O tome dokle smo stigli u borbi protiv svih oblika diskriminacije razgovarali smo s Višnjom Ljubičić

Godine koje je posvetila borbi protiv svih oblika diskriminacije imale su samo jedan cilj: društvo jednakih prava za sve. No, dokle smo stigli i gdje se na tom putu ravnopravnosti nalazimo danas?

Višnja Ljubičić na čelu je Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova od 2011. godine. Puno se toga promijenilo u razdoblju njezina dva mandata kad je riječ o položaju žena u Hrvatskoj, no ono što možda i najviše ohrabruje jest, kako otkriva, činjenica da “građanke i građani izražavaju sve više razumijevanja i senzibiliteta za pitanja ravnopravnosti spolova te su sve više upoznati s jamstvima zabrane diskriminacije i mehanizmima zaštite svojih prava”.

Što je najznačajnije što se promijenilo tijekom Vaša dva mandata kad je riječ o položaju žena u Hrvatskoj?

Gledajući unatrag, 15 godina ne čini se kao dugačko razdoblje, međutim iz današnje perspektive čini se kao da je 2011. godina bila jako davno. To je možda dobar pokazatelj da se od tada puno toga promijenilo. S protekom vremena skloni smo zaboravljati konkretne primjere, međutim kada malo odvrtimo film unatrag, prisjetimo se koliko toga se zapravo dogodilo u relativno kratkom razdoblju. Primjera je puno, na primjer ratificirana je Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (2018.), dok je femicid uveden u kazneno zakonodavstvo (2024.). Zaživjela je provedba Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova, unaprjeđeno je postupanje policije i centara za socijalnu skrb te je dodatno razvijena sudska praksa.

Prema Indeksu rodne ravnopravnosti Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE) kojim se mjeri napredak u području rodne ravnopravnosti, u godini ulaska u Europsku uniju (2013.) zauzimali smo 25. poziciju u EU (indeks = 52,3), najuspješniji rezultat imali smo 2022. i 2023. godine (indeks 60,7, 19./20. mjesto), dok u posljednje dvije godine bilježimo nazadovanje te smo u 2025. godini pali na 21. poziciju (indeks = 57,1).

Ako usporedimo današnjicu u odnosu na 2011. godinu, možemo reći da smo neosporno napredovali, iako smo možda očekivali značajniji napredak i nismo očekivali nazadovanje u posljednjih nekoliko godina. Ipak, ono što ohrabruje, a što smo uočili tijekom godina, osviještenost građanstva za pitanja ravnopravnosti spolova danas je znatno unaprjeđenija nego što je bila 15 godina. To najbolje vidimo iz pritužbi koje zaprimamo: građanke i građani izražavaju sve više razumijevanja i senzibiliteta za pitanja ravnopravnosti spolove te su sve upoznatiji s jamstvima zabrane diskriminacije i mehanizmima zaštite svojih prava. To pridonosi unaprjeđivanju i našeg postupanja i općenito stanja u području ravnopravnosti spolova, budući da početak konkretne promjene sustava na bolje može biti jedna jedina, ali kvalitetna pritužba.

Od 2008. do danas donesene su razne izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenog zakona, uključujući uvođenje femicida kao zasebnog kaznenog djela. Koliko su te zakonodavne reforme uistinu donijele promjeni i zaštitile žrtve?

Hrvatska je do sada imala tri Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (2003., 2009. i trenutno važeći iz 2017.) te je svaki predstavljao korak unaprijed. Zakon iz 2009. godine naglasio je prevenciju, sankcioniranje i suzbijanje nasilja te zaštitu i pomoć žrtvama, dok je novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2017. dodatno proširio prava žrtava i institucionalni okvir zaštite. Zakonskim izmjenama iz 2024. žrtvi su izrijekom zajamčeni lako dostupan i besplatan pristup službama potpore, psihološka i druga stručna pomoć, zaštita od zastrašivanja i odmazde te pravo na osobu od povjerenja tijekom postupka. Posebno su važne izmjene Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku iz 2024. godine. Uvedeno je kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe (tzv. femicid), za koje je propisana kazna od najmanje 10 godina zatvora ili kazna dugotrajnog zatvora. Zakon također izričito definira rodno utemeljeno nasilje nad ženama kao nasilje usmjereno prema ženi zato što je žena ili ono koje nerazmjerno pogađa žene. Istodobno su ojačani mehanizmi neposredne zaštite. U kaznenom postupku uvedene su, među ostalim, strože mogućnosti postupanja kod kršenja mjera opreza, minimalna udaljenost od 100 metara za određene zabrane približavanja te obveza da se kod nasilja nad ženama i nasilja u obitelji posebno procjenjuju rizici ponavljanja nasilja.

Navedeno ukazuje na zaključak da je od 2008. godine do danas nacionalni pravni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama značajno unaprijeđen. Međutim, iako su zakonodavne reforme donijele konkretna unaprjeđenja pravnog sustava, one same po sebi nisu dovoljne da bi se moglo govoriti o potpunoj i učinkovitoj zaštiti žrtava. Štoviše, upravo se na razini provedbe vidi najveći problem. Činjenica da je zakon stroži ne znači automatski da je žrtva sigurnija. Na određene slabosti upozorio je i GREVIO, neovisno stručno tijelo Vijeća Europe za praćenje provedbe Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija). U izvješću o Hrvatskoj iz 2023. godine pozdravljene su brojne zakonodavne i političke reforme, ali je istodobno istaknuto da još uvijek postoji potreba za boljim prepoznavanjem rodne dimenzije nasilja, većom dostupnošću specijaliziranih usluga te snažnijim sustavom potpore ženama žrtvama različitih oblika nasilja.

Zato treba naglasiti da zakonodavna unaprjeđenja predstavljaju važan simbolički i pravni iskorak, ali to ne može samo po sebi spriječiti rodno utemeljeno nasilje. Odredbe o femicidu primjenjuju se tek nakon što je najteža posljedica već nastupila. Pravna zaštita mora djelovati mnogo ranije kod prve prijave nasilja, procjene rizika, izricanja i nadzora zaštitnih mjera, postupanja prema počinitelju, osiguravanja sigurnog smještaja žrtve te dostupnosti psihološke, pravne i financijske pomoći. Stoga se učinak reformi od 2008. do danas može ocijeniti kao značajan, ali nedovršen. Hrvatska danas ima znatno razvijeniji i stroži pravni okvir nego prije petnaestak godina, veći naglasak na pravima žrtava i prepoznatu rodnu dimenziju nasilja. No, između ,,dobrog zakona“ i „,sigurne žrtve” postoji velik prostor koji moraju ispuniti policija, državno odvjetništvo, sudovi, socijalne službe, zdravstveni sustav i lokalna zajednica. Zakonodavna rješenja treba promatrati kao važan dio šire politike prevencije, a ne kao njezin završetak.

Statistike o femicidu posljednjih godina pokazuju zabrinjavajući trend. Gdje sustav i danas najviše zakazuje?

Na najznačajniju sustavnu manu kontinuirano upozoravamo, a to je da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji nije ustrojen na način da učinkovito adresira i uklanja uzroke nasilja prevencijom, edukacijom i obrazovanjem, nego se isključivo oslanja na adresiranje posljedica nasilja penalnom politikom i kažnjavanjem. Redovito ističemo da je femicid u osnovi vrlo predvidljivo kazneno djelo čiji se dinamika, obrasci i okidači manje-više ponavljaju. Prisilna kontrola, posesivnost, ljubomora, prijetnje, alkoholizam, posjedovanje oružja te, kao presudni okidač, odluka žene o prekidu partnerskog odnosa, odnosno o odlasku od nasilnika – sve bi to trebali biti temeljni alarmi za hitnu reakciju svih nadležnih tijela u primjeni najviših standarda zaštite žrtava i učinkovitog progona počinitelja. Zato prevencija, edukacija i obrazovanje, uključujući dugotrajne terapijske i resocijalizacijske procese s počiniteljima, moraju predstavljati glavni temelj borbe protiv rodno utemeljenog nasilja, dok represija i kažnjavanje trebaju biti nadopuna takvoj politici, a ne okosnica suzbijanja nasilja. Kao društvo moramo se aktivnije baviti uzrocima nasilja te ih učinkovito adresirati i otklanjati.

Posljednjih godina svjedočimo i porastu nasilja na internetu. Kako se naša zemlja nosi s ovim novim izazovima?

Internetsko, odnosno kibernetičko nasilje postaje sve veći problem, pogotovo u pogledu učinaka koje ostavljaju na djecu i mlade. Već neko vrijeme živimo u informacijskom dobu, u kojem djeca i mladi gotovo da vode dva paralelna života: jedan u realnom svijetu, a drugi u virtualnom digitaliziranom svijetu. Nažalost, u virtualnom svijetu često su nezaštićeni i izloženi online nasilju, što može ostaviti izrazito negativan trag na psihu mlade osobe u razvoju koja se nalazi u formativnim godinama života, uz rizik dugotrajnih posljedica. Mladi su u velikom riziku da u digitalnom prostoru budu u toksičnom okruženju u kojem dominiraju prepirke, svađe, omalovažavanja, vrijeđanja, ponižavanja, vulgaran jezik i općenito atmosfera nasilja. Zato se u nacionalnim okvirima i na razini međunarodne zajednice poduzimaju razne inicijative s ciljem prevencije i suzbijanja tog problema. Međunarodna zajednica, pogotovo Europska unija, ulažu sve više napora u tu svrhu. Aktom o digitalnim uslugama (EU) obuhvaćeni su rizici u vezi s rodno utemeljenim nasiljem, uznemiravanjem i širenjem štetnog sadržaja, dok Direktiva (EU) 2024/1385 o borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji obuhvaća konkretne oblike kibernetičkog nasilja poput dijeljenja intimnih ili manipuliranih seksualnih sadržaja bez pristanka, kibernetičko uhođenje i uznemiravanje te određene oblike poticanja na nasilje ili mržnju putem interneta. Time se šalje važna poruka da nasilje ne prestaje prelaskom iz fizičkog u digitalni prostor. Proces transponiranja ove Direktive u nacionalno zakonodavstvo je u tijeku (rok: lipanj 2027.). Na nacionalnoj razini također se poduzimaju odgovarajuće aktivnosti. Nacionalni plan za prava djece u RH 2022.-2026. (NN 55/22) među ciljevima zaštite djece uključuje stvaranje sigurnog digitalnog okruženja, prevenciju nasilja te jačanje kompetencija djece i odraslih za sigurno korištenje digitalnih tehnologija. Osim na sustavnoj razini, na lokalnoj i institucionalnoj razini postoje brojne inicijative i kampanje koje pokreću odgojno-obrazovne i druge ustanove. Radi se o značajnom problemu širokih razmjera na čijoj kontroli će biti potrebno nadalje raditi. Institucija Pravobraniteljice također je pokrenula aktivnosti u tu svrhu te od 2023. godine provodi EU projekt “bE-SAFE: Podizanje svijesti o rodno uvjetovanom kibernetičkom nasilju nad djevojčicama i ženama te stvaranje sigurnijeg online okruženja”.

Kakvo je stanje po pitanju ostvarivanja prava na reproduktivno zdravlje u Hrvatskoj? Kako komentirate praksu priziva savjesti u javnim zdravstvenim ustanovama kroz proteklo desetljeće?

U području reproduktivnog zdravlja i prava dugi niz godina bilježimo prisutnost istih problema. Malih pomaka na bolje ima, međutim ukupnim stanjem i dalje ne možemo biti zadovoljni. Dostupnost i kvaliteta zdravstvene skrbi u ovom području mogle bi i trebale bi biti bolje. Posebno zabrinjavaju pritužbe na ginekološko i opstetričko nasilje, nedostupnost sredstava protiv bolova rodiljama, zastarjele liječničke prakse i općenito pritužbe na uvjete u rodilištima. Redovito naglašavamo da bi to trebalo biti pitanje od nacionalnog strateškog prioritetnog interesa, među ostalim i zbog problema niske stope nataliteta i negativnog prirodnog prirasta. Također je prisutan kontinuirani problem nedostatka potrebnog broja ginekoloških timova, zbog čega su postojeći više opterećeni te se produljuju liste čekanja.
U odnosu na priziv savjesti, treba reći da se radi o pravu zajamčenom zdravstvenim djelatnicima/ama, međutim važno je osigurati da njegovo korištenje ne utječe na pružanje zdravstvene skrbi, odnosno da su sve zajamčene usluge dostupne bez rizika od njihove nedostupnosti ili uzrokovanja neugodnosti po pacijentice. Dojma smo da se to u većini slučajeva poštuje, iako u praksi znamo bilježiti slučajeve u kojima žene nailaze na poteškoće. Istraživanja pokazuju da se proteklih 15-ak godina udio liječnika/ca koji su u prizivu savjesti kreće između 52 i 59 %. Prema recentnim podacima Ministarstva zdravstva (2025.), u prizivu savjesti je 54 % specijalista ginekologije i opstetricije, 13 % specijalista anesteziologije i 18 % medicinskih sestara/tehničara i primalja u djelatnosti ginekologije i opstetricije. Priziv savjesti ponekad izjavljuju i ljekarnici vezano za izdavanje kontracepcijskih sredstava, na što povremeno znamo zaprimiti pritužbu. Iznimno velik udio zdravstvenog osoblja koje se poziva na priziv savjesti predstavlja objektivan rizik za javljanje poteškoća s pružanjem potrebne zdravstvene skrbi, zbog čega na ravnateljstvima zdravstvenih ustanova leži odgovornost da osiguraju redovan rad ustanove bez zastoja, kako bi izbjegle situaciju u kojoj nisu u mogućnosti pružiti zajamčenu skrb i odgovoriti na potrebe pacijentica.

Menstrualno siromaštvo česta je tema posljednjih godina. Koliko smo uistinu napredovali na ovom polju i gdje ima mjesta za napredak?

U posljednjih nekoliko godina bilježimo znatan napredak u informiranosti, senzibilitetu i osviještenosti o pitanju dostupnosti menstrualnih potrepština i menstrualnog siromaštva, kao i konkretne aktivnosti koje se poduzimaju po tome. Počevši od 2023. iz Državnog proračuna RH izdvajaju se sredstva u svrhu opskrbljivanja školskih ustanova i skloništa za žene žrtve nasilja besplatnim zalihama menstrualnih higijenskih potrepština, dok je na razini lokalne samouprave besplatne menstrualne potrepštine za školske ustanove osigurao niz gradova, kao i niz drugih jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Također nam je poznato da su neke tvrtke pokrenule vlastite inicijative. Napredovali smo dosta, međutim dakako da ima još dosta prostora za osvještavanje i napredak, uzimajući u obzir nedavni slučaj izjavljivanja “priziva savjesti” od strane djelatnika pri postavljanju uloškomata u prostor jedne obrazovne ustanove.

U kojoj mjeri obrazovni sustav danas uspješno promovira ravnopravnost spolova?

U vrlo neujednačenoj mjeri u kojoj dosta toga ovisi o posvećenosti i entuzijazmu odgojno- obrazovne ustanove i djelatnika/ca koji rade s djecom i mladima. Na normativnoj razini propisanih sadržaja stanje ne izgleda loše, ali u njihovoj provedbi ima poteškoća, što se u prvom redu odnosi na identificirane poteškoće i manjkavosti u provedbi medupredmetnih tema, od kojih je međupredmetna tema građanskog odgoja i obrazovanja vrlo značajna. U našem radu zabilježili smo slučajeve škola u kojima se sadržaji vezani za pitanja ravnopravnosti spolova provode u nezadovoljavajućoj mjeri, na praktično nepromijenjen način kao što su se provodili prije njihovog uvođenja kurikularnom reformom (2019.). Očekujemo da će s vremenom provedba tih sadržaja sve više zaživjeti u odgojno-obrazovnom sustavu.

S kojim se oblicima diskriminacije na tržištu rada žene i dalje najčešće susreću?

Žene se na tržištu rada i dalje susreću s više međusobno povezanih oblika diskriminacije. Iako je formalna ravnopravnost žena i muškaraca zakonski zajamčena, u praksi postoje značajne razlike u zapošljavanju, plaćama, napredovanju i mogućnostima usklađivanja poslovnog i privatnog života. Jedan od najčešćih oblika je razlika u plaćama između žena i muškaraca. Žene su češće zaposlene u slabije plaćenim sektorima i zanimanjima, a i kada obavljaju poslove jednake ili usporedive vrijednosti, mogu biti manje plaćene od muškaraca. Poseban problem predstavlja činjenica da žene češće rade na nepuno radno vrijeme, imaju prekide u karijeri ili rade u nesigurnijim oblicima zaposlenja.

Drugi važan oblik strukturalne diskriminacije odnosi se na majčinstvo i roditeljske obveze. Žene se tijekom zapošljavanja još uvijek mogu susresti s pitanjima o planiranju obitelji, trudnoći ili djeci, a trudnoća i korištenje rodiljnog ili roditeljskog dopusta mogu negativno utjecati na njihovo zapošljavanje, plaću ili mogućnosti napredovanja. To je posebno izraženo zbog činjenice da se briga za djecu i dalje neravnomjerno raspoređuje, pa žene češće preuzimaju veći dio neplaćenog kućanskog i skrbničkog rada. S tim je povezan i fenomen “staklenog stropa”, nevidljivih prepreka koje ženama otežavaju napredovanje na više rukovodeće i upravljačke pozicije. Žene mogu biti dobro zastupljene na početnim i srednjim razinama karijere, ali njihova se zastupljenost često smanjuje kako se približavaju najvišim pozicijama odlučivanja. Tu je i vertikalna i horizontalna segregacija tržišta rada. Žene su koncentrirane u sektorima poput obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, administracije i drugih djelatnosti koje su tradicionalno slabije vrednovane i plaćene. Istodobno su nedovoljno zastupljene u nekim bolje plaćenim područjima, primjerice u dijelu STEM zanimanja, tehnologiji i općenito na rukovodećim i hijerarhijski visoko-rangiranim pozicijama.

Ne treba zanemariti ni diskriminaciju povezanu s dobi, izgledom, trudnoćom ili bračnim i obiteljskim statusom. Žene mogu biti izložene stereotipima o tome kako bi se trebale ponašati, izgledati ili koje bi poslove trebale obavljati. Starije žene, žene s invaliditetom, migrantice, pripadnice manjina i druge žene koje se nalaze u više ranjivih položaja mogu se pritom suočavati s višestrukom diskriminacijom. Poseban problem predstavlja seksualno uznemiravanje i uznemiravanje na radnom mjestu. Ono može imati ozbiljne posljedice za dostojanstvo, psihološku sigurnost i daljnji profesionalni razvoj žene, a žrtve ponekad ne prijavljuju takvo ponašanje zbog straha od gubitka posla, stigmatizacije ili nepovjerenja u sustav zaštite. Zato se diskriminacija žena na tržištu rada danas ne može promatrati samo kroz pitanje,”jednake plaće za jednak rad”. Riječ je o puno širem problemu koji obuhvaća pristup zapošljavanju, uvjete rada, plaće, mogućnosti napredovanja, ravnotežu između poslovnog i privatnog života te zaštitu od uznemiravanja i nasilja.

Ključno je, stoga, da se ravnopravnost ne zadrži samo na razini zakonskih odredbi. Potrebno je osigurati njihovu učinkovitu provedbu, transparentnije sustave plaća i napredovanja, dostupne usluge skrbi za djecu i druge ovisne članove obitelji, veću uključenost muškaraca u roditeljske i skrbničke obveze te učinkovite mehanizme zaštite od diskriminacije i uznemiravanja. Drugim riječima, problem više nije samo u tome što ženama zakon formalno ne jamči jednaka prava – problem je u tome što se ta jednakost još uvijek ne ostvaruje u potpunosti u stvarnom radnom okruženju.

Vidite li pomake na području neplaćenog kućanskog rada koji najčešće obavljaju žene?

Pomaci prema rasterećenju žena pri obavljanju kućanskih i obiteljskih poslova vidljivi su, međutim, nisu značajni; i dalje je prisutan trend u kojem većinu neplaćenog kućanskog rada obavljaju žene. Prema komparativnim podacima iz istraživanja Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, u razdoblju 1999.-2015. udio žena koje u Hrvatskoj same brinu o pranju rublja smanjen je za 17 % (96 % → 79 %); udio žena koje same brinu o glačanju smanjen je za 16 % (96 % → 80 %); udio žena koje same brinu o kuhanju smanjen je za 11 % (85 % → 74 %); dok je udio žena koje same brinu o pranju posuđa smanjen za 2 % (s razmjera na čijem će suzbijanju biti potrebno i dalje raditi (81 % → 79 %). Osnovano se može pretpostaviti da je takav trend blagog i kontinuiranog napretka prema egalitarnijim odnosima u obitelji prisutan i danas te da će još biti potrebno određeno vrijeme kako bismo se približili stvarnoj ravnopravnosti spolova u tom pogledu. Međutim, prema aktualnom stanju moramo biti kritični. Podaci iz našeg istraživanja “Utjecaj rodne podjele obiteljskih obveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena” (2017.) pokazuju da rutinske kućanske poslove koji se moraju učestalo obavljati (čišćenje, pranje, kuhanje, glačanje i sl.), kao i poslove vezane za brigu o djeci te o starijim i nemoćnim članovima kućanstva većinom obavljaju žene., S druge strane, muškarci su više uključeni u povremene kućanske poslove, poput manjih kućanskih popravaka, održavanja osobnog vozila, kućanskog prostora i dvorišta. Znakovit je podatak da ženama, nakon obavljenih obiteljskih obveza, tjedno na raspolaganju ostaje prosječno 26 sati slobodnog vremena, dok muškarcima ostaje gotovo dvostruko više – 50 sati.

Iz navedenoga je vidljivo da za muškarce u Hrvatskoj i dalje vrijedi generalna ocjena da ne sudjeluju u kućanskim i obiteljskim poslovima u dovoljnoj mjeri, već da povremeno pomažu u kućanstvu. Stoga treba pozdraviti sve one pozitivne primjere muškaraca koji svoju ulogu ne shvaćaju kao pomaganje, već kao ravnopravno dijeljenje odgovornosti, što je u našoj zemlji još uvijek izuzetak, a ne pravilo.

Kakvo je stanje u usporedbi s 2011. kad je riječ o LGBTIQ+ zajednici? Gdje vidite najveći otpor u društvu pri zaštiti rodnih manjina?

Godina 2011. bila je posebno znakovita budući da su je obilježili veliki neredi na prvoj Povorci ponosa u Splitu (Split Pride). Nakon tih događaja podnesene su 22 kaznene prijave radi zločina iz mržnje prema LGBTIQ+ osobama, uz prekršajne prijave za 62 osobe radi 103 prekršaja. Već sljedeće godine sigurnosne mjere i postupanje policije urodili su plodom te je događaj prošao bez incidenata sličnih magnituda. Posljednjih godina povorke ponosa održavaju se u Zagrebu, Splitu, Puli i Karlovcu i prolaze bez većih incidenata. Međutim, povremeno se bilježe napadi na sudionike/ce povorke nakon završetka skupa i razilaženja okupljenih. Premda je od 2011. do danas vidljiv napredak, stvarna emancipacija LGBTIQ+ osoba u smislu mogućnosti za vođenje slobodnog života bez straha od socijalnih posljedica, još je uvijek daleko od ostvarenja. Izrazito represivna društvena klima i dalje je dominantna, zbog čega bilježimo loše empirijske pokazatelje, poput činjenice da se Hrvatska nalazi na samome vrhu Europske unije po postotku mladih školske dobi koji žive “u ormaru”, odnosno skrivaju svoju pripadnost LGBTIQ+ zajednici (55 % uvijek, 22 % često, 13 % rijetko, 10 % nikad). Sustav obrazovanja bi u tome segmentu trebao imati značajniju ulogu, pogotovo s obzirom na podatke prema kojima trećina srednjoškolaca i dalje homoseksualnost smatra nekom vrstom bolesti ili poremećaja (“Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola”, IDIZ i partneri 2021.), dok je prema istraživanju udruge Zagreb Pride gotovo dvije trećine LGBTIQ+ ispitanika doživjelo nasilje zbog svoje spolne orijentacije, rodnog identiteta, izražavanja ili spolnih karakteristika. Navedenim negativnim pokazateljima doprinose aktivnosti organiziranih društvenih pokreta koji u Hrvatskoj djeluju u posljednjih desetak i više godina, a koje promiču homofobne vrijednosti i potiču netrpeljivost, predrasude i mržnju prema LGBTIQ+ populaciji.

Kad podvučete crtu, koje je područje ostalo zapostavljeno i zahtijeva još puno truda i angažmana?

U svim područjima koja pratimo potrebno je uložiti još puno rada i truda da bismo se približili egalitarnim vrijednostima – bilo da je riječ o zapošljavanju i radu, rodno utemeljenom nasilju, roditeljskoj skrbi, obrazovanju, medijima, političkoj participaciji, reproduktivnom zdravlju ili pravima LGBTIQ+ osoba. Ono što se može istaknuti kao područje u kojem je prisutan izrazito velik, povijesno uvjetovan jaz, jest sport. S tim su područjem u uskoj vezi fiziološke razlike između muškaraca i žena, koje muškarcima daju prednost u aktivnostima utemeljenima na snazi, brzini i eksplozivnosti. Upravo bi u tom segmentu, u kojem fiziološke razlike predstavljaju relevantan čimbenik, do izražaja trebao doći osjećaj muškaraca za “kavalirstvom” u odnosu prema fizički slabijem spolu, uz razvijenu svijest o tome kako spolne razlike ne smiju uzrokovati nadređen ili podređen položaj. Nažalost, često dolazi upravo do suprotnoga; nerijetko nailazimo na stajališta kako žena u sportu mora znati “svoje mjesto” te da ne treba tražiti ravnopravan status jer je fizički inferiornija. Žene se u sportu stoga još uvijek susreću s otežanim pristupom u ostvarivanju nekih temeljnih potreba, poput ravnopravnog pristupa sportskoj infrastrukturi, podrške ženskim timovima u smislu mogućnosti održavanja treninga i natjecanja, te prava na jednaku naknadu od krovnoga nacionalnog sportskog saveza i slično. Svijest o potrebi razvoja ženskog sporta i prevladavanja nepovoljnih duboko ukorijenjenih strukturalnih odrednica koje uključuju omalovažavajući, podcjenjivački i seksistički odnos prema ženama u sportu (što je djelomično generirano tradicionalno ustrojenom “muškom” strukturom upravljanja u kojoj su žene još uvijek mahom izuzetak i nemaju utjecaja na procese odlučivanja) još je uvijek izrazito niska. Bit će potrebno još puno vremena da takvu društvenu percepciju prevladamo i dosegnemo optimalne standarde koje su neke druge europske zemlje uspjele ostvariti.

Što je trenutačno primarno kad je riječ o položaju žena?

Najbrojnije poteškoće javljaju se u području zapošljavanja i rada – na njega odlazi najveći broj pritužbi koje zaprimamo na godišnjoj razini. Osim što moramo kontinuirano raditi na prevenciji i suzbijanju slučajeva diskriminacije žena u tom području, kako u sustavnom smislu, tako i na razini pojedinačnih slučajeva i pritužbi, također je potrebno raditi na unaprjeđenju položaja žena u ostalim sferama javnog života koje su u neposrednoj ili posrednoj vezi s radnim okruženjem i o kojima ovisi opći položaj žena u društvu. U tom je smislu iznimno važno raditi na postupnom mijenjanju svijesti o odnosima u obitelji, s naglaskom na promicanje ravnopravnih uloga žena i muškaraca u kućanskim i roditeljskim odgovornostima, što je, dakako, u izravnoj vezi s nejednakim mogućnostima za sudjelovanje žena u javnoj sferi.

Na koju ste inicijativu ili projekt najponosniji u svoja dva mandata?

Ponosna sam općenito na povećanje vidljivosti i utjecaja institucije u razdoblju otkako sam na njezinu čelu, a izuzetno sam ponosna na to što je jedna mala institucija s desetak zaposlenih uspjela dobiti niz europskih projekata te na taj način proširiti svoj utjecaj i mogućnosti djelovanja. Od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji (2013.) do danas, institucija Pravobraniteljice bila je nositeljica pet projekata Europske unije u ukupnoj vrijednosti od gotovo pet milijuna eura. Kao posljednji u nizu je projekt “bE-SAFE: Podizanje svijesti o rodno uvjetovanom kibernetičkom nasilju nad djevojčicama i ženama te stvaranje sigurnijeg online okruženja”, u vrijednosti od 2,2 milijuna eura, čija je provedba u tijeku (od 2023.).

Koji su ključni prioriteti i ciljevi pred Vama u nadolazećem razdoblju?

Prioritet nam je nastavak svih dobrih praksi koje smo uspostavili u svojem radu i daljnja nadogradnja čvrstih osnova koje imamo. Ovo područje ljudskih prava sve je samo ne statično. Izrazito je dinamično i podložno promjenama te novim momentima koji idu ruku pod ruku s napretkom koji ostvarujemo. Slijedom toga, zadatak nam je dalje učiti i unaprjeđivati ponajprije vlastiti rad, a posljedično utjecati i na pozitivne promjene u hrvatskom društvu u cjelini.

Foto: PR