Proteinski marketing: zašto mnogi “proteinski” proizvodi zapravo nemaju smisla

Jačanjem fitness industrije, proteini su postali zlatni standard zdrave prehrane, fit ciljeva poput dobivanja mase i mršavljenja. Iako je riječ o esencijalnom makronutrijentu koji obavlja niz funkcija, prehrambena industrija dobro je iskoristila njihovu popularnost. Danas gotovo da nema proizvoda u kojem ne postoji potencijal za staviti oznaku “bogato proteinima” iako neki takvi proizvodi stvarno nemaju smisla. I dalje naši primarni izvori proteina trebaju biti namirnice koje su prirodno bogate njima kao što su razne vrste mesa i ribe, jaja, svježi, posni i zrnati sir, pravi grčki jogurt, tofu i tempeh, mahunarke te poneke cjelovite žitarice. Ovdje možemo ubrojiti i dodatak prehrani, whey protein, koji je odličan izvor proteina za one koji ih ne mogu osigurati dovoljno putem prehrane. S druge strane, opsesija proteinima nije lažna jer i znanost potvrđuje njihovu važnost te bi ih trebali unositi u svakom obroku. Proteini su važni za imunitet, kvalitetnu kosu, kožu, za obnovu tkiva, očuvanje i rast mišićne mase. No to ne znači da moramo nužno kupovati vrlo često skupe proizvode koji na sebi imaju istaknuto da su bogati proteinima ili ih sadrže, a to se posebno odnosi na proizvode koji ionako nisu prirodni izvor proteina. Donosimo pregled pojedinih proteinskih proizvoda koji stvarno nemaju smisla i bolje je te novce uložiti u kvalitetno meso, ribu ili whey protein.

Pojedini mliječni proizvodi bez dodatnog pokrića

Da bismo razumjeli ima li neki proizvod smisla biti nazvan proteinskim, trebamo se upoznati s time koliko to proteina treba imati hrana po porciji ili na 100 grama da bi se uopće smatrala izvorom proteina. Namirnice koje na 100 grama ili po porciji koja može biti i više od 100 grama, imaju 15 i više grama proteina možemo smatrati odličnim izvorom. Tu se ubrajaju meso, riba, skyr, posni i zrnati sir, tofu, tempeh. Dobar izvor proteina jesu namirnice koje po porciji sadrže barem sedam i više grama proteina kao što su jaja, mahunarke, tjestenina na bazi leće i slanutka, jogurt, kefir, mlijeko, polutvrdi sirevi i slično. Siromašan izvor proteina jesu namirnice koje imaju manje od 7 grama proteina po porciji ili na 100 grama. Ovdje se mogu ubrojiti mlijeko i jogurt, međutim, najčešće popijemo više od 100 grama po porciji ovih proizvoda, pa dobijemo i više proteina.

Običan jogurt bez dodataka na 100 grama sadrži oko tri do četiri grama proteina, što je malo. Naravno, mi ćemo po porciji pojesti barem 150 ili više grama jogurta. Time ćemo unijeti oko šest grama proteina. Prehrambena industrija iskoristila je upravo porciju koja je preporučena po obroku, pa tako 250 ml popijenog jogurta daje 9 grama proteina. Dakle, na 100 ml taj jogurt ima tek oko tri do četiri grama proteina. Ovdje se marketing pojedinog brenda štiti ističući da je proizvod bogat proteinima s obzirom na preporučenu porciju, a ne prema nutritivnoj tablici, gdje se udio odnosi na 100 grama proizvoda. Isti takav običan jogurt drugog proizvođača koji nema oznaku protein sadrži identičan sastav i vjerojatno je jeftiniji jer je prikazan kao “običan jogurt.” Dakle, računamo proteine iz svih izvora hrane, pa tako i jogurta, ali nema smisla plaćati više jer u taj jogurt nije dodano još više proteina, već po prirodnom sastavu sadrži tu gramažu esencijalnog makronutrijenta.

Pročitajte članak: “Nikad veći izbor mliječnih proteinskih proizvoda, ali mogu li biti glavni izvor proteina?”

Oni mliječni proizvodi koji imaju smisla nazvati se proteinskim upravo su oni koji obično daju i do 10 grama proteina na 100 grama. To su razni proteinski mliječni pudinzi, napici, shakeovi, skyrovi, quarkovi i slično. No imajte na umu da su to i dalje prerađeni proizvodi koji trebaju biti dio unosa proteina, a fokus i dalje držite na potpuno prirodnim proteinskim namirnicama. Osim za jogurt, isto vrijedi i za posni sir. Usporedite dva posna sira, jedan s običnom ambalažom i jedan s oznakom proteina; uočit ćete da je sastav identičan, ali zbog marketinga, mogli biste platiti više. Zato je važno čitati deklaracije i razumjeti nutritivnu tablicu.

Proteini u namirnicama koje nisu prirodno proteinske

Na našem tržištu možemo pronaći i proteinske kruhove produljene svježine koji uistinu na 100 grama sadrže oko 22 grama proteina, što je odličan udio proteina. Da bi se postigao taj udio proteina, nerijetko u sastavu imaju sojino brašno i sjemenke lana, što je u redu. Naravno, cijena takvog kruha viša je u odnosu na običan. Ova opcija mogla bi biti dobra, primjerice, za vegane. Međutim, zdrava prehrana bazira se na unosu raznolikih namirnica, žitarica i mahunarki jer tako potičemo i zdravlje našeg mikrobioma. Zato kruh nije nešto što bi trebalo biti dominantan izvor ugljikohidrata, već ga je poželjno zamijeniti kuhanom kvinojom, prosom, ječmom, a koja šnita kruha može se uklopiti u pravilnu prehranu. To znači da proteinski kruh ima smisla ako imate dobar budžet i volite okus takvog kruha, no njihova tekstura često je nezahvalna, cijena viša, a okus pomalo neobičan. U skladu s takvim preferencijama, proteinski kruh može i ne mora biti dobar izbor.

Proteinski čips još je jedna namirnica gdje prirodno ne nalazimo proteine, no danas se čips ne dobiva samo od krumpira. Ono što je problematično kod ovog proizvoda je to što je vrlo skup za samo, najčešće, 40 grama proizvoda što daje osam grama proteina po porciji. Međutim, to je i dalje prerađena namirnica i grickalica koju bismo trebali jesti tek povremeno i u malim količinama. Ako inače volite čips, sasvim je u redu kupiti običan i malo se počastiti, sve dok oko 80 posto vremena vodite računa o zdravoj prehrani. Također, vjerojatno ste kupili ovaj čips u nadi da ipak nešto činite za zdravlje, a onda vas je možda razočarao okus i niste zadovoljili svoju potrebu i želju. Zato u startu uštedite novac, kupite malu porciju običnog čipsa i unaprijed odredite preporučenu količinu. Slično možemo reći i za proteinski sladoled. Inače, pojedini obični sladoledi na štapiću sadrže tek 60 kalorija, a sladoled opet nije namirnica koju ćemo često jesti da bismo iz nje računali proteine.

Na tržištu se pojavila čak i proteinska voda. Svaki takav proizvod odmah je skuplji, a doista nema nikakvog razloga piti proteinsku vodu jer voda prirodno ne sadrži proteine, što znači da je ovaj proizvod morao biti obogaćen raznim dodacima. Svakako obratite pozornost na popis sastojaka jer se često u takvim vodama krije i skriveni šećer pod raznim nazivima. U sličnu skupinu može se ubrojiti proteinski pesto, koji na 100 grama ima oko sedam grama proteina, ali porcija po osobi nije puna teglica pesta, već čajna žličica u kojoj se onda nalazi beznačajno malo proteina. Proteinske čokolade sadrže i do 30 grama proteina na 100 grama, ali s obzirom na preporučenu kockicu-dvije dnevno, opet ne vrijedi plaćati više. Ovo se ne odnosi na proteinske pločice koje djeluju kao zamjena za obrok ili međuobrok. Proteinski čokoladni namazi koji su alternativa popularnim klasičnim namazima imaju smisla u kontekstu toga da nemaju klasičan šećer i imaju nešto manje kalorija, ali s obzirom na porciju, opet nećemo dobiti puno proteina. Važno je vidjeti što sve konzumirate umjetnim zaslađivačima koji jesu dobra alternativa za običan šećer, no imajte na umu da umjetni zaslađivači nisu omiljena hrana našeg crijevnog mikrobioma pa svakako pazite na pojedne količine takvih proizvoda.

Što se ipak isplati

Dakle, zdrava prehrana ne znači konzumaciju apsolutno svih proteinskih proizvoda, već dovoljan unos proteina ponajprije kroz prirodne namirnice koje su prirodan izvor proteina. Proteinski proizvodi koji imaju smisla kao međuobrok ili bolja opcija u odnosu na pekarske proizvode kada ste cijeli dan izvan kuće ili na putovanjima jesu razni mliječni proteinski proizvodi s dodanim proteinima poput napitaka, pudinga, quarka, proteinske čokoladice obično pakirane od 30 do 50 grama, a kao dodatak u obrocima whey protein. Sve neke razne grickalice, umake, namaze, slatkiše s dodatkom proteina ionako treba jesti tek povremeno. Čitajte deklaracije i izbjegnite više cijene, pogotovo kod onih proizvoda kod kojih nema razlike u udjelu proteina u odnosu na klasične verzije, odnosno na proizvode koji se ne reklamiraju kao proteinski.

Foto: Unsplash