Moja priča: “Dugo sam poricala da imam panični poremećaj jer nisam željela da društvo misli kako sam luda”

Svi smo u nekom periodu života osjetili strah, no ako je on iracionalan i ne može ga se kontrolirati te utječe na odnose s drugima, posao i bilo kakve svakodnevne radnje, postoji dobra šansa da je riječ o poremećaju.

Živimo u svijetu u kojem stres jedemo za doručak, život je ubrzan, a premalo mislimo na sebe. Zdravlje cijelog organizma dolazi nam od psihe, a ako ona ne funkcionira dobro, što onda? Srećom, verbalizacijom i otvaranjem brojnih hrabrih duša osvještavamo sebe i svoju okolinu o brojnim problemima i psihičkim poremećajima koji su itekako prisutni u društvu. Normalizacijom istih, postoje veće šanse za izlječenje ili stavljanje poremećaja pod kontrolu, pa samim tim i olakšavanje kvalitete života. Tako si pomaže i Matea Frajsberger, 31-godišnjakinja koja je prije nekoliko godina otkrila da boluje od paničnog poremećaja. Iako kad vidite njezin osmijeh, predanost poslu i prijateljima, nikad ne biste rekli da Matea još uvijek povremeno proživljava veliku psihičku borbu, to nam je samo dokaz da moramo stati na loptu i doista otvoriti oči za sve što se događa oko nas ili u nama. To je dokaz da se trebamo educirati i biti nježni prema sebi i drugima. Smatra se da 3-4 posto odraslih osoba tijekom života doživi nekakav oblik paničnog napadaja ili anksioznosti, a čak 75 posto pacijenata s paničnim poremećajem su žene. Panični poremećaj karakterizira pojava paničnih napadaja koji se mogu javiti spontano i bez nekog povoda, ali i tako da se panični napadaji pojavljuju neposredno po izlaganju određenoj situaciji.

“Bila je 2010. godina kad mi je dijagnosticiran panični poremećaj. Iako sam prve “simptome” dobila i puno ranije… Uvijek sam to pripisivala tinejdžerskim problemima, samom stanju u kojem tek upoznaješ sebe i stresu zbog fakulteta. Prisilila sam se otići liječniku jer sam osjećala i fizičku bol (npr. bol oko srca, kod disanja) i mislila sam da nešto nije u redu. Radila sam sve i jednu pretragu, nosila holter, vadila krv i sve markere, da bi mi rekli da sam zdrava. Zadnja pretraga bila je ona kod psihijatra i tamo su mi dijagnosticirali / potvrdili poremećaj”, započinje svoju priču Matea i ističe koliko se uplašila u tom trenutku. Već u procesu obavljanja pretraga nadala se da će svi simptomi koje ima pokazati bilo kakvu fizičku bolest, zbog teške osude društva.

View this post on Instagram

🖤

A post shared by Matea Frajsberger (@click4chic) on Jul 31, 2020 at 9:32am PDT

“Do tada sam svakog s nekim poremećajem mogla vidjeti kao “luđaka”. Društvo i mediji su ih tako okarakterizirali, a ja nisam htjela biti jedna od njih. Bilo je poricanja dijagnoze i dugih borbi. Mislila sam da mogu skrenuti misli jer ipak je taj poremećaj samo u mojoj glavi koju mogu kontrolirati, no nije bilo tako jednostavno”, prepričava Matea koja se posljednjih 10 godina bori s izvlačenjem iz vrtloga misli. “Često i danas čujem savjete kao “kad ti dođe napadaj, skreni misli, bit će ti lakše”, ali upravo je ta nemogućnost i razlog postojanja tog poremećaja”, objašnjava.

U početku postavljanja dijagnoze, vijest je podijelila samo s najbližima kojima je objasnila da samo mogu biti uz nju, bez da pokušavaju pomoći kad napadaj dođe jer osim što joj je još uvijek bilo teško izgovoriti naglas od čega boluje, “dodatno opterećivanje”, kako kaže, bilo koga bliskog bilo joj je nezamislivo. Tako je i bilo sve do prije pet godina, kad je Matea na svom YouTube kanalu odlučila podijeliti svoju priču.

“Snimanje videa bila je jedna od najtežih odluka ikad… Nisam htjela da me ljudi vide kao “luđakinju” upravo zbog svih tih silnih stigma koje još uvijek postoje, a pogotovo u ono vrijeme. No istovremeno, znala sam da postoje neki tamo ljudi koji se možda osjećaju kao i ja, i trebaju čuti moju priču”, prisjeća se i nastavlja: “Nikad neću zaboraviti kad sam na videu pritisnula tipku ”publish live”… Moj dečko Danijel bio je uz mene, tresla sam se i moj panični u glavi mi je govorio: “Okej Matea, sad se pozdravi s normalnim životom i poslom, nitko ti neće dati priliku jer si luda! I moj život stvarno više nikad nije bio isti. Odgovori i podrška koju sam dobila – nikad nisam mislila da će pratitelji, društvo tako reagirati.”

I doista, iz svog najvećeg straha, javnog pričanja o svojoj borbi, Matea je dobila predivno iskustvo – danas se njezin video koristi u terapijama i gleda u učionicama, daje utjehu onima koji se osjećaju izgubljeno, a putem njega pronašla je i prijatelje koji su uz nju na svakom koraku i kroz svaki novi panični napadaj. Iako se ne događaju više toliko često kao prije, još uvijek su tu i borba ne prestaje.

“Još uvijek nisam naučila kontrolirati ih. Da znam kako se smiriti, poremećaj bi već odavno bio jako daleko iza mene. Možemo naučiti kontrolirati jedan dio misli i akcija, ali nikad to nije na razini da ih u potpunosti zatomimo. Ja to često uspoređujem s odlaskom na ispit. Koliko god da si se dobro pripremio, strah te, što god da si učinio da se smiriš, strah te, kakav god “poker face” napravio pred profesorom, strah te. E sad zamislite da takav osjećaj imate u sebi stalno, a ne samo kad izlazite na ispit”, opisuje Matea koja se vodi politikom da živi dan po dan, da rješava jedan po jedan napadaj, jednu po jednu situaciju. “Danas će biti bolje, sutra gore, ne možemo to predvidjeti niti zaustaviti, ali ne trebamo ni brigama uništavati ovaj sretni trenutak u kojem se nalazimo”, zaključuje.

Danas, ovog trena, Matea se osjeća odlično, ali je također svjesna toga da možda sutra neće biti isto. “Ali ne moraš imati panični da bi ti svaki dan došle druge emocije, to je normalno. Prihvatila sam da ga imam, da će biti tu. Upoznajemo se još uvijek… nekad smo si dobri, nekad nismo… i tako ukrug, ali tako mi je i dečkom”, smije se.

Nakon 10 godina od dijagnoze, Matea ne koristi nikakav oblik lijekova kao terapiju iako ih ima uvijek za slučaj nužde. “Naravno, moram naglasiti kako je svaki oblik drukčiji i da svaki pojedinac ima svoju “situaciju”. Ništa se ne radi na svoju ruku, niti svojom odlukom”, ističe.

Svoju je priču s javnosti podijelila upravo na društvenim mrežama, koje u posljednjih nekoliko godina sve više imaju i svrhu edukacije mladih i osvještavanja o ovako bitnim temama. Iako možda ne možemo dati konkretan savjet jer se još uvijek i sami borimo s pronalaskom istog ili jednostavno nismo dovoljno stručni da za pojedinačne slučajeve možemo dati različite savjete, pričanje o svom iskustvu, mnogima može pomoći da se ne osjećaju usamljeno ili da jednostavno pokušaju razumjeti.

“Jedino u što sam sigurna je sljedeće: da je barem postojala još jedna Matea koja je snimila video tad kad mi je bilo najpotrebnije. Video koji sam mogla pogledati i osjećati se manje samom. Da je barem bila… možda bi i moj put bio lakši. Tada nisam tražila rješenje (kao što nitko ne bi trebao na društvenim mrežama). Tražila sam samo nekog s kim mogu podijeliti par riječi, čuti njegovu priču i podijeliti svoju te znati da smo svi mi, čak i bez paničnog, ludi na svoj način”, zaključuje Matea.

Autor: Lana Biželj

Foto: Privatna arhiva