Slow travel: Karla Andrić vodi nas kroz must-see lokacije Šri Lanke

“Ako ne dođeš sada, tko zna hoćeš li ikad doći.”

Tako je glasila poruka koju mi je Ana-Maria poslala početkom prosinca. Znala sam i ranije da će nekoliko mjeseci provesti na Šri Lanki, no u tom su trenutku njezini i moji planovi bili sasvim drugačiji. Ona je otok trebala istraživati s drugom suputnicom, dok su se moji uglavnom svodili na strogo vertikalni odmor, onaj u kojem se dani mjere između kreveta, knjige i pogleda kroz prozor. Ipak, nakon nekoliko ozbiljnih monologa, kao i maminog brzog pristanka na čuvanje psa, kupila sam avionsku kartu za tri tjedna odlaska u nepoznato, svjesna da putovanje neće biti iscrtano preciznim itinerarima, nego vođeno intuicijom. Upravo zbog te spontanosti, moje iskustvo sa Šri Lanke neće biti vodič s detaljnim planovima, nego priča o sporijem putovanju, onakvom kakvo najviše volim: istraživanje bez trčanja s lokacije na lokaciju i bez dana isplaniranih u sat ili minutu. Bez obzira gdje idem, cilj mi je uvijek upoznati život mjesta, što u praksi znači da ne putujem kako bih vidjela sve, nego da bih osjetila kako se negdje živi.

Presjedanje u vrtovima budućnosti

Kada putujete prema “biseru Indijskog oceana”, prijevoznici vam najčešće nude dvije opcije: presjedanje u Dubaiju ili Dohi. Pomalo iracionalno, tražila sam letove s presjedanjem u gradu s manje slova jer sam htjela vidjeti sektor C na aerodromu koji njegov glavni operativni direktor u eksternoj komunikaciji naziva “mjestom kretanja, povezanosti i refleksije”. Iza slova C krije se The Orchard, tropski vrt koji sadrži 300 stabala i 25 000 biljaka i koji vam u nekoliko minuta stvara osjećaj teleportacije u neku smireniju, zeleniju budućnost.

Zemlja bez ljetnog računanja vremena

U Colombo, glavni grad Šri Lanke, sletjela sam u jutarnjim satima, u 8:45. Prema vremenskoj zoni bila sam u budućnosti, četiri sata i trideset minuta ispred Zagreba. A kad sam već kod brojki, od Zagreba do Dohe letjela sam pet sati i dvadeset pet minuta, dok je od Dohe do Colomba put trajao četiri sata i četrdeset pet minuta. No sjećate se da sam na početku spomenula kako volim istraživati, a ne juriti s jedne znamenitosti na drugu? Informiranje o zemlji u koju putujem sastavni je dio putovanja. Gledam dokumentarce, kopam po internetu, zapisujem što se mora vidjeti, ali sam pritom svjesna da sigurno neću vidjeti sve. Priprema uključuje i upisivanje ključnih riječi na društvenim mrežama, jer mi to često pomaže u donošenju odluka u stvarnom vremenu. Najbolja ilustracija toga je da sam odlučila da u tri tjedna putovanja neću posjetiti nacionalne parkove Bundala, Yala niti Udawalawu, poznate po safarijima. U jeku turističke sezone parkovi su krcati automobilima i ljudima, a snimke koje se viralno šire, u kojima vozila jedan iza drugog jure prema krdu slonova nisu prizor koji mi stvara osjećaj zadovoljstva. Safari sam zato ostavila za sljedeći dolazak, izvan sezone.

ETA za ulazak na otok i novih 138 kilometara prema jugu

Ako želite biti na otoku, obavezno morate imati ETA, Electronic Travel Authorization, vizu koja vrijedi 30 dana i plaća se 50 dolara. U procesu registracije, bez pretjerivanja, nekoliko sam puta provjeravala jesam li doista na službenoj stranici Department of Immigration & Emigration jer dizajnom podsjeća na internetske stranice s početka dvije tisućitih.

No vratimo se na putovanje. Na dolascima me čekao vozač držeći natpis Welcome to Sri Lanka. Colombo, glavni grad, odlučila sam istražiti pri povratku. U tom trenutku bilo mi je važno jedino da se uputim 138 kilometara južnije, prema selu Ahangama. Prije novog puta, onog iz aviona u automobil, na aerodromu sam kupila Dialog SIM karticu lokalnog teleoperatera s 50 gigabajta brzog interneta za sedam dolara, odnosno 2 166 šrilankanskih rupija. U razgovorima sam dobila razne savjete koje e-SIM kartice trebam aktivirati, ali ako želite biti signalno aktivni na cijelom otoku, Dialog je najbolja opcija.

The village of wonder raj je za surfanje. Upravo mi je surfanje, uz Anu, bio glavni argument dolaska. Nisam znala ništa o tom sportu, osim da me fascinirala činjenica da za kretanje koristimo snagu prirode. Ahangama je selo s kojim sam se najviše oduševila. Dala sam mu ime “tri linije”. Prva linija tvori cestu koja pokazuje svu čar kaosa: tuk-tukovi, autobusi-tiranini na cesti, motocikli, biciklisti, pješaci i automobili. Svi dijele isti prostor u glasnom, ali nekako funkcionalnom suživotu. Druga linija je nevidljiva granica unutrašnjosti sela, sporijeg života okruženog gustom, gotovo nestvarno zelenom vegetacijom i divljinom. Treća linija su duge pješčane plaže koje se stapaju s Indijskim oceanom i palmama koje se savijaju iznad obale kao da grle svakog od nas.

Božić u Ahangami, uz vatru na plaži

Ahangama nema ni dvije tisuće stanovnika, ali vam nudi svu čar Šri Lanke. U posljednjih pet godina postala je spoj tradicije i moderne surferske kulture, s nevjerojatnom hranom i zalascima sunca zbog kojih se razgovori prekidaju, a iza kojih ostaje jeka divljenja koja se čuje samo iz očiju. Ako ste početnici u surfanju, kao što smo mi, najbolji je izbor plaža Kabalana. Na njoj smo dočekale i Božić uz vatru, glazbu, ples i hranu koja je mirisala na svježinu oceana. Hodajući po zlaćanoj Kabalani, polako dolazite do Ahangama plaže gdje se nižu kafići i restorani s najukusnijim voćnim bowlovima. Nakon što probate njihov originalni passion fruit s granolom, europske verzije više nećete shvaćati ozbiljno, bez obzira na interijer ili eksterijer. Ahangama je poznata i po Secret Beach zbog koje nećete biti sigurni jeste li na Mediteranu ili u Aziji. Ogromne stijene čuvaju sakrivenu plažu, smiruju snagu oceana i sve se čini, nekako, pitomije. U prijevodu, to bi značilo da možete plivati u oceanu bez straha i bezbrižno promatrati tradicionalnu metodu ribolova na štulama, stilt fishing.

Jedan king coconut na dan i umor nestaje

Jedan king coconut daje dovoljno prirodnih elektrolita za cijeli dan, a škampe možete jesti u svim oblicima: grilane, u curryju, u kotiju i rotiju. Popis restorana i kafića tema je za sebe, ali ne mogu pisati o Šri Lanki a da ne spomenem Mr. Sunil’s, Roti & Juice Cafe. Obiteljski restoran s nekoliko vanjskih stolova i betonskom konstrukcijom u kojoj se nalazi mala kuhinja. O bogatstvu okusa još uvijek razmišljam, kao i o pogledu koji gleda prema “Vražjem otoku”, zadnjoj surferskoj točki u Ahangami. Na jelovniku je dvadeset i jedno jelo, uključujući i slatke verzije. Savjet je da probate sve. Započnite dan s Roti Special Breakfast, vratite se na ručak i naručite Prawn & Cheese Roti sendvič, a navečer se zasladite helapom, tradicionalnom bezglutenskom slasticom koja se kuha na pari i poslužuje u bananinom listu.

Bijeg iz scenografske Hiriketiye

Nakon Božića zaputile smo se prema, kako je digitalni svijet naziva, najljepšem surferskom mjestu, Hiriketiyi. Vozač nas je pokupio ispred Phoenixa, kuće u kojoj je Ana bila smještena nekoliko mjeseci, a s njom i ja tjedan dana, doma iranske obitelji koja je odlučila izgraditi novi život u novom biseru. Hiriktetiya je od Ahangame udaljena pedesetak kilometara. Rezervirale smo smještaj u drvenoj kolibi u samoj uvali, iz koje smo neslavno izašle u jedan sat ujutro zbog neizdržive buke. Novi smo smještaj tražile gurajući kofere po ne baš ravnoj cesti, svjesne da smo, iako na otoku koji slovi kao miran, završile u novoj avanturi zvanoj “potraga za tišinom”. Nakon nekoliko minuta scrollanja po Agodi, pronašle smo novi smještaj i u dva ujutro zaspale.

Novi dan, nove odluke

Hiriketiya nam je dala osjećaj vrhunca turističke sezone i nismo se ondje htjele zadržavati. No nemojte da vas obeshrabi naše iskustvo. Surferski gradić djeluje poput scenografije romantične drame, s visokim palmama koje se nadvijaju nad zaljevom, malim uličicama iz kojih se šire mirisi domaće kuhinje, lokalnim trgovinama koje vas zovu na kupovinu i skrivenim barovima među fikusima. Mjesto svakako vrijedi posjetiti, samo nemojte uzimati smještaj uz ocean.

Drugi dan istraživale smo Dickwellu, gradić udaljen tri kilometra od Hiriketiye, ispod kojeg se nalazi beskonačno duga pješčana plaža na kojoj možete trčati, šetati, pa čak i voziti motor. Kupanje u oceanu bilo je novo iskustvo za nas obje. Struje su u tom području iznimno jake, a valovi koji se razbijaju bacaju vas na sve strane. Na plaži se nalazi i poznati koktel bar Smoke and Bitters, koji se dosljedno rangira kao najbolji bar na otoku, a čiji su stalni gosti i psi bez vlasnika, uvijek dobrodošli svugdje.

“We manage our life. But our existence is decision by the nature”

Ako odaberete istraživati južni dio otoka, cesta će vas voditi kroz zaista must-see mjesta dok se spuštate sve dalje niz obalu. Od Weligame, Mirisse, starog grada Galle i njegove utvrde iz 16. stoljeća u kojoj se isprepliću europska arhitektura i južnoazijska tradicija, pa sve do ribarskog mjesta Tangalle. Putujući gotovo dva tjedna po južnim gradovima i selima, Ahangama i Mr. Sunil’s, Roti & Juice Cafe stalno su mi bili u mislima, čak i kad smo stigle u Hikkaduwu.

Gradić se nalazi na jugozapadnom dijelu otoka, oko dva sata južno od Colomba, i poznat je, naravno, po surfanju, divovskim morskim kornjačama, ronjenju i rudnicima mjesečevog kamena, ali i kao mjesto koje je drugi dan Božića 2004. godine najteže pogodila najveća prirodna katastrofa. U tsunamiju je poginulo 50 tisuća ljudi, nestalo ih je 5 650, ozlijeđeno je bilo 15 200 ljudi i uništeno je bilo 119 110 domova. Val je dolazio brzinom od 850 kilometara na sat i ušao gotovo 2,5 kilometara u unutrašnjost. U razgovorima s mještanima i u posjeti fotografskom muzeju tsunamija, koji je pokrenula mještanka Kamani de Silva, saznale smo koliko je katastrofa obilježila ovo područje, tim više što do tog trenutka nitko od lokalaca nije znao ni što riječ tsunami znači.

Močvarna jezera, sunčanje krokodila i otoci cimeta

Na močvarnim jezerima Koggala i Madu Ganga upoznale smo se s podrijetlom cimeta, povijesno i kulturno jednog od najvažnijih začina Šri Lanke. Upravo su zbog njega otok stoljećima posjećivali trgovci i istraživači.

Vožnja čamcima kroz močvarna područja potpuno je drukčije iskustvo od surferske zlatne obale. Prolazite uskim kanalima između mangrova, voda je mirna, zelena, mutna i puna krokodila. U tom sporom ritmu jednostavno je zaboraviti na vrijeme, osobito kad znate da iznad vaših glava može proletjeti više od stotinu vrsta ptica. Vidjele smo srednju bijelu čaplju, bjelotrbušnog morskog orla, azijsku pčelaricu, velikog vranca.

Jedno od zaustavljanja bio je i otok Maduwa, skriven u močvarama Madu Gange. Posjetile smo Sri Wickramasinghe Ancient Temple, smješten usred mutne vode i zelenila. Hram je miran i skroman, a u njegovu se prostoru nalaze budistička stupa, hinduističko svetište i tradicionalni predmeti koji pružaju uvid u svakodnevicu lokalne zajednice i njihovu duhovnu praksu. Na ruci još uvijek nosim bijeli konac, Sai sin, blagoslovljen od budističkog redovnika, koji simbolizira zaštitu i čistoću.

Šri Lanka ne treba uspoređivanje

Danas, Šri Lanku uspoređuju s Indijom ili Balijem. No ona to zapravo ne treba. Šri Lanka je Šri Lanka i najbolje ju je promatrati bez usporedbi, kroz vlastiti ritam, vjerovanja i slojeve svakodnevice. Riječ je o zemlji s većinski budističkim stanovništvom. Hinduisti čine oko 12,6 posto populacije, muslimani 9,7 posto, a kršćani 7,4 posto. Raznolikost se osjeća na svakom koraku i upravo je zato posebna, uz svu ljepotu prirode i divljeg svijeta koji živi u njoj. U tri tjedna istraživanja naučila sam i da u vrijeme punog mjeseca budisti obilježavaju Poya dan, praznik koji se slavi u tišini i molitvi. Mjesta tada dišu sporije, trgovine se zatvaraju ranije ili uopće ne rade. Naučila sam i kako je to živjeti sedam dana okružena ugroženim ljubičastolikim langurima, poznatijima kao “crni majmuni”, a sasvim nezaboravno iskustvo bilo je i sudjelovanje u Perahera procesiji, jednom od najupečatljivijih kulturnih događaja na otoku. Ulice se pretvaraju u pozornicu ispunjenu raskošnim kostimima, vatrenim plesovima i ritmom bubnjeva.

Šri Lanka je za mene pažljivo čuvani ritual, ali i posebno slavlje kojem ću se ponovno vratiti jer istraživanje još nije završilo. Postala je i mjesto novih poznanstava kojima se mogu javiti i adresa koje već poznajem. Postala je dom dragim ljudima iz Beograda koji su se nenametljivo uklopili u lokalnu zajednicu i pomažu ju razvijati. Otok je to koji pokazuje koliko je tradicija i dalje dio svakodnevice. Zato se nadam da loše strane turizma s vremenom neće zasjeniti ono najvrijednije. Ljude i bioraznolikost.

Foto: Karla Andrić/privatne fotografije