Razgovarali smo s tri medicinske sestre o stvarnosti koja se ne vidi na bolničkim hodnicima

Na Svjetski dan medicinskih sestara, 12. svibnja, podsjećamo se da ovo zanimanje nije samo posao – to je svakodnevni čin ljudskosti, predanosti i brige u najranjivijim trenucima života. Medicinske sestre i tehničari prve su osobe koje nas dočekuju u bolnici, one koje nas smiruju, drže za ruku, slušaju, njeguju, ostaju i kad su umorne. U svijetu koji juri prema naprijed, oni ostaju oslonac – ljudski kontakt u sustavu koji prečesto zaboravlja na osjećaje.

Tim povodom razgovarali smo s tri medicinske sestre koje su s nama podijelile što ih je privuklo ovom zahtjevnom, ali duboko smislenom pozivu. Njihove priče podsjećaju nas na to da iza svake uniforme stoje ranjivost, motivacija i velika osobna posvećenost. Osim rada u smjenama i nemogućnosti provođenja blagdana s najmilijima, one otkrivaju i druge, često iscrpljujuće izazove s kojima se svakodnevno suočavaju. Unatoč svemu, biraju ostati i dati najbolje od sebe. Prečesto nevidljive sustavu i vlastitim nadređenima, mi im danas želimo dati glas – i reći jedno iskreno HVALA – u nadi da će njihov rad napokon dobiti priznanje i uvjete koje odavno zaslužuje.

Nataša je kroz svoju dugogodišnju karijeru u bolničkoj skrbi došla do spoznaje da je palijativna skrb ključna za oboljele čiji je životni vijek u završnoj fazi. Svoju emocionalnu i profesionalnu energiju usmjerava na pružanje podrške ne samo pacijentima već i njihovim obiteljima, kroz holistički pristup koji uključuje tijelo, um i dušu: “Željela sam pomagati drugima i biti dio procesa njihovog ozdravljenja, kao i podrška kad im je najteže, u njihovoj bolesti. Godine bolničkog iskustva, posebice posljednjih deset, produbile su mi svijest o tome da postoji i ona druga strana bolesti, kad ozdravljenje više nije moguće i kad je skrb orijentirana na kvalitetu života i smanjenje simptoma koji su prisutni, a bez mogućnosti izlječenja same bolesti. Ovdje govorim o palijativnoj skrbi za kojom sve veći broj ljudi ima potrebu zbog duljeg životnog vijeka, ali i napretka medicine koja omogućuje bolju i dulju kontrolu ne samo malignih nego i kroničnih neizlječivih stanja i bolesti. Suočena s novim izazovom, radu s pacijentima kojima je potrebna palijativna skrb, upisala sam diplomski studij sestrinstva na HKS-u gdje se kroz cijeli studij, uz specifična znanja iz palijativne skrbi, naglašava holistički pristup svakom pojedincu. Kasnije, u praksi, itekako mi je pomoglo to znanje za primjenu u svakodnevnom radu jer tek onda kad sagledate osobu u cijelosti, možete reći da je vaša skrb potpuna. Rad s pacijentima kojima je potrebna palijativna skrb izazovan je, kompleksan i iscrpljujuć. Riječ je o ljudima, u bolničkom sustavu, najčešće u posljednjim fazama njihove bolesti gdje se uz tjelesne javlja i niz psihičkih i socijalnih i duhovnih simptoma koje nastojimo zbrinuti najbolje što znamo. Nekad svjesno, nekad nesvjesno trošimo svoje osobne resurse, emocije i snagu da bismo dobro i kvalitetno obavili svoj posao.”

Nataša napominje da podrška nije rezervirana samo za pacijente nego često i za njihove članove obitelji: “Velik izazov predstavljaju situacije kad je riječ o mladim majkama koje imaju maloljetnu djecu ili pak o mladim ljudima o kojima brinu roditelji. U tim se trenucima može dogoditi da se poistovjetimo s njima pa treba dobro znati izbalansirati i ostati uravnotežen. Često uz same pacijente i članovi njihovih obitelji također trebaju i praktičnu podršku, savjet, utjehu, odgovore na pitanja. Smrt pacijenta kao čest ishod boravka na odjelu najčešći je razlog zbog kojeg sestre ne žele raditi na odjelima palijativne skrbi. Bez obzira na krajnji ishod, u skrbi za pacijente, moramo sami uvidjeti sve ono što smo napravili, kad i gdje smo pomogli i na koji način smo olakšali stanje do onog posljednjeg trenutka te u tome prepoznati korist i vrijednost našeg rada. Potreba za palijativnom skrbi je prepoznata, o njoj se priča, ali uz zdravstvene djelatnike, potrebno je i senzibilizirati i širu javnost. Također, treba priznati vrijednost i napore onih ljudi koji u sustavu brinu o najranjivijoj skupini bolesnika, o nečijem djetetu, ocu, majci, baki ili djedu u posljednjim trenucima njihovog života.”

Maja svoju karijeru temelji na ljubavi prema kirurškim operacijama, ali je rad u privatnom sektoru doveo do mnogih izazova, uključujući i preopterećenost te nisku valorizaciju. Unatoč tome, njezina predanost i želja da pomogne pacijentima, posebno onima koji se suočavaju s rakom, i dalje ju motivira na to da izdrži i svakodnevno pruži najbolju moguću skrb: “Iako sam u srednju medicinsku školu krenula jer mi je starija prijateljica upisala tu školu, ubrzo sam shvatila kako je to profesija za mene. Znala sam da želim biti kirurška sestra. To mi se uskoro i ostvarilo. Fascinirali su me kirurški operacijski zahvati i samo sam to željela raditi. Biti sestra instrumentarka nije nimalo lako, u srednjoj školi nauči se jedan mali segment na izbornom predmetu, a sve ostalo trebalo se učiti od starijih kolegica. Pamtiti nazive instrumenata, koji se koriste za koju operaciju, kojim tijekom se daju kirurgu i na koji način pravilno dati kirurgu instrument u ruku. Radim s pacijentima oboljelima od karcinoma. Posao je emocionalno iscrpljujući, puno puta sjedim s pacijentima i držim ih za ruku u trenutku kad liječnik obznanjuje dijagnozu i prognozu karcinoma. Mnogi pacijenti u tom razdoblju prolaze i kroz razvod braka i nerazumijevanje okoline, osjećaju se usamljeno i žele naš zagrljaj. Teško je taj dan doći kući i ostaviti posao pred vratima. Ima dana kad i ja zaplačem jer sve to utječe i na moje mentalno zdravlje.”

“Na studij sestrinstva odlučila sam se nakon dosta godina rada iako sam bila svjesna da mi više obrazovanje poslodavac neće priznati. Mislila sam da će me poslodavac više cijeniti. Radim u privatnom sektoru i studirati uz rad gotovo je nemoguće. Poslodavac nema razumijevanja za ranije odlaske s posla kako bi pristupili ispitu, privatnik želi da ste dostupni uvijek. Ne samo ja, već i mnoge moje kolegice imaju službeni mobitel na koji se pacijentima trebaju javljati i usred noći. Osim stalne dostupnosti kod privatnika medicinska sestra nije samo to, radi u ambulanti, operacijskoj dvorani i na drugim radilištima gdje je potrebna, no ona je i čistačica, tajnica, voditelj nabave. U privatnom sektoru ima manje zaposlenih, jedva nekoliko medicinskih sestara, negdje samo jedna ili dvije. Ono što, primjerice, u državnim bolnicama radi tri do četiri djelatnika, u privatnome radi samo jedna osoba, nerijetko medicinska sestra. Problem je i razboljeti se, ići na godišnji kada sestra to želi. Nažalost, ima mnogo nerazumijevanja za medicinske sestre. Iako smo tako tražene i dio smo zdravstvenog tima, nerijetko nas se i dalje gleda kao pomoćnice liječniku. Plaće su nam jako male, a rad u noćnim smjenama nas potroši. Mnoge blagdane smo bez obitelji da bismo bile s pacijentima koji nas trebaju. Mislim da je i to razlog zašto trpimo nepravdu i male plaće. Sestrinstvo jest profesija, ali i dalje je poziv i želja pomoći nemoćnome. Baš kao što je i Florence Nightingale, utemeljiteljica sestrinstva. Prozvana je Dama sa svjetiljkom jer je noću pružala pomoć nemoćnima, ranjenicima u Krimskom ratu. Uspostavila je standarde zdravstvene njege. Neka nam ona uvijek bude uzor da uvijek budno pratimo bolesne i nemoćne, ali i da zdravoj populaciji pružamo kvalitetan zdravstveni odgoj”, nastavila je Maja.

Katica svoju strast prema sestrinstvu razvila je iz osobne životne drame, kroz brigu za svoje roditelje. Iako je suočena s brojnim izazovima, ljubav prema bolesnoj djeci i želja da pomogne obiteljima ostala je snažna, a danas, nakon 29 godina rada na pedijatriji, nastavlja svoju misiju s posvećenošću i suosjećanjem: “Još kao dijete u dobi od sedam godina znala sam da ću biti medicinska sestra jer su mi i otac i majka rano oboljeli te sam im često govorila da ću ih sedam sati ja njegovati. Nažalost, roditelji su mi umrli prije moje srednje škole, ali želja biti medicinska sestra ostala je i dalje. Odmah nakon završene srednje medicinske škole upisala sam Višu medicinsku, ali sam morala prekinuti školovanje zbog nemogućnosti financiranja. S obzirom na to da nisam imala nikakve prihode odlučila sam ići u kadrovsku službu kako bih se raspitala o zaposlenju. Imala sam jednu veliku želju, a to je raditi na dječjem odjelu. Tamo mi se najviše svidjelo još dok sam odrađivala praksu. Teško mi je bilo na odjelima za odrasle, nekako sam već to prošla sa svojim roditeljima, mislim da sam tu bila emocionalno skršena. Kad sam na razgovoru bila uporna da bih željela na pedijatriju, nisam baš imala podršku. Tada nisu bile potrebe za sestrama na pedijatriji, ali neka nadnaravna želja i volja da ću pričekati do potražnje za sestrama na pedijatriji i odbijanjem prihvaćanja na odraslim odjelima urodila je plodom. Ipak se našlo jedno mjesto za mene. Tako već 29 godina radim na pedijatriji. U početku sa srednjom stručnom spremom i kako sam bila mlada nisam baš sve situacije gledala tako dramatično.”

Međutim, priča ove medicinske sestre ne zaustavlja se ovdje. Nova životna poglavlja mijenjaju perspektivu: “Nakon devet godina staža udala sam se, dobila sam i vlastitu djecu. Javila se želja i za napredovanjem, upisala sam Zdravstveno veleučilište dok sam bila trudna noseći svoje treće dijete. Nije bilo lako, ali nakon tri godine uspjela sam završiti veleučilište i vratiti se na isto radno mjesto. Međutim, više mi nije bilo lako sve posložiti, djecu i smjene, a iznad svega više nije isto kad vidite bolesnu djecu, a kod kuće vas čekaju vaša djeca. Vrlo često znala sam preuveličavati simptome koje bi moja djeca imala, jer sam na odjelu uvijek vidjela najteže slučajeve. Onda sam mislila ako završim fakultet da ću biti oslobođena smjenskog rada. Tu sam se prevarila, nisam naišla na razumijevanje svojih nadređenih. Usprkos tome, ljubav i želja pomoći bolesnoj djeci i njihovim roditeljima održali su me sve do danas na mojoj pedijatriji. Iako imam dosta godina staža, petero djece i već nekoliko dijagnoza, i dalje radim smjenski rad. Sad već više fizički jako teško to mogu izdržati pa sam odlučila upisati i cjeloživotnu kompetenciju za nastavnike nadajući se da ću jednog dana, kad više neću biti u mogućnosti raditi, da ću prenijeti svoje znanje i vještine na mlade kolege i kolegice s naglaskom na zdravstvenu njegu bolesnog djeteta.”

Foto: Sakorn Sukkasemsakorn/iStock via Getty Images Plus, Pexels