
Još ne pratite Glucose Goddess? Popularna stručnjakinja kaže da je ovakav doručak najzdraviji!
Kako izbjeći nagli porast razine glukoze u krvi te tako izbjeći razne bolesti i stanje malaksalosti, ali i osjećaj gladi, zbog čega se debljamo? Je...
U posljednjih deset godina, društvene mreže postale su ključna spona među generacijom Z, a ujedno su i oblikovale njihovu stvarnost u kojoj se uspjeh i sreća uvijek nalaze – nadohvat ruke. No u tom nerealnom okruženju, mladi ljudi, umjesto da uživaju u trenutku, postaju zarobljenici potrage za nečim boljim – nečim što uvijek izmiče. Taj fenomen, poznat kao Bluebird sindrom, polako postaje prepoznatljiv kao psihološki obrazac koji definira današnju mladost, a posebice – generaciju Z.
Bluebird sindrom pojam je koji je skovao profesor psihologije Sam Vilkin, a zapravo je nadogradnja jedne od najpoznatijih drama, “Plava ptica”, Mauricea Maeterlincka. U toj priči glavni lik neprestano traga za srećom kako bi na kraju shvatio da mu je ona cijelo vrijeme bila mnogo bliže no što je uopće mogao zamisliti. Iako u dramskom kontekstu “Plava ptica” predstavlja ideju da se ključ sreće nalazi u malim, svakodnevnim stvarima, sindrom koji Vilkin opisuje karakterizira duboko nezadovoljstvo vlastitim životom, dok ideja savršenstva neprestano izmiče. Nažalost, brojni pripadnici generacije Z dijele sudbinu protagonista spomenute priče jer odrastanjem i sazrijevanjem u svijetu koji neprestano nudi ljepše, brže i uspješnije verzije stvarnosti, pripadnici ove generacije postali su žrtve vlastitih, nerealnih očekivanja.
Fenomen Bluebird sindroma nastaje u trenutku kad vlastiti život automatizmom uspoređujemo s prikazima “savršene stvarnosti” koju društvene mreže neprestano produciraju. Slike, postovi, videi – svi oni prikazuju svijet kroz filtere uspjeha, ljepote i postignuća, a pritom svi mi često zaboravljamo da je stvarnost daleko kompleksnija. Na društvenim mrežama mladi ljudi neprestano nailaze na slike koje sugeriraju da život, ako nije savršen, gotovo da i nije vrijedan pažnje. No činjenica jest da se stvarnost tih slika rijetko poklapa s onim što zapravo jest, odnosno, iza svakog savršenog trenutka često se krije samo jedan aspekt stvarnosti, pažljivo odabran za javno prikazivanje.
Generacija Z prva je generacija na svijetu koja je odrasla u ovom okruženju i koju je ovakvo okruženje oblikovalo. “Savršeni” trenuci koji se dijele na Instagramu ili TikToku postaju osnovni okvir prema kojem se mjeri vlastiti život, uspjeh i sreća. Ne trebamo posebno ni naglašavati kako ova “stvarnost” kreiranja idealnih slika kod pojedinaca često izaziva duboku unutarnju prazninu; osjećaj da smo u neprestanoj u trci za nečim, a da nikad ne možemo stići do cilja. Također, usporedbe s virtualnim uspjesima, koji se često prikazuju kao rezultat brze, zabavne i lake akcije, stvaraju osjećaj da je stvaran život nesavršen, manje uzbudljiv, a samim time i manje vrijedan življenja.
Bluebird sindrom snažno se odražava na osobnoj, psihološkoj razini, a jednako utječe i na način života i razmišljanje o karijeri. I dok su prošle generacije često bile usmjerene na dugoročne ciljeve, obrazovanje i postupni profesionalni razvoj, generacija Z pokazuje sklonost instantnim uspjesima. TikTok, YouTube, Instagram – platforme koje omogućuju brzi uspon i vidljivost, davno su prestale biti izvor zabave za ovu generaciju koja sve navedene mreže vidi kao priliku za potencijalnu karijeru. I dok u tome uistinu nema ništa loše, činjenica jest da (pre)velik broj mladih ljudi sanjaju o tome da postanu influenceri, kreatori sadržaja ili digitalni marketing stručnjaci, a najveći problem jest motiv odnosno činjenica da taj put (prividno) nudi brzu, instantnu nagradu, instantni uspjeh i naravno – veliku popularnost.
Međutim, iza ovog brzog uspjeha krije se i velika opasnost jer danas je lakše no ikad zanemariti važnost strpljenja, dugoročnog rada i razvoja vještina. U digitalnom okruženju koje favorizira brze rezultate, mladi ljudi gube perspektivu o tome koliko je dugotrajan trud i naporan rad važan za dugoročni uspjeh. Tako tehnologija, iako omogućava veću vidljivost, također stvara i mentalni sklop u kojem je cilj uspjeha sve samo ne postojan i stabilan, a koji je usvojila čitava jedna generacija mladih ljudi.
Rješenje za prevladavanje Bluebird sindroma zvuči jednostavno, a zapravo je prilično izazovno; ključ je u vraćanju fokusa na vlastiti život bez konstantnog uspoređivanja s tuđim idealiziranim prikazima. Svijest o tome da je stvarni svijet uvijek daleko složeniji od onog što vidimo na društvenim mrežama prvi je korak u oslobađanju od stresa koji potječe iz tih usporedbi. Samoprihvaćanje, unutarnja snaga i sposobnost da prepoznamo vlastitu vrijednost izvan društvenih mreža ključni su za postizanje unutarnje ravnoteže, no činjenica jest da ćete generaciju Z ovim narativom teško pridobiti.
Upravo zato, prof. Vilkin kao prvi korak savjetuje ograničavanje vremena provedenog na mrežama i stvaranje prostora za osobne aktivnosti. I upravo su ovi potezi odličan način za pronalaženjem autentičnog zadovoljstva u svakodnevnom životu. Jer mogućnost da se gledamo bez filtera, kao što gledamo druge, može nam itekako pomoći da prepoznamo i vidimo svu ljepotu života u njegovoj nesavršenosti.
I tek tada ćemo, poput protagonista Maeterlinckove drame, shvatiti da sreća već leži u našoj svakodnevnoj stvarnosti…