“Kad nesanica i glad postanu način života ili zašto sam otišla živjeti u šumu”

Danas puno govorimo o ozdravljenju, iscjeljenju i prelasku na nove razine života i biznisa. Kako i ne bismo, kad ove ideje zvuče sjajno. Pritom smo preplavljeni ponudama za vikend retreatove koji nude transformaciju svijesti u samo tri dana, kao i ponudama biznis edukatora koji tvrde da ćeš doći na nove razine postojanja i biznisa ako upišeš njihovu edukaciju u trajanju od tri mjeseca. Gdje su tek svi oni silni new age rituali koji nude instant rješenja za sve naše probleme.

Kao da se ne želimo pomiriti s činjenicom da ne postoji magična pilula, napitak ili tečaj koji će uistinu transformirati naš život. Zaboravljamo ili uopće ne znamo da su za radikalne promjene u našem životu potrebne i radikalne odluke. Odluke koje su teške, koje tebe i tvoj život mijenjaju iz korijena i koje te u konačnici lansiraju daleko izvan granice komfora.

Mi bismo najradije da živimo po starom, prema nekim starim ritualima koji su nas doveli do dijagnoza koje posjedujemo i života koje vodimo, a da se pritom naš život magično mijenja, i da živimo zdravo, sretno i ispunjeno. Ali to ne ide tako.

Tako sam i ja cijelo desetljeće mislila da je dovoljno samo malo izaći iz zone komfora i da će se u nekom trenutku ipak naći prava pilula koja će riješiti dvije velike boljke koje sam sa sobom vukla više od desetljeća – moju neizdrživu nesanicu i moj obožavan poremećaj u prehrani. Da, kažem obožavan jer se ja zapravo nisam htjela izliječiti od njega. Ili kako mi je jedom prilikom doktorica opće prakse, dok mi je uručivala uputnicu za dnevnu bolnicu na Rebru u sklopu koje se bave poremećajima hranjena, uz velik uzdah zabrinutosti rekla: “Ti si najsretnija kad ne jedeš, zar ne?”

I doista, bila sam najsretnija kad nisam jela, kad su mi ljudi govorili koliko sam strašno mršava, kad bih gledala kako mi se koža napinje preko kosti prsnog koša ili kad bih bacila pogled na svoje savršene trbušnjake. Ali više od toga da si izgledam super, imala sam taj neki osjećaj postignuća kada vaga na mojih 170 cm visine, ne bi prelazila brojku od 50 kg.

Nešto manje voljela sam svoju nesanicu, odnosno prezirala sam činjenicu da nikad ne mogu uhvatiti više od dva, tri sata sna, ali ona je bila sjajan saveznik mom poremećaju u prehrani. Jer kad god bi moja nesanica uzela maha, a bilo je tjedana i mjeseci kada po noći uopće ne bih spavala, i moj poremećaj u prehrani bi se rasplamsao. Naime, čak i u situacijama kada sam htjela jesti moje tijelo nije moglo zadržati hranu, a zbog kombinacije nespavanja i nehranjenja, redovito bih završavala na infuzijama. Nakon infuzija nekako bih se pokrpala, nešto malo bih počela spavati i jesti i onda bih opet, relativno brzo, skliznula u pakao nespavanja i gladovanja.

U tih deset godina koliko je trajalo ovo moje stanje prošla sam doktora i doktora, terapeuta i terapeuta, a pokušali su me izliječiti i kojekakvi gurui, šamani i ostali alternativci. Neuspješno. Sada znam da ne postoje neizlječive dijagnoze, već neizlječivi ljudi, a ja sam svakako spadala u u tu grupu ljudi jer sam svoje poremećaje hranjena i spavanja, ispod kojih su zapravo ležali enorman perfekcionizam, želja da budem dobra curica i u konačnici burnout kao posljedica svega, nosila kao orden časti.

Godina sam govorila kako samo treba raditi, kako samo slabići odlaze na godišnji i bolovanje i kako samo slabići rade ispod 10-12 sati dnevno, čak i vikendom. Sad kad gledam unatrag, naravno da nisam mogla spavati ako bih s radnim danom kretala u 07:00, a završavala ga u 21:00. Kako da čovjek mirno legne ako je taj dan, kao što sam to znala raditi ja kao freelance novinarka, isporučio desetak tekstova, odradio 50-ak mailova i obavio barem 20 poziva? Kako da se smiriš ako si cijeli dan na adrenalinu da ga preživiš?

Sad kad gledam unatrag, naravno da mi nitko nije mogao pomoći jer su uzroci mojih problema bili daleko dublji od onog što se činilo na prvu. Moj osnovni problem bio je neuništivi perfekcionizam i mislim da je to danas čest uzrok poremećaja u prehrani. Mislim da smo daleko stigli od 90-ih i heroin chica koji se tada promovirao kao ideal ljepote, pogotovo s dolaskom plus size modela na scenu. Ali činjenica je da i dalje mnoge od nas broje svaki svoj zalogaj i svaku kaloriju, opsesivno vježbamo i opsjednute smo novitetima koje nudi wellness industrija, poput novog savršenog rituala za detoksikaciju. To danas više ne zovemo poremećajem u prehrani i ne govorimo da su takve cure anoreksične, ali činjenica je da nije normalno biti toliko opterećena doslovno svakim zalogajem i svakom novom rutinom vježbanja.

I kako sam ja onda riješila nespavanja i gladovanja? Odlučila sam se na najtežu i najradikalniju odluku u svom životu – preselila sam se iz grada na selo.

U nekom trenutku shvatila sam da nema smisla provesti život ispred laptopa i počela sam maštati o životu na selu ili na otoku. Kako sam gotovo cijelu karijeru freelance novinarka, razmišljala sam na način: dobro, ako se već ne možeš skinuti s laptopa, barem da pišeš u nekom vrtu, okružena šumom. Međutim, nisam imala hrabrosti za tako radikalnu odluku. Sve dok nisam doživjela potpuni krah.

Tako sam prije dvije godine ležala u svom zagrebačkom stanu potpuno slomljena od burnouta i luđačkog tempa kojim sam živjela i razmišljala kako ću točno sada dalje ako više nemam snage poslati niti jedan mail, a kamoli napisati ikakav tekst. Kako ću naći nove klijente sada kad su mi završili projekti na kojima sam radila, pitala sam se. Nisam znala. Jer se doslovno više nisam mogla pomaknuti. Nisam više imala snage za trening, za prošetati psa, za otići do dućana. Za ništa. Svaka stanica u mom tijelu bila je umorna, a u konačnici i gladna.

Na moju sreću, vrijednost mog stana koji sam kupila na kredit u tom je trenutku skočila za gotovo i ja sam shvatila – to je znak koji sam čekala. Prodala sam stan, zatvorila kredit i od ostatka novca kupila imanje s tri kućice pored Svetoga Ivana Zeline. I tu se onda počelo događati nešto magično. Nisam imala jasan plan kako ću se tu točno izliječiti, ali znala sam da je priroda moja zadnja šansa pa sam krenula spontano.

Prvo što sam odlučila bilo je zasaditi vrt. No, kako mi je imanje na brijegu i nitko mi nije htio doći preorati zemlju traktorom, to sam odlučila učiniti sama jedino uz pomoć motike i sjećanja na moju babu Zoru, žilavu Dalmatinku s kojom sam odrasla, a koja je isto sve radila ručno.

Već prvi dan moja je motika učinila nešto što niti jedan doktor nije uspio – nakon toliko godina osjetila sam onu pravu životinjsku glad. A tek kad su krenuli svi oni divni plodovi koje sam svojim rukama zasadila, nisam imala srca, a da ih slasno ne strpam u usta. Tako se ujedno vratila moja želja za kuhanjem i osjećaj uživanja u hrani. Danas neumorno ponavljam da nema terapije do motike jer bih nakon svake takve epizode ne samo dobro jela, već bih se i dobro naspavala.

Doduše, moram priznati da sam prvih šest mjeseci ovdje i dalje imala poteškoća sa spavanjem i hranjenjem, ali one su nakon dvije godine života na selu u potpunosti nestale.

Jako su mi u svemu pomogli i građevinski radovi kojih sam se primila budući da moje šarmantne kućice i dalje zahtijevaju veliku doradu, a s majstorima se nisam usrećila jer su me oni, osim što su me kao i epizode s motikom dobro izmorili, ujedno i riješili mog perfekcionizma, glavnog uzroka mojih problema.

Do dolaska ovdje smatrala sam da svaka pogreška zaslužuje strašan božji sud, ali ja sam ih u ove dvije godine koliko sam tu, napravila toliko da sam u jednom trenutku shvatila kako se zbog pogrešaka ne vrijedi bičevati. Jer da sam se krenula bičevati za svaku glupost koju sam ovdje napravila u svezi vrta ili građevinskih radova, sad ne bih bila živa. Uostalom, shvatila sam da pogreške ne samo da ne zaslužuju kaznu, već su i fantastičan alat prilikom učenja novih vještina. Jer nitko se učen nije rodio i sasvim je normalno da u novim okolnostima i tijekom novih radnji griješimo. Pogreške su sastavni dio napretka, shvatila sam.

Tako da sam danas oko većine stvari opuštena. I dalje radim svoj posao. I dalje ga volim strastveno, ali više ne radim 12 sati dnevno. Ako se to i dogodi, bilo da sam cijeli dan provela ispred laptopa ili oko kuće radeći, idući dan dopustim si cjelodnevno izležavanje i ispijanje čaja u svom magičnom vrtu kroz koji prolaze srne. Ne mislim više da sam loša osoba jer sam se odmorila, niti mislim da sam loša osoba jer sam se najela. Više ne mjerim svoju vrijednost u radnim satima i ne mislim da je karijera nešto za što bismo trebali dati život.

Sada znam da je odmor preduvjet za zdrav život i da je bilo sasvim logično da nisam mogla jesti i spavati jer si ja i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini nisam dala da odmorim, da stanem, da uživam. Kako to da niti jedan doktor to nije uvidio. Možda i oni misle da postoji neka magična pilula kojom ćemo jednom kada izađe na tržište stati na kraj svim našim poremećajima.

Ja sada svakako znam da ne postoje magična rješenja, samo magični trenuci i spoznaje, koji dolaze kada radikalno odlučiš promijeniti svoj život. Tako postajemo bolje osobe, tako prelazimo na nove razine postojanja i biznisa, tako se liječimo i ozdravljujemo – da kažemo “ne” svemu starom i hrabro uskočimo u bezdan novog. Ne mora nužno biti riječ o preseljenju na selu. Ne govorim o tome, već o tome da mi moramo radikalno odlučiti biti netko drugi, netko novi, netko bolji. To niti jedan doktor, šaman i guru, ne mogu učiniti za nas. A taj novi “ja” se rađa polako, kao u mom slučaju, sa svakim novih zamahom motike, sa svakom novom ubranom rajčicom, sa svakim novim građevinskim radom na nekoj od mojih kućica, sa svakom novom vještinom koju usvojim i sa svakim trenutkom u kojem osvijestim da je prije svega važno biti, a tek onda dolazi sve ostalo.

Tekst: Iva Hanzen

Foto: Privatne fotografije