“Kako sam od otpora prema trčanju došla do svoje prve utrke u 33. godini”

Vjerujem kako se, kad je u pitanju trčanje, možemo podijeliti u dvije kategorije: oni koji ga apsolutno obožavaju i oni koji ga nikako ne vole, blaže rečeno. Ovi prvi odaju dojam kao da oduvijek trče i to im je u krvi, a ovi drugi kunu se da se mogu baviti bilo čime, samo ne trčanjem. Međutim, ima i nas prijelaznih koji smo išli korak dalje i dali si priliku zaviriti u svijet trkača te saznati zašto, pobogu, toliko trče i kad je kiša i kad su vrućine. Još prije koji mjesec lajkala bih postove poznanika na društvenim mrežama koji su istrčali još jednu utrku u nizu pitajući se je li to i meni namijenjeno u ovom životu. Znate ono kad vam se nešto vraća više puta, počinje vam zaokupljati misli i kopkati vas? Upravo se to dogodilo i meni s trčanjem, a sigurna sam kako će vam moje iskustvo barem malo promijeniti pogled na jedan od najprirodnijih sportova, ali i, usudim se reći, jedan od češćih kod kojeg se tehnika pogrešno izvodi. Dakle, nije dovoljno uzeti tenisice i krenuti trčati kao što sam i sama radila. Evo kako sam u samo 12 tjedana došla od jedva jedne istrčane minute do svoje prve utrke.

Dugogodišnja faza prije škole trčanja

Ako me pitate koliko se dugo bavim sportom, više ili manje u kontinuitetu, reći ću definitivno od osnovnoškolskih dana. Sjećam se da sam jedva čekala dolazak CD-a s vježbama i pripadajućom rastezljivom trakom i mini loptom za vježbanje koji se reklamirao, a mogla sam ga kupiti na kiosku. To je bio moj ulazak u svijet treninga snage. Oduvijek sam pokazivala sklonost pokretu, boravku na otvorenom što je i prirodno jer sam odrasla u malom gradu okruženom poljima i malim šumama. S vremenom sam kupila i svoje prve utege, pa je zaživjela cijela fitness industrija, krenula je kupovina sportske odjeće i slično. Nisam nikad išla u teretanu, ali malo-pomalo skupila sam arsenal raznih utega, šipki i girja te bila prilično konzistentna u treninzima. Od karido aktivnosti ljeti sam obožavala rolanje – to je moja golema ljubav od djetinjstva i to uopće nisam shvaćala kao trening, već čisto uživanje.

Međutim, htjela sam ipak poraditi malo na kondiciji pa, dok sam živjela kod svojih, uzela bih psa i otišla u šest ujutro na trčanje, ili bolje rečeno, pokušala sam trčati. Bilo je dovoljno da se probudim, obavim jutarnju higijenu i zavežem tenisice koje sam kupila na odjelu za trčanje. Čim sam došla do dijela gdje sam psa mogla pustiti s uzice, započeli bi moji prvi trkački koraci dok je sunce već pomalo žarilo. Naravno, sve se to pretvorilo u kombinaciju hodanja i trčanja, odnosno više hodanja. Unatoč tome, bila sam ponosna i uvjeravala sam sebe da ću uskoro istrčati cijelu dionicu. Nakon tjedan dana nisam baš bila zadovoljna pomacima, nikako da istrčim svoj prvi kilometar. U želji da ipak moja mobilna aplikacija zabilježi neki napredak, startala bih jako, odnosno, trčala bih brzo samo da uhvatim koji metar više. Kako mi to baš nije polazilo za rukom, moja jutarnja trčanja su bila jedva čekanje tuša i vađenje kriške lubenice iz hladnjaka jer bi sunce već zapeklo. Moja kratka, ali naporna trkačka karijera ugasila se i prije nego je ljeto završilo. Zaključak: trčanje nije za tebe, drži se rolanja. Tako su uslijedile cijele dvadesete, a da si više nisam dala šansu za trčanje te su ponekad pod upitnikom bili i moji treninzi snage zbog završetka faksa, zaposlenja i drugih obveza. Krenula sam prema fazi mirovanja, što mi se nikako nije sviđalo.

Preseljenje u veći grad i nove prilike

Nakon što je minula korona kriza, već sam završila faks, promijenila dva – tri posla i preselila natrag u veći grad. Prije nego što sam stigla, maštala sam o tome kako će moj život izgledati. Češće ću ići u kazalište, na izložbe i koncerte, istraživati kvartove, a isto tako sam bila ambiciozna koje ću sve sportove upisati. Međutim, na putu ka tome spriječio me posao, točnije, više njih. Počela sam se osjećati sve nervoznije zbog tolike količine sjedenja zbog posla i shvatila sam da moja tri treninga snage tjedno u stanu nisu dovoljna – morat ću pronaći neku kardio aktivnost jer je moje disanje bilo sve više plitko, a san isprekidan. Znala sam još otprije da sam od kardio aktivnosti poput rolanja spavala duboko i kvalitetno. Također, smetalo me da se zapušem već nakon nekoliko stepenica unatoč treninzima snage. Godinama sam proučavala i učila o fizičkoj aktivnosti pa mi je tako bilo jasno da su utezi tu da očuvam mišićnu masu i oblikujem tijelo, a kardio aktivnosti su te koje pridonose zdravlju krvožilnog sustava, dok su vježbe joge idealne za fleksibilnost. Krenula sam u istraživanje koji bih sport mogla upisati iako je to za mene bio izlazak iz zone komfora. Bilo mi je važno da mogu ići redovito, da mi je blizu, pristupačno i da steknem neka nova poznanstva nakon preseljenja. Još na jednom od poslova radila sam intervju s trenerom koji pokreće školu trčanja u jednom drugom gradu te me pozvao da se pridružim. Međutim, kako nisam bila iz tog grada, preporučio mi je istu školu trčanja, ali na lokaciji blizu moje.

To je bila ona prva bubica u uho kada sam počela osjećati da zaustavljam dah jer bi upis škole trčanja uistinu mogao postati stvarnost. Moje iskustvo trčanja mi je tu možda više odmoglo nego pomoglo jer sam bila uvjerena da će mi trebati jako puno vremena da istrčim i najmanju dionicu, da ću možda zaostajati za grupom i svi oni imaginarni strahovi koji se ne dogode. Bacila sam se na detaljno proučavanje škole trčanja, kad, gdje, kako, iskustva. Upravo jedno pročitano iskustvo bila je prekretnica da pošaljem svoju prijavu. U iskustvu žene koja je iza sebe imala već nekoliko utrka, i to onih dugačkih, pa čak i utrke po stepenicama u zagrebačkom neboderu, u potpunosti sam se prepoznala. Njezini strahovi i sumnje koje je imala bili su identični mojima. Osim toga, bila je nekih deset godina starija od mene, što mi je dalo nadu kako nema šanse da i ja ne bih mogla protrčati.

Pročitajte: “Kako početi trčati? Najvažniji savjeti trenera na jednome mjestu”

Odlučila sam ispuniti prijavnicu za jesensku školu i kad sam stisnula “poslati”, bila sam uzbuđena. Vjerovala sam da za mene počinje nova era i ispunit ću cilj prije Nove godine pa ga ne moram ponovno pisati za iduću. Dočekao me hladan tuš – jesenska škola je već krenula, prekasno je da se priključim te mi je rečeno da pričekam proljetnu školu. Mislim da vam je dalje poznat scenarij u mojoj glavi: to je bio znak da trčanje ipak nije za mene. Ali nisam se dala. Kroz godine sam jako puno radila na svojoj glavi i upoznavala svijet psihologije pa mi je bilo jasno da je ovo samo činjenica, okolnost, a ne nikakva potvrda za to da odustanem od trčanja.

Upis škole trčanja kao najbolja odluka u posljednjih nekoliko godina

Novogodišnji ciljevi i vision board već su bili napravljeni i prije kraja prošle godine. Pogađate, na njemu se našla i fotografija trčanja. Proljetna škola trčanja započinjala je u drugoj polovici ožujka. Ponovno sam ispunila prijavnicu za svaki slučaj jer sam obećala sebi da do ljeta planiram istrčati prvi kilometar. Nove tenisice za trčanje već sam imala, fitness oprema je bila tu, sve što sam trebala jest pojaviti se na prvom treningu. Međutim, baš uoči proljetne škole upao mi je jedan projekt koji je bio takve prirode da bih morala izostati gotovo prva dva tjedna trčanja. Time sam gotovo do posljednjeg dana odgađala uplatu jer sam ovaj projekt vidjela kao odskočnu dasku za neke druge stvari. U iščekivanju točnog rasporeda radnih sati projekta, dan prije zatvaranja upisa nazvao me glavni trener. Objasnila sam mu kako mi se stvorio projekt na putu, kako nisam sigurna zbog toga i slično. Trener me ohrabrio i rekao da ne brinem jer su ionako prvi treninzi lagani i prilagođeni potpunim početnicima. Zadnji dan odlučila sam uplatiti svoju prvu članarinu jer sam se uvjeravala da bih stvarno mogla zažaliti. U međuvremenu projekt se nije realizirao, što je vjerojatno bio neki test koliko doista želim protrčati.

Došao je i taj dan prvog treninga. Ne mogu reći da nije bilo treme, ali više one pozitivne. Dok sam putovala do destinacije, u glavi su se komešale razne misli, ali ponovno sam se podsjetila na to da me u zoni komfora čekaju frustracija i razočaranje u sebe, a sve u čemu želimo rasti kroz život moramo računati na malo nelagode. Podsjetila sam se da nelagoda ne ubija, ne šteti, samo izaziva malo treme i brže lupanje srca. Nakon odrađenog prvog treninga, bila sam oduševljena. Trčali smo već prvi dan, ali tek minutu, pa oko dvije minute hoda. Tijekom škole trčanja uvidjela sam sve pogreške koje sam radila i zašto nisam protrčala. Bila sam uistinu prosvijetljena što sve tehnika trčanja uključuje i koliko je tu prostora da radimo nešto krivo. Moj položaj ruku, početnička brzina trčanja i intervali, sve je to bilo krivo. Svakim novim objašnjenjem trenera palile su se lampice u mojoj glavi. Ono što gotovo nikad nisam radila jest zagrijavanje prije i istezanje nakon trčanja i koliko je to bitno. Dobra je vijest da to ne traje dugo, a kad uspostavite rutinu zagrijavanja i istezanja, nema više onog osjećala da vam se to ne da raditi.

Nakon nekoliko tjedana unutar grupe imali smo istrčavanje jednog kilometra kako bi nas podijelili u grupe. Na moje iznenađenje ubacili su me u bržu A grupu. Uskoro su krenuli treninzi prilagođeni nama i treninzi za B grupu koji su išli nešto lakšim tempom. Ono što nisam uopće znala o trčanju jest kako stvarno pravilno protrčati, a to se posebno odnosilo na sâm plan svakog treninga. Postoji točna minutaža koja se radi iz treninga u trening, vrijeme hodanja između intervala te intenzitet trčanja. Svaki trening bio je drukčiji. Kad bismo imali teži trening, primjerice, trčanje šest minuta na jednoj brzini, a potom trčanje drugih šest minuta bez pauze bržim tempom, uslijedio bi idući lakši, a ne teži trening. Još kad sam kod kuće u malom gradu pokušavala trčati, mislila sam da je trčanje linearno, da iz treninga u trening moram povećavati intenzitet i duljinu. Onda sam se sjetila da se sličan princip primjenjuje i u nutricionizmu. Kreneš s kalorijskim deficitom i kad nastupi plato, ne spuštaš, već kraće vrijeme dižeš kalorije. Iz tjedna u tjedan učila sam toliko toga, ne samo o trčanju nego i o pravilnom istezanju i mnogočemu što su nam treneri prenijeli.

Prva utrka nakon 12 tjedana trčanja

Prije nego što ispričam kako sam u manje od tri mjeseca odradila svoju prvu utrku, moram navesti u čemu mi je trčanje još pomoglo i zašto konačno razumijem one kojima je trčanje život. Nažalost, perfekcionizam nije nešto s čime bismo se trebali pohvaliti jer nas najčešće drži na mjestu. Škola trčanja pomogla mi je da ga stavim pod kontrolu. Neće vam svaki trening biti dobar; nekad se nisam naspavala, nekad nisam imala energije, ali podrška grupe i trenera ukazivala je da smo na dobrom putu. Trener je prije svega bio svjestan da mi nismo profesionalni sportaši, da na performanse utječe sve: od hrane, sna, temperature, ženskog ciklusa do onoga što nam se trenutačno događa u životu. Dodatni poticaj bila je aplikacija u kojoj su se bilježili dolasci, a ako niste u mogućnosti doći, sami možete evidentirati trening ako ste ga odradili. U aplikaciji je pisao i plan treninga, pa kad sam išla na kratka vikend-putovanja, bez problema sam odradila taj sat trčanja. Bilo je i trenutaka kad sam izostala i napravila po tjedan dana pauze. U tim trenucima možda bi me hvatala panika da će mi na idućem treningu biti teško, no sve te sumnje pale su u vodu. Želim reći da, ako nekad izostanete, neće se ništa strašno dogoditi, ali opet je važno biti konzistentan.

Škola trčanja pokazala mi je da je to upravo najbitnije: KONZISTENTNOST. Morala sam ovo napisati velikim slovima jer ta riječ pobjeđuje svaki perfekcionizam, nesavršenost, stajanje na mjestu, sumnje, strah. Jasno mi je bilo zašto nisam sama mogla protrčati iako ima onih koji to itekako uspiju. Ne samo da sam krivo trčala nego si nisam ni dala priliku da budem konzistentna i vjerujem u proces. To je išlo do te mjere da sam čak sumnjala u školu trčanja kako nema šanse da uskoro odem na prvu utrku. Inače, školu trčanja završavate kad zaokružite utrku na pet kilometara, potom na deset, a zatim polumaraton i maraton. I to sve od ožujka do prosinca. Negdje dva tjedna prije naše prve utrke meni i dalje nije bilo jasno kako to oni misle da ćemo u komadu istrčati pet kilometara. Samo smo jednom na treningu do tada postigli tu kilometražu. Trener nas je uvjeravao da ćemo itekako moći. Naravno, niste obavezni ići na utrku, ali meni je to bio izazov koji sam prihvatila.

Zadnji trening, dva dana prije utrke, odradili smo trčanje laganim tempom. Da sam sama trčala i dogurala ovdje, sigurna sam da bih se natjerala na najteži trening do sada. Došao je i taj dan, moja prva utrka na pet kilometara. Pokupila sam kolegice s trčanja i zaputile smo se u drugi grad. Srećom, taj grad dobro poznajem pa sam znala kamo trebam doći i gdje ću parkirati. Jedan stres manje. Preuzeli smo svoje pakete s brojevima, magnezijem nakon trke i malo popričali s trenerom. Imale smo dovoljno vremena za popiti kavu, a nakon toga odradile smo s trenerom zagrijavanje. Potom nas je glavni trener pozvao da polako krenemo prema startu. Uzbuđenje je raslo, ali treneri su nas opustili kojim selfijem i ohrabrivanjem da pratimo svoj tempo i da su oni uz nas. Drugim riječima, trener će biti uz najsporijeg i neće ga ostaviti samog.

Dodatne emocije skoro su me savladale kad sam vidjela da su stanovnici te ulice u kojoj je bio start izašli na balkone i ispred kuće, hrabrili nas, bodrili, navijali i snimali mobitelom. Za njih smo bili atrakcija. Malo sam se suzdržala i pokušala skoncentrirati na utrku jer mi je kroz glavu prolazilo da sam upravo ovdje, za što sam bila uvjerena da se neće dogoditi u ovom životu. Znam da ovo zvuči sada dramatično, ali u svašta mi sebe uvjerimo da ne možemo, a kad si dokažemo suprotno, znamo da smo narasli, da vjerujemo u sebe na kraju dana. Jedna od zabluda koje su se rasprsnule poput sapunice jest i ta da moraš trčati cijelo vrijeme utrke. Uopće mi nije palo na pamet da možeš i malo hodati kada ti je teško, pa nastaviti trčati. Isto tako, postoje punktovi s vodom gdje na brzinu popijete gutljaj i nastavite dalje. Duž staze su volonteri koji paze kako biste trčali trasom bez lutanja, a dodatno vas hrabre i potiču vas. Cijela ta utrka za mene je bila prikaz moćnog putovanja kroz naše ciljeve u malom.

Ne mogu reći da nije bilo lagano. Vanjska temperatura bila je golema, prava ljetna, ali vas grupa vodi i nosi sa sobom. Pred kraj, na moje iznenađenje, bilo mi je najteže. Ali sve je do glave kako si to posložite. Zadnjih 500 metara je naznačeno i kako je bila ravna cesta tih pola kilometra, meni se to činilo jako puno. Taman me sustigao trener s ostalim kolegicama i odlučila sam da ću trčati uz njih kako bi ipak istrčala zadnju dionicu. Dolazak do 200 metara činio mi se kao cijela vječnost. Kako smo bili blizu cilju, trener nam je rekao da slobodno ubrzamo ako nam je važan rezultat. Bila sam pred zadnjim atomima snage, no više zbog vrućine, nego zbog svega ostalog. Kad sam iza ugla vidjela start, najednom se pojavila neka snaga i dala sam petama vjetra. Prolazak kroz cilj rezultirao je uručenom medaljom koju smo svi dobili koji smo završili utrku. Osjećaj je neopisiv i daje vam motivaciju i drukčiju perspektivu i na druge ciljeve koje želite ostvariti.

Ono što sam naučila i što mogu reći jest kako vam ne treba jako puno vremena da biste nešto ostvarili, da možete i kad mislite da ne možete jer još niste stvorili iskustvo i morate si vjerovati na riječ. Smatram da je razlog tome mentorstvo, dopuštanje da vas netko nauči kako i da vas vodi. Često lutamo, gubimo vrijeme i pokušavamo sami samo kako bismo uštedjeli novac, vrijeme, resurse, a na kraju nerijetko odustanemo. Ako mislite da niste za trčanje, moj savjet vam je da se prepustite u trenerske ruke. Uistinu ima smisla nečije znanje, a ono što na što sam se podsjetila jest i moć grupe, što je meni teškom individualcu bila prepreka. Sada me čekaju pripreme za utrku na 10 km koju ću trčati već krajem kolovoza. Trčanje i prva utrka jako su mi pomogli. Dali su mi direktno iskustvo važnosti kontinuiteta koji pobjeđuje perfekcionizam, važnost mentorstva i grupne podrške i razbijanje zabluda, mitova i pogrešnih uvjerenja u vezi trčanja koje mogu slobodno preslikati i na druge životne situacije. Krenite! Unatoč nelagodi, unatoč, strahu – sve će to uskoro pasti u vodu i biti zamijenjeno nečim puno boljim.

Foto: Pexels, Privatne fotografije