Kako uistinu izgleda život u prirodi otkrile su nam tri dame koje su odlučile napustiti grad

Mnogi od nas barem jednom su pomislili “Kako bi bilo iz grada otići živjeti negdje u prirodu, na selo?”. No, iako su mnogi maštali o tome kako će u prirodi pronaći mir, tišinu i odmaknuti se od stresa koji nosi život u nekom velikom gradu, rijetki su to i napravili.

Kao i kod drugih promjena, pa tako i u slučaju preseljenja, potrebno je nešto hrabrosti, dosta planiranja, i prije svega, velika želja. Naše tri sugovornice upravo su svoju dugogodišnju želju uspjele provesti u djelo. I složno kažu – nisu ni najmanje požalile. Stresan gradski život zamijenile su životom u prirodi. Iako im odluka nije bila laka, sve tri ne vide gotovo nijednu manu ovakvog načina života. U nastavku otkrijte što su nam ispričale Andreja Čoh, Iskra Krznarić i Indira Juratek o svom životu usred zelenila, u skladu s prirodom.

Andreja Čoh: “Avantura u kojoj sam više upoznala sebe”

urbanavrtlarka.com

Život bliže prirodi oduvijek me privlačio. Što sam bliže prirodi, to se osjećam više doma. Znatiželjna sam osoba i na odlazak iz grada gledam kao na avanturu i priliku da bolje upoznam sebe. Selo kamo sam se preselila s obitelji – Vedran, partner i Jasen, sin – mjesto je gdje je partnerova obitelj imala vikendicu, pa smo imali prilike to mjesto upoznati puno prije nego što smo počeli ozbiljno razmišljati o odlasku iz grada. Kad su Vedranovi roditelji odlučili prodati imanje, mi smo znali da ga želimo otkupiti od njih, no još nismo bili sigurni je li to mjesto gdje ćemo živjeti.

Živim usred Gorskog kotara, zelenog srca Hrvatske, okružena šumama bukve, jele i smreke. Imam prilike doživjeti sva godišnja doba, a posebice snijeg, koji, kad padne, zabijeli cijeli krajolik pa je pejzaž još čarobniji. Kroz imanje prolazi potok, a ako želim do dućana, u selo mogu ići stazom kroz šumu kojom šetaju i šumske životinje, poput srna koje su plahe i odmah se daju u bijeg prilikom susreta. Kvaliteta zraka je izvrsna, zbog čega sam krenula učiti razne tehnike disanja da iskoristim blagodati mjesta u kojem živim.

Uređujući i kreirajući planinske vrtove koji su u potpuno drugoj klimatskoj zoni nego vrtovi u Zagrebu, dobila sam priliku produbiti svoje znanje o uzgajanju povrća te isprobati metode vrtlarenja koje nisam u toj mjeri mogla raditi u gradu. Posebno me zanima no dig tehnika vrtlarenja, za koju smatram da je idealna za mlade obitelji koje žele na prirodan način uzgajati hranu za vlastite potrebe, ali i za iskusne vrtlare koji zbog godina trebaju smanjiti opseg poslova u vrtu. Ono što učim kroz vrt jest da su problemi sastavni dio života, procesa učenja, a tek s iskustvom dolazi pamet koja ti pomaže da promijeniš način gledanja na probleme.

Imam dva vrta ukupne veličine 300 m2 – jedan je na kosini i zovem ga terasasti vrt, a drugi je na livadi. Osim što u tim vrtovima uzgajam hranu za potrebe svoje obitelj, oni služe i kao poligon za edukaciju o vrtu bez kopanja ili no dig vrtlarenju, kompostiranju te o uzgajanju povrća, začina, ljekovitog bilja i cvijeća. Uzgajam sve, no s obzirom na klimatske uvjete, s nekim povrćem poput krumpira, graha, mahuna, luka, zelja mrkve, cikle imam odličan uspjeh, dok je plodovito povrće druga priča. Zbog toga sam ove godine nabavila plastenik u kojem uzgajam rajčice, paprike i patlidžane, ali i presadnice jer većinu biljaka uzgajam iz sjemena. Trenutačno se u vrtu bavim slaganjem kompostnih hrpa, sadnjom te sijanjem i plijevljenjem gredica od korova.

Još uvijek imam kontakt s gradom i to, naravno, u obliku urbanih vrtova koji su mi posebno dragi i želja mi je potaknuti sve koji razmišljaju o tome da i krenu u akciju. Zato sam zajedno s udrugom Zeleni inkubator ove godine organizirala Festival Urbana džungla, kojim se promovira urbano vrtlarenje i uzgajanje hrane u gradu. Odaziv građana bio je odličan i u planu mi je za sljedeću godinu organizirati događanja posebno namijenjena mladima i djeci.

 

Iskra Krznarić: “Živimo na način kako se živjelo prije”

arhitektica, @arhitekt_u_sumi

Dok sam bila dijete, maštala sam o životu u kućici kraj potoka. Ljubav prema prirodi i životinjama kod mene je uvijek bila jako izražena. Spašavala sam gliste i dovlačila doma razne životinje, no kroz odrastanje i život, školu i fakultet, nekako sam zaboravila na svoje dječje maštarije. Odrasla sam u kući u Zagrebu i život u stanu nikako mi nije “legao”. Arhitektica sam i prilikom potrage za stanom, dok sam gledala i tražila dobre karakteristike stana, koliko god oni bili dobro uređeni, nekako sam bila nezadovoljna. Uspjela sam ipak pronaći dobar stan u blizini Kvatrića i tamo se preseliti. Bilo mi je dobro, no zapravo i sputavajuće – nije bilo tog vanjskog prostora koji mi je bio jako potreban. Osjećala sam cijelo vrijeme da mi nešto nedostaje. I to sam pronašla u Gorskom kotaru.

Moj partner je iz Gorskog kotara, i nevoljko ga je htio napustiti, pa sam ja počela razmišljati o preseljenju tamo. Kad mi se ta ideja pojavila u glavi, a od toga je prošlo pet godina, bila mi je apstraktna. No malo-pomalo prepustila sam se i život u prirodi u selu Stara Sušica počeo me jako privlačiti. Imali smo dvije godine “inkubacije” ideje, pa smo planirali, razmišljali kako ćemo to napraviti, tražili strukturu, razmišljali kako ćemo s poslom i slagali financije.

Lokacija na kojoj smo stvorili svoj mali raj u selu je, kao i većina njih, uz cestu. No prostor koji smo mi uredili prije je bila pomoćna stambena zgrada. Dugo godina to je bila garaža/radionica/odlagalište. Iza kuće uz cestu, nenametljiva, i s pogledom na šumu. Prije takvi prostori nisu bili atraktivni jer nisu uz cestu, a šuma tada ljudima nije bila privlačna. Jednom kad smo bili tamo, prošetala sam se sa psom tim dijelom, i kroz prolaz prema šumi. Primijetila sam tada pogled i svjetlo, i shvatila kako je to dobar prostor. I to je bio veliki faktor u mojoj odluci jer važno mi je da prostor bude lijep i dobar. Zamislila sam da se u tom prostoru budim svaki dan. Sad svako jutro kad se probudim, pogled mi pada na prozore koji gledaju na šumu i osjećam se kao u raju. I nakon više od tri godine, dojam je još uvijek isti.

Imamo svu infrastrukturu naselja, a posebno dobar internet, što nam je jako važno zbog posla. I imamo osjećaj kao da nema nikoga oko nas, kao da smo sami u šumi, vrlo intimno. Osjećam se kao da imamo najbolje od oba svijeta. Nema buke, strke, ljudi su smireniji. Taj mir koji nosi život u prirodi jako je luksuzan osjećaj. Brinulo me u početku kako ću se prilagoditi, mnogi su mi govorili da to neću moći jer sam previše dinamična za takav život. No ne osjećam da mi ta dinamika nedostaje. Oboje puno radimo, ja odlazim na gradilišta po cijeloj zemlji, dolazim u Zagreb, često i jednom tjedno, pa ne osjećam kako mi je taj dio života zapostavljen. Ne osjećam se kao da sam odmaknuta od društva i svijeta. Imam puno akcije kroz posao, koji mi je strašno važan. Velika razlika u usporedbi sa životom u gradu je to što kad završim s poslom, isključim se i zakoračim u šumu, i ja sam u zenu. Nema gubljenja vremena na dolazak i odlazak s posla, gužvanja u prometu. U posebno stresnim radnim situacijama, napravim pauzu i izađem na terasu. Legnem na leđa i gledam u nebo, i slušam ptice kako pjevaju. Čini mi se kao da sam otkrila zlatni rudnik tom kombinacijom.

Naši su susjedi jako dragi, pomažu nam i, kako nismo baš vješti s vrtom i uzgojem povrća, sretni smo što smo na izvoru organske hrane. Često mi se dogodi da, kad krenem u šetnju sa psom do šume, prolazim kraj susjeda koji uvijek imaju spremne keksiće za psa, a usput i meni daju ono što uzgajaju. Mi njima pomažemo s onime što znamo, pomažemo si međusobno, i živimo na način kako se živjelo prije.

Ovi ljetni mjeseci idealni su za život u Gorskom kotaru. Mi smo na lokaciji koja je dosta visoko, pa ljeta nikad nisu toliko vruća kao u Zagrebu. Mi ne spremamo poplun ni tijekom ljetnih mjeseci. Budući da smo na putu prema moru, često nam svrate prijatelji koji se kod nas lijepo odmore od vrućina. Lokacija nam je idealna za odlaske kamo god hoćemo, tako da u jesenskim mjesecima kad krenu magle često znamo sjesti u auto i otići do Opatije na kavu, uživati malo na suncu. U Zagreb dolazimo također često. U tim putovanjima u Zagreb posebno uživa moj pas jer ona je pravi gradski pas. Jako je društvena, oduvijek sam je vodila sa sobom posvuda, pa se navikla na ljude, promet, i čini mi se da joj to nedostaje. No nama život u gradu ne nedostaje. U našem malom raju, s pogledom na šumu, budimo se već tri godine, a nadam se da ćemo i dalje.

 

Indira Juratek: “Ljubav na prvi pogled”

osnivačica i urednica Budidobro.com, @indira.juratek

Oduvijek sam znala da neću ostati živjeti u zagrebačkoj vrevi. Godinama sam sanjarila o kućici kraj šume, s vrtom i čoporom djece i životinja. Kad sam upoznala supruga, super je bilo što je i on imao slične ideje. Dosta smo dugo tražili. Obišli smo baš puno toga u okolici Zagreba. Svagdje je nešto nedostajalo dok nismo došli u Mariju Goricu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ta odluka nije utjecala samo na mjesto stanovanja već je pokrenula i niz životnih promjena. Baš me izbacila iz zone komfora. U međuvremenu sam se baš zbog te odluke hrabrije nosila i s nekim izazovima i poteškoćama koji su se pojavili na putu. Sada mi se čini da ne bi bilo tako teško otići i negdje dalje. Na koncu, dom možemo napraviti bilo gdje jer bitna je duša, a ne zidovi.

Oduvijek živim u skladu s prirodom, a biti uronjen svakodnevno u njezin puls zbilja je dobro za našu cjelokupnu dobrobit. Sad sam na pragu četrdesete i generalno sam godinama radila na tome da pronađem sebe i živim u skladu sa svojim pulsom. Život na selu dijelom je tome pridonio, ali nije jedini faktor koji me doveo tu. Ako ne radite na sebi i ne bavite se svojim tijelom, umom i duhom, nema ničega izvana što će to potaknuti. Ako netko nije dobro, a stavite ga na najljepše mjesto na svijetu, on neće percipirati ništa od te ljepote. S druge strane, ako u sebi imate ljepotu, zahvalnost, čuđenje – u svemu ćete vidjeti nešto dobro i nešto lijepo. Iako, smatram da u prirodnom okruženju i doticaju sa zemljom, suncem, nebom – pridonosimo cjelokupnom dobrostanju i svakako se pomičemo prema točkama u kojima smo dobro.

Mi smo jako puno radili sami, pa koliko je bilo super jer gradimo svoju kuću, toliko je bilo i jako naporno. Kuća je velika i bilo je zbilja puno posla. Imam vrt oko 150 kvadrata, plus oko 50 kvadrata po parceli bobičastog voća, voćnjak itd. Imamo jako puno toga, ali nemamo dovoljno za samoodrživ život. Moj vrt je permakulturni i više slobodne forme. Sadim mnogo kultura, kroz cijelu sezonu ne kupujem salate, grašak, mahune, rajčice, krastavce, tikve, bundeve, začinsko bilje, paprike, ciklu, imam dosta luka… Međutim, nemam baš sreće s krumpirom. 😉 Mrkve bude, ali ne i da bih mogla pospremiti za zimu. Spremim nešto mahunarki, ali ne dovoljno do iduće sezone… Ponekad sam u vrtu svaki dan pomalo, a ponekad zbog drugih obveza preskočim koji dan i onda to moram namiriti drugim danima. S obzirom na urod, rekla bih da je vrijeme provedeno u vrtu taman. 😉

Ljudi koji stvaraju obitelji teže jednom mirnijem i ispunjenijem životu. Zato vidite da vikendima svi, ako mogu, bježe izvan grada. Lijepo je kad život možete pretvoriti u vikend. I danas je sve tako prebrzo. Nije to ritam čovjeka. Marija Gorica zapravo je toliko blizu Zagreba i super je prometno povezana, a nekako i sve gravitira ka Zagrebu da sad već nemam uopće osjećaj kako sam daleko od grada, već više kao da živim u predgrađu. S druge strane, poslom sam trenutačno baš dosta vezana za grad, pa ga imam čak i previše.

Moja djeca vole prirodu i životinje kao i ja. Jedino sad počinjem primjećivati da im malo nedostaje društvo djece izvan škole. Marija Gorica dosta je razvedena i na našem dijelu ima manje djece, pa za svako druženje moramo imati dogovore i razvažanje automobilom. Eto, to je nešto na što nisam računala.

Pročitajte: Kako je učiteljica joge Nina Vukas pronašla sreću u jednostavnom životu, prirodi i jogi

Foto: Privatne fotografije