Istražujemo kako tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti, odnosno kako se trauma pohranjuje u našim mišićima, posturi i disanju te na koje nas suptilne načine kasnije podsjeća na ono što nismo do kraja proživjeli
Svi mi imamo skriveni dnevnik. Nije zaključan u ladici, niti skriven ispod madraca. Utisnut je u fasciju, u stezanje mišića ramena, u plitki ritam daha, drhtanje udova. To je dnevnik koji piše tijelo, marljivije i iskrenije od našeg uma, bilježeći svaku bol, svaki strah i svako iskustvo koje je bilo preveliko da bi se izrazilo riječima. Dok je um majstor zaborava, koji, u pokušaju preživljavanja i održavanja privida normalnosti, gradi amnezijske bedeme oko bolnih događaja, etiketirajući ih kao “prošlost” ili spremajući u ladicu pod nazivom “prorađeno”, tijelo ne poznaje kalendare. Ono što je jednom doživljeno, zauvijek je prisutno. To je somatsko sjećanje – ne priča koju prepričavamo, nego trauma koju ponovno proživljavamo.
Kako nas uči dr. Gabor Maté, trauma je fiziološki odgovor na preplavljujući stres, a ne na sâm događaj. To znači kako ne morate proživjeti ratne katastrofe ili zlostavljačku vezu da biste u sebi nosili ožiljke traume. Možda vam je u djetinjstvu rečeno da šutite o svojoj boli ili ste doživjeli medicinski zahvat bez dovoljne podrške. Svaki trenutak u kojem je vaša prirodna biološka reakcija na opasnost (borba, bijeg ili potreba za utjehom) bila blokirana, prekinuta ili nemoguća jer ste se osjećali bespomoćno i sami, stvara traumatski zapis. Dr. Peter Levine to naziva neprerađenom obrambenom akcijom. Ta golema, vitalna energija nije mogla dovršiti svoj ciklus. Ona se nije raspršila u zraku, nego je ostala zarobljena u vama i ostat će začahurena u vašim stanicama sve dok ne “otvorite ventil” i pustite je van.
Pročitajte: Kako tehnologija mijenja psihoterapiju
Zamislite gazelu koju je ulovio gepard, ali je uspjela pobjeći. Kasnije, na sigurnom, gazela će snažno drhtati i tresti se, fizički prazneći preostalu energiju. To je prirodan mehanizam otpuštanja. Naše tijelo, međutim, često biva uvjetovano društvenim normama da taj proces zaustavi, učeći nas da budemo snažni, da ne plačemo, da izdržimo. Tako energija ostaje pohranjena u tijelu.
Povezanost tijela, uma i autonomnog živčanog sustava
Znanost koja ovu činjenicu podupire jest polivagalna teorija koja tumači povezanost tijela, uma i autonomnog živčanog sustava. Središnju ulogu ima tzv. lutajući živac (nervus vagus), koji se grana na dva puta. Ventralni vagalni sustav povezan je s osjećajem sigurnosti, društvenosti i smirenosti; tada ste prisutni i opušteni. Drugi, dorsalni put, aktivira stanje “zamrznutosti” ili ukočenosti, biološki mehanizam preživljavanja koji se javlja kad borba ili bijeg nisu mogući. Kad niste emocionalno proradili bol, autonomni živčani sustav zaglavi se u jednom od tih obrambenih stanja. Ponekad je to vječna “hiperbudnost” (nervozan želudac, stalan nemir) jer tijelo doživljava prošlu opasnost u sadašnjosti, a drugi put to su obamrlost i kroničan umor, koje tijelo odabire kako bi minimiziralo osjećaj neizdržive boli. U oba slučaja, tijelo je doslovno čuvar traume, stalno šaljući signale opasnosti, bez obzira na to što se trenutačno događa oko nas.
Pročitajte: Možemo li otapkati stres? Sve što trebate znati o EFT tehnici
Američki psihijatar dr. Bessel van der Kolk, u svojoj knjizi “The Body Keeps the Score”, navodi da trauma doslovno mijenja način na koji mozak obrađuje informacije. Objašnjava da trauma nije priča koju pamtimo glavom, nego dijelom mozga odgovornim za emocije i osjetila. Zato se somatsko sjećanje ne doživljava kao prošla priča, nego kao da se događa ovdje i sad. Aktivirano okidačima (miris, zvuk, gesta), tijelo se instantno vraća u točan fiziološki status traumatskog događaja: ruke se znoje, a srce lupa iako logički znamo da nema opasnosti. To je krik tijela koje pokušava dovršiti prekinuto. Čak i neki kronični fizički simptomi koje doživljavamo mogu biti jeka traumatskog zapisa. Umjesto da ove poruke promatramo kao neprijatelja kojeg treba ušutkati tabletama, trebali bismo ih osluhnuti kao nositelje važnih informacija, onih koje pomažu u iscjeljenju.
Kako otpustiti traumu
S obzirom na to da se trauma pohranjuje somatski, i oslobađanje se mora dogoditi somatski. “Nedovršene emocije uvijek su vezane za tijelo i tjelesne senzacije”, navodi Tihana Ilić Prskalo, koherentno-tjelesna terapeutkinja, objašnjavajući da um ne može izravno “pregovarati” s autonomnim živčanim sustavom, nego mu se mora pristupiti kroz tijelo. Možda ste i sami primijetili da ste tijekom duboke relaksacije ili sata joge iznenada osjetili val neobjašnjive tuge ili bijesa. To je tijelo koje otpušta “zamrznutu” emociju, onda kad je konačno pronašlo sigurno mjesto i “dozvolu” za dovršetak prirodnog ciklusa. Ta potisnuta arhiva boli, ta “energija za bijeg” koja je ostala u mišićima, sad je pronašla svoj put vani.
Put otpuštanja traume odlično rješavaju metode poput tjelesno orijentirane psihoterapije, somatske terapije (poput TRE metode), joge usmjerene na traumu ili svjesnog disanja. “Koju god metodu odabrali, potrebno je raditi polako i pomalo jer se uranja u traumatski vrtlog, ono što je ostalo nedovršeno, ono što je u danom trenutku bilo previše za živčani sustav”, savjetuje Tihana Ilić Prskalo. “Kada dođe do otpuštanja tog malog dijela, najčešće dođe i do opuštanja negdje u tijelu i osjećaja širine”, dodaje terapeutkinja.
Svjesno disanje
Trbušno disanje najlakši je put do smirenja i postizanja osjećaja sigurnosti. Kad produbimo i usporimo izdah, šaljemo mozgu signal da je sigurno i da je moguće opustiti se. To nije samo površno opuštanje uma koje se može forsirati voljom nego je i biološki signal smirenja. Svaki dugi izdah postaje čin nježnog razbijanja mišićnog “oklopa”, korak po korak vraćajući tijelo iz kronične borbene spremnosti u stanje prisutnosti i povjerenja. To je kad tijelo, a ne um, osjeti sigurnost.
Sigurni kontakt
No iscjeljivanje rane ponekad je nemoguće postići u samoći. Iako je disanje vitalan alat za samoregulaciju, ventralni vagus, naš put ka miru, najsnažnije se aktivira kroz osjećaj sigurnog kontakta i povezanosti s drugim bićem. “Kad se uspijete preko izgrađenog osjećaja sigurnosti povezati s terapeutom, onda je moguće doticati i dublje traumatske vrtloge putem disanja jer postoji način vraćanja u sadašnji trenutak preko ventralnog vagusa i umirenja kroz novoizgrađeni attachment“, tumači terapeutkinja Ilić Prskalo. “Upravo se kroz taj earned secure attachment (zasluženu sigurnu privrženost) stvara novo, korektivno iskustvo za živčani sustav, u kojem pokret i dah postaju snažni alati za otpuštanje.”
Oslobađanje traume putem pokreta
Kao što navodi terapeutkinja, drugi način oslobađanja traume jest putem pokreta jer najdublja proizlazi iz prekinute akcije – primjerice, bili ste spriječeni fizički se obraniti, pobjeći ili se utješiti. Kroz prakse TRE metode, joge usmjerene na traumu ili intuitivnog plesa, tijelu se nudi pozornica za dovršetak te “zaleđene” akcije. Nisu to nikakve komplicirane vježbe, nego suptilni, vođeni pokreti koji omogućuju oslobađanje fosilizirane energije. “Kad tijelo, unutar sigurnog okruženja, uz prisutnost terapeuta, dobije dozvolu da blago drhti, da se trese (kao što životinja čini nakon bijega), ono dovršava ono što mu je bilo uskraćeno, pa konačno otpušta nakupljeni stres ili strah”, objašnjava Dubravka Fazlić, mindfulness i TRE trenerica. “To je trenutak vraćanja osjećaja kontrole, gdje tijelo shvaća da je prijetnja gotova”, dodaje stručnjakinja objašnjavajući da njezini klijenti, nakon terapije, često opisuju osjećaj lakoće, topline i dubljeg mira u tijelu, kao da se živčani sustav napokon prisjetio kako je to osjećati se sigurno i opušteno.
Možda je najvažnija lekcija somatskog rada s traumom, kako ističu stručnjakinje, da razgovarate s tijelom. Vaše tijelo ne pokušava biti naporno, nego žudi za vašom pažnjom kako bi postiglo ekvilibrij. Njegove reakcije, bolovi i napetost poruka su da nešto nije gotovo, da želi dovršiti priču. Slušajući taj tihi šapat, nećete samo izliječiti bol nego ćete i ponovno ujediniti sebe, um i tijelo u jednu cjelovitu priču.
Foto: strike0/iStock via Getty Images Plus, Cottonbro/Pexels
