“Kako sam naučila ne povlačiti se iz razgovora samo zato da bih izbjegla konflikt”
Osjećate li se ikad kao da hodate po jajima u vlastitoj obitelji, među prijateljima ili kolegama, nadređenima? Prepoznajete li onaj osjećaj da gutate, šutite, a onda “puknete” na neku sitnicu koja nema veze s problemom? Je li vam poznat scenarij u kojem se povlačite iz razgovora samo kako biste izbjegli “konflikt”?
Često se nađemo u situaciji da čujemo, ne slažemo se, ali slušamo, slušamo, slušamo, pa se povučemo. Ne želimo ulaziti u konflikt, a onda nakon nekoliko dana ili nekog vremena, jednostavno “puknemo”, zbog nečeg potpuno desetog ili imamo burnu reakciju na neku situaciju i jasno nam je da to nije samo zbog te situacije. Ta situacija samo je kap koja je prelila čašu.
Meni se ovo najčešće događalo u obitelji. Tu sam “mogla” jer obitelj je, pa ti je ta reakcija dopuštena. U biti, nisam znala drukčije. Kad sam radila za druge osobe, kad je došlo do toga da sam izgovorila sve ono što sam prešućivala, to je bilo drukčije nego s obitelji. Na poslu si, nema povišenih tonova, no neminovno bi to bio početak kraja našeg poslovnog odnosa. Ja sam se već tada osjećala necijenjeno.
Druga tema jest situacija kad mislimo da moramo biti tihi jer ne želimo ulaziti u konflikt. Nikad ne znate što iz toga može proizaći. Tiha sam bila na poslu. Na poslu ne možeš “puknuti”, povisiti ton. Tu sam prešućivala. Tu je tolerancijsko polje bilo veliko. Mogla sam puno toga “progutati” dok se čaša nije napunila. Tada bih izgovorila i u nekom trenutku rekla: “Meni ovo ne odgovara”, i to bi bio početak kraja našeg poslovnog odnosa.
Gdje se vama najčešće dešava ovo “pucanje”? U obitelji, na poslu, s prijateljima?
Što mislite, zašto se to događa baš tada?
Što je razgovor, a što konflikt
Razgovor je razmjena misli, osjećaja i ideja između dvoje ili više ljudi. U razgovoru slušamo jedni druge, postavljamo pitanja, dijelimo svoja mišljenja i važno je da postoji otvorenost, znatiželja i spremnost da čujemo i ono što se razlikuje od nas. Razgovor nas povezuje.
Konflikt nastaje kad se naše potrebe, vrijednosti ili pogledi sudare s tuđima i kad se u toj razlici pojavi napetost. Konflikt sam po sebi nije loš; on je prilika za rast i razumijevanje ako mu pristupimo svjesno. Problem nastaje kad pokušavamo “pobijediti”, a ne razumjeti.
Kad izgovaramo svoju istinu, zauzimamo se za sebe, postavljamo svoje granice, izgovaramo s čim se slažemo, a što nam ne paše, je li to konflikt? Poznajemo li uopće razliku između konflikta i razgovora?
Znamo li razgovarati bez misli i osjećaja da “ne želimo ulaziti u konflikt”?
Kad pomislite na “konflikt”, što vam prvo padne na pamet? Vikanje, svađa, prekid odnosa?
A što je za vas “razgovor”? Samo slaganje s drugima ili nešto više?
U kojim situacijama smatrate da je izražavanje vlastitog mišljenja “opasno”?
Jeste li ikad pomislili da je vaše pravo izraziti se čak i ako se ne slažete?
Razgovor nije konflikt. Primjećujem da poprilično imamo problema s razgovorom, komunikacijom iako je to nešto što radimo cijeli život. Nesvjesno smo pokupili obrasce komuniciranja od naših roditelja, skrbnika i okoline. Za neke je izražavanje svog mišljenja značilo da će uslijediti kritika, odbacivanje ili posramljivanje. Što dovodi do povlačenja u komunikaciji.
Pročitajte: Overthinking – što kad vam misli ne daju mira (i kako se s time nositi)
Kad pitam klijente s kojima radim na ovoj temi mogu li mi reći razliku između razgovora i konflikta, svima je definicija jasna. Razlika. Kad ih pitam imate li iskustvo razgovora bez konflikta, odgovor je: “Da, da, imam, moguće je kad ja zadržavam mir.” (Je li to onda stvarno razgovor?)
Znate li da je moguće voditi razgovor bez konflikta? Kad to pitam, vidim pogled iznenađenja. Nekako kao da smo zaboravili razgovarati i da imamo pravo izraziti svoje stavove, izraziti svoje mišljenje čak i kad nije jednako mišljenju druge osobe. Ili kad imamo potrebu zauzeti se za sebe, to ne znači da ćemo ući u konflikt. Upravo suprotno, to znači da izražavamo svoje stavove, izražavamo svoje mišljenje i da se zauzimamo za sebe.
Zašto ne dolazi do toga
Mogu na svom primjeru reći da kad nisam izražavala svoju istinu i nisam govorila o svojim potrebama, to je bilo zato što sam imala potrebu biti voljena i prihvaćena. Moje naučeno ponašanje iz moje primarne obitelji bilo je takvo da ako bih se zauzela za sebe ili izrekla svoje mišljenje, nešto što je moj stav, automatski bih bila ušutkana, ignorirana, moja ideja bi bila odbačena ili bih bila omalovažavana. To je stvorilo obrambeni mehanizam u meni, pa sam smatrala da ako izrazim svoje mišljenje, nisam dovoljno dobra te da izražavanje svog mišljenja nije razgovor, već automatski ulazak u konflikt. Kod mene je dovelo do toga da nisam ulazila u konflikte, odnosno razgovore, da sam bila “yes-man” dok ne bih “puknula”. Izbjegavanje konflikta često dolazi iz straha od odbacivanja, ranjivosti, gubitka kontrole ili osjećaja krivnje.
Ako netko ne želi ulaziti u konflikt, često se događa sljedeće:
1. Emocije se potiskuju, ali ne nestaju, samo se gomilaju. Zamislite šefa koji stalno daje dodatne zadatke bez priznanja, a vi šutite. Na kraju “puknete” na kolegu zbog trivijalne stvari ili se razbolite.
2. U odnosu nastaje napetost ili distanca, iako “izvana” sve izgleda mirno. Partner vas povrijedi riječima, ali vi to prešutite. Postupno se gubite bliskost i intimnost, a komunikacija postaje površna.
3. Autentičnost se gubi jer nitko ne izražava ono što stvarno misli ili osjeća. Prijatelji donose odluku s kojom se ne slažete, ali pristanete samo da ne “talasate”. S vremenom se osjećate nezadovoljno u tim odnosima.
4. Može doći do pasivno-agresivnih obrazaca ponašanja (ironija, povlačenje, šutnja, kritika iza leđa). Umjesto da izrazite nezadovoljstvo, počinjete kasniti na sastanke ili davati sarkastične komentare.
Gdje ste vi naučili da je izražavanje mišljenja “opasno”? Je li to bilo u vašoj primarnoj obitelji, u školi, ili kroz neka druga iskustva?
Koji su vas osjećaji vodili kada ste šutjeli? Strah od odbacivanja, osjećaj da niste dovoljno dobri, strah od kritike?
Jeste li ikad osjećali da morate biti “yes-man” samo da biste zadržali mir ili nečiju ljubav?
Koji su bili vaši naučeni mehanizmi obrane kada ste se osjećali “poklopljeno”, “ignorirano” ili “omalovažavano”?
Bilo je potrebno da naučim razgovarati i dopustim riječima da počnu izlaziti iz mene. Da s jasnoćom izgovaram svoje misli, stavove, potrebe bez potrebe za obranom ili da se povučem u trenutku kad je situacija takva. To me spasilo mnogih neprospavanih noći i često sam se sjetila sveg onog vremena koje sam provodila u svojoj glavi i vodila dijaloge i razgovore, svađe. Svih onih imaginarnih konflikata koje sam stvorila u svojoj glavi, a koji se nikad zapravo nisu dogodili. Ja sam ih, međutim, imala u svom iskustvu jer sam toliko puta vrtjela taj film. Iz potrebe da “ispucam” iz sebe sve ono što mi je na pameti, a nisam mogla tad kad se događalo jer nisam imala hrabrosti, nisam znala kako.
Pročitajte: Ova metoda terapije omogućava vašem mozgu iscijeliti vaše tijelo, i tijelu iscijeliti mozak
To primjećujem i kod svojih klijentica sada. Kažu: “Kada ja izrazim nešto, s odmakom, s čime se ne slažem…” To je najčešće u obitelji. Svi me u čudu gledaju i onda kažu: “Što je tebi? Otkud ti to? Kako ti to pada na pamet?”
Ovakva reakcija dovodi do toga da se osjećamo napadnuto, osjećamo da će doći do konflikta. Oni koji su na ovakav način primili informaciju nisu navikli na nas ovakve i kreće “napad” kako bi zadržali ono što im je poznato od nas, a to je da šutimo. Šutnja radi održavanja “mira” koji je najčešće samo iluzija tog mira.
Naše nam tijelo govori: psihosomatika neizgovorenog
Možda ne možete još prepoznati obrasce koje ste stvorili ili je strah od konfrontacije još uvijek prisutan i ne možete ući u sebe da biste malo dublje pogledali, i ne morate. Imate svoje tijelo. Ono nam uvijek govori kako smo, što je prisutno i koliko je naša reakcija autentična u nekoj situaciji. Obratite pozornost na tijelo i primijetite kako vaše tijelo odgovara na potisnute emocije i uvjerenja u situacijama u kojima se povlačite iz razgovora samo kako biste izbjegli “konflikt”, gutate i šutite, a onda “puknete”.
Glavobolje, probavne smetnje, napetost u vratu ili ramenima, kroničan umor, kožni problemi, ili možda povišeni tlak, a da liječnici ne pronalaze jasan fizički uzrok? Pretjerano znojenje i miris tijela koji je postao jači. Upravo te “sitnice” na koje “puknete” često su samo okidač za nagomilani stres i neizgovorene riječi koje se talože u vašem tijelu.
Psihosomatika nam govori da naše tijelo pamti svaku potisnutu emociju, svaku neizgovorenu istinu. Ona se manifestira kroz fizičke simptome kad ne dajemo glas svojim osjećajima.
Ljutnja i frustracija: Često se “zadržavaju” u području ramena, vrata i čeljusti, uzrokujući napetost, glavobolje ili čak bol u donjem dijelu leđa. Neizgovorena ljutnja može se manifestirati i kroz probavne smetnje poput gastritisa ili iritabilnog crijeva.
Tuga i bol: Mogu se osjećati kao “težina u prsima”, kratak dah ili kronični umor. Ponekad se javljaju i kožne bolesti poput ekcema ili psorijaze, kao način na koji koža “izbacuje” ono što duša ne može.
Strah i anksioznost: Često se manifestiraju kroz ubrzan rad srca, znojenje dlanova, drhtavicu, probavne tegobe ili osjećaj “knedle u grlu” (neizrečene riječi).
Osjećaj nepravde ili ranjivosti: Može se taložiti u zglobovima, uzrokujući bolove ili ukočenost, kao da je tijelo “zamrznuto” u obrani.
Može li vaša kronična bol u leđima biti težina neizrečenih riječi? Ili česte migrene posljedica “unutarnje buke” koju potiskujete?
Vaše tijelo vam šalje poruku – slušate li je? Sljedeći put kada osjetite poriv za povlačenjem, zastanite na trenutak. Koja se emocija javlja? Strah, tuga, ljutnja? Što vam unutarnji glas govori? “Nisam dovoljno dobar/dobra”, “Bit ću odbačen/a”?
Razumijevanje razgovora kao razmjene stavova
Kako možemo razumjeti da razgovor nije konflikt? Razgovor je razmjena stavova. Moj stav ne mora se slagati sa stavom druge osobe. Moje mišljenje ne mora biti najbolje u tom trenutku. Moje ne mora biti prihvaćeno. Sasvim je u redu i da moje mišljenje bude odbačeno. Ali ja znam da imam pravo i da mogu u određenom trenutku izgovoriti svoju istinu i ono što želim reći, a da pritom nemam strah od toga da ću ući u konflikt.
Kad vi izrazite svoje mišljenje, kako se tada osjećate? Je li to osjećaj olakšanja ili straha od “kazne”?
Kako se osjećate kada šutite radi “mira”? Je li to pravi mir ili unutarnja napetost?
U trenutku kad osjetite da se povlačite, primijetite zašto je to povlačenje. Je li tu možda strah od ulaska u konflikt? Što se možda krije iza tog straha? Što se krije iza straha od konflikta? Primijetite što vam unutarnji glas govori: “Nisam dovoljno dobra?” “Bit ću posramljena?” “Bit ću odbačena?” Nemojte to ignorirati.
Kako početi? Konkretni koraci prema autentičnoj komunikaciji
Vrijeme je da prekinete taj začarani krug. Dajte glas svojoj istini, znajući da je vaše mišljenje vrijedno, čak i ako se netko ne slaže. Vaše tijelo je vaš saveznik. Ono vas upozorava kad zanemarujete svoje potrebe. Jeste li spremni poslušati ga i naučiti novi jezik? Jezik razgovora umjesto konflikta, jezik izražavanja umjesto potiskivanja?
Ponekad ne možemo ni prepoznati da je to strah od razgovora ili strah od ulaska u konflikt. Jednostavno znamo da se ne osjećamo onako kako bismo se željeli osjećati. Da nam je potrebno – nešto? I primjećujemo reakcije drugih ljudi prema nama koje su nam divan vodič za to što nam je potrebno. I ono što je najvažnije jest da budete nježni, ljubavni prema sebi. Naučeni smo živjeti u strahu. I toliko je strah suptilan i ima toliko oblika da kada ga dugo živimo, poput ovog straha od konflikta, potrebno je vrijeme da bismo osvijestili svoju potrebu.
Evo nekoliko prvih, malih koraka koje možete poduzeti:
Dnevnik emocija i tijela: Počnite voditi kratak dnevnik. Zapišite kad se osjećate napeto, frustrirano ili povučeno te što je tome prethodilo. Zabilježite i bilo kakve fizičke simptome (glavobolje, stezanje u želucu). Ovo će vam pomoći povezati emocije s tjelesnim senzacijama i prepoznati okidače.
Vježba “Tri rečenice”: Prije razgovora u kojem se osjećate nesigurno, pripremite tri kratke rečenice kojima ćete izraziti svoj stav ili potrebu. Ne mora biti savršeno. Cilj je reći nešto, makar i malo, umjesto šutnje. Primjerice: “Želim reći…”, “Moj dojam je…”, “Osjećam da…”
Postavljanje malih granica: Počnite s malim “ne” u nevažnim situacijama. Netko vas pita možete li nešto učiniti, a vi nemate vremena? Pokušajte reći: “Ne mogu sada, ali mogu kasnije/sutra.” Vježbajte reći “ne” tamo gdje se osjećate sigurno.
Kako objasniti drugima da mijenjate svoj način komunikacije?
Budite iskreni, ali nježni. Možete reći:
“Želim biti otvorenija/otvoreniji u našoj komunikaciji i izraziti se na zdraviji način.”
“Primijetio/la sam da ponekad šutim, a onda to utječe na moje raspoloženje/zdravlje. Želim to promijeniti.”
“Učim izraziti svoje potrebe i mišljenja, pa vas molim za razumijevanje ako nekad zvučim nesigurno.”
Imamo danas toliko prilika i mogućnosti biti bolji sebi, za sebe. Potrebno je poduzeti prvi korak, a to je da odaberemo sebe i da stavimo sebe na prvo mjesto. Iz ljubavi prema sebi i prema drugima. Jer kada ste vi dobro, to se prenosi i na sve one s kojima dijelite svoj život.
Sjetite se: Vaša je istina važna. Vaši osjećaji su validni. Jeste li spremni preuzeti odgovornost za svoje emocionalno i fizičko zdravlje, dajući glas onome što je predugo šutjelo?
Foto: ilona titova/iStock via Getty Images Plus
