost zahvalnosti te što se pritom možda zanemaruje?

Zahvalnost je, bez sumnje, snažan alat. Brojna istraživanja pokazuju da redovita praksa zahvalnosti može poboljšati raspoloženje, kvalitetu odnosa pa čak smanjiti simptome depresije, i to u svojoj praksi primjećujem u radu s klijentima. No problematika leži u tome što se u self-help kulturi zahvalnost često reducira na jednostavnu formulu: “Budi zahvalan i bit ćeš sretan”, “Budi zahvalan, misli pozitivno i sve će ti se posložiti”. U toj pojednostavljenoj poruci često se zanemaruje kompleksnost ljudske psihe i emocionalnih procesa. Naglasak na zahvalnosti ponekad postaje svojevrsna prečica i pokušaj da preskočimo neugodne, ali neizbježne emocije poput ljutnje, tuge ili osjećaja nepravde. Autentična zahvalnost ne rađa se iz poricanja boli nego iz njezina razumijevanja i integracije. Tek se onda otvara kapacitet za zahvalnost.

Što se događa kad osoba osjeća unutarnji otpor prema zahvalnosti iako zna da bi “trebala” biti zahvalna?

Unutarnji otpor prema zahvalnosti nije znak emocionalne nezrelosti ili nedostatka svijesti nego važan signal. Često ukazuje na to da u osobi trenutačno postoji emocionalna disonanca, odnosno stanje u kojem postoji nesklad između onoga što stvarno osjeća i onoga što misli da bi trebala osjećati. U takvim trenucima, u osobi su prisutne emocije koje traže priznanje i prostor primjerice tuga, ogorčenost, osjećaj nepravde, iscrpljenost ili frustracija. Kad si kažemo: “Trebam biti zahvalan/na”, a u sebi osjećamo upravo suprotno, nastaje unutarnji konflikt. Taj jaz između stvarnog emocionalnog doživljaja i unutarnjeg “moranja” stvara tenziju, može izazvati osjećaj krivnje, pa čak i dovesti do emocionalne odvojenosti od sebe, što je zapravo suprotno od onoga što praksa zahvalnosti želi potaknuti. Zahvalnost ne bi smjela biti emocionalna dužnost, već prostor u koji ulazimo kad za to imamo kapacitet. Ponekad se taj prostor otvori tek nakon što dopustimo sebi osjetiti i priznati neugodne emocije. Tek kada damo glas toj unutarnjoj stvarnosti, možemo se autentično povezati s onime na čemu smo zahvalni.

Može li forsiranje zahvalnosti u trenutku kada smo ogorčeni, ljutiti ili povrijeđeni zapravo pogoršati naše stanje? Ako da, zašto?

Da, može. I to je znanstveno potvrđeno. Naime, kad pokušavamo “izgurati” negativne emocije pozitivnim mislima, poput zahvalnosti, zapravo aktiviramo mehanizme emocionalne supresije. Studije iz područja emocionalne regulacije pokazuju da potiskivanje emocija vodi do povećanja unutarnje napetosti, a ne do njezina smanjenja. Zahvalnost tada postaje maska, a ne put prema tome da se osjećamo bolje. Kad preskačemo vlastitu bol, zahvalnost gubi svoju autentičnost i umjesto da liječi, otupljuje. Ponekad jednostavno nemamo kapaciteta za biti autentično zahvalni i tada ne treba forsirati.

Kako prepoznati razliku između iskrene zahvalnosti i one koja dolazi iz društvenog pritiska ili unutarnjeg “moranja”?

Iskrena zahvalnost dolazi s osjećajem prisutnosti i unutarnje slobode. Ona se često osjeti u tijelu prije nego što postane jasno na razini misli. Osjećamo se povezano ne samo s onim na čemu smo zahvalni nego i sa sobom samima. Nasuprot tome, zahvalnost iz “moranja” nosi tenziju, osjećaj dužnosti, pa čak i krivnje: “Toliko ljudi ima manje, kako se usuđujem biti nezadovoljan/a?” Kad osjećamo da “moramo” biti zahvalni – jer smo pročitali da je to dobro za nas ili zato što se osjećamo krivima što nismo, tada često dolazi do emocionalnog otpora ili unutarnje napetosti. Ta vrsta zahvalnosti ne hrani, već iscrpljuje. Umjesto da nas poveže sa sobom samima, ona nas često udalji jer pokušavamo biti “dobri” umjesto da budemo “stvarni”. Iskrena zahvalnost, čak i kad je vezana za male stvari, ostavlja trag. Osjećamo je u tijelu, disanju, načinu na koji gledamo svijet. Ona ne negira stvarne poteškoće, ali u njih unosi malo topline i svjetla pa se zato s njom ne treba žuriti. Jedan od načina da prepoznamo razliku jest pitati se: “Osjećam li zahvalnost kao odabir ili kao zadatak?”

Koje korake preporučujete osobi koja osjeća krivnju jer ne može biti zahvalna iako to želi?

Prvi korak jest suosjećanje prema sebi. Ta krivnja zapravo govori koliko vam je stalo do vlastitog rasta i dobrobiti, i to je vrijedno priznanja. Sljedeći korak jest dozvoliti sebi da najprije budete tamo gdje jeste. Ako ste trenutačno povrijeđeni ili ogorčeni, to nije suprotnost zahvalnosti, to je njezin preduvjet. Pomaže i vođenje dnevnika u kojemu ne zapisujemo odmah za što smo zahvalni, već: “Što me danas najviše emotivno pogodilo i zašto?” Kad kroz to prođemo, zahvalnost često spontano izranja, ne kao obveza, nego kao dar.

Zašto je važno dopustiti si neugodne emocije prije nego što se pokušamo usmjeriti na zahvalnost?

Mi psiholozi ne koristimo izraze “pozitivne” ili “negativne emocije” baš iz razloga što nam je svaka od emocija korisna. Neugodne emocije su informacija. One nam pokazuju gdje su naše granice, potrebe i vrijednosti povrijeđene. Ako ih preskočimo, propuštamo priliku za dublje razumijevanje sebe. Emocionalna autentičnost je preduvjet za emocionalno zdravlje. Kad si dopustimo biti ljutiti, tužni ili frustrirani, mi zapravo jačamo kapacitet za osjećaje poput zahvalnosti jer razvijamo emocionalnu fleksibilnost. To je kao da prvo očistimo ranu prije nego što na nju stavimo flaster.

Možemo li kroz rad sa svojim emocijama – poput ljutnje, ogorčenosti ili tuge – dugoročno otvoriti prostor za autentičnu zahvalnost?

Apsolutno. Zahvalnost koja dolazi nakon unutarnjeg rada ima dublji ton. To nije zahvalnost koja ignorira tamu, nego ona koja je uključuje. Kao psiholog, često svjedočim tome kako se zahvalnost javlja u klijentima nakon što prođu kroz bolan proces, kad se osjete viđenima, priznatima te kad se povežu sa sobom samima. Tada više ne govore “moram biti zahvalan”, nego “sad vidim koliko mi je to bilo vrijedno”.

Kako izgleda zdrav emocionalni proces koji vodi do istinske zahvalnosti?

Zdrav proces započinje priznavanjem onoga što je prisutno – frustracije, boli, nepravde… Slijedi faza samopromišljanja i prihvaćanja tih emocija bez osuđivanja. Kad osobi damo prostor da osjeti i izrazi ono što je stvarno, prirodno dolazi olakšanje i često tek tada postajemo sposobni uočiti ono što je dobro, podržavajuće i vrijedno u našem životu. Taj proces zahtijeva strpljenje, ali otvara vrata autentičnoj zahvalnosti koja ne ignorira bol, već je nadilazi.

Ima li razlika u tome kako muškarci i žene doživljavaju pritisak na zahvalnost i otpor prema njoj?

Kulturološki gledano, žene češće odrastaju s porukom da trebaju biti “dobre”, “skromne” i “zahvalne”, čak i kad su emocionalno ili fizički preopterećene. To može dovesti do kroničnog potiskivanja ljutnje i povećane sklonosti krivnji ako ne osjećaju zahvalnost. Muškarci, s druge strane, mogu osjećati pritisak da ne pokazuju ranjivost pa im izraz nezadovoljstva, tuge ili potrebe može djelovati kao slabost. U oba slučaja, pritisak da budemo “pozitivni” često skriva stvarne emocionalne potrebe.

Za kraj, koja je Vaša osobna praksa zahvalnosti – postoji li nešto što Vam pomaže da ostanete povezani sa sobom samima čak i kad zahvalnost nije lako dostupna?

Iskreno? I meni, kao psihologinji, zahvalnost ne dolazi uvijek spontano. Mi ljudi evolucijski smo programirani da primjećujemo nedostatke – prijetnje, nepravde, rizike. To je neko staro preživljavačko nasljeđe koje nas je štitilo kroz povijest, ali danas, često nas drži u mentalitetu oskudice. Zato mi jako pomaže svjesno prebacivanje fokusa s onoga što nemam na ono što trenutačno imam. Najlakše mi je to postići u prirodi. Kad izađem iz svakodnevnog okvira, usporim i osjetim zemlju pod nogama, mirise drveća, šum vjetra nešto se u meni resetira. Tada mi postaje lakše uočiti i jednostavne darove života kao što su tijelo koje me nosi, odnose koji me hrane pa i samu činjenicu da dišem.

Foto: Unsplash, privatne fotografije