Simona Augustić svoju je borbu s rakom pretvorila u udrugu Onko Beauty i brend Arya Intimo

Nekoliko tjedana prije poroda, u 30. godini života, Simona Augustić dobila je dijagnozu koja mijenja sve – metastatski rak dojke. U trenutku kad je sanjala o prvim danima majčinstva, suočila se s borbom za vlastiti život. Danas, deset godina kasnije, Simona je poduzetnica, majka i oslonac brojnim ženama koje prolaze sličnim putem. Osnovala je udrugu Onko Beauty i brend Arya Intimo, a njezin predani rad i podrška nedavno su prepoznati nagradom “Vesna Andrijević Matovac” udruge žena oboljelih od raka “Sve za nju”.

Upravo smo o toj podršci, majčinstvu i životnoj borbi razgovarali sa zaista inspirativnom Simonom. Otkrila nam je kako je nastala udruga Onko Beauty i njezin brend Arya Intimo, što ju je potaknulo na poduzetnički put te kako danas, unatoč svemu, pronalazi ravnotežu i mir u svakodnevici.

Dobitnica ste Nagrade “Vesna Andrijević Matovac” zbog svoje podrške ženama oboljelima od raka dojke. Što Vama ta nagrada osobno znači?

Primiti nagradu VAM udruge “Sve za nju” za mene je najljepša potvrda da moja osobna borba s rakom dojke ima dublji, širi smisao i da iskustvo kroz koje sam prošla može postati inspiracija i podrška, ali i vjetar u leđa nekoj drugoj ženi. Međutim, ova nagrada nije samo priznanje za ono što sam dosad napravila nego i velika odgovornost da nastavim dalje s još više truda i srca za našu zajednicu žena oboljelih od raka dojke.

U 30. godini i pred sam porod dobili ste tešku dijagnozu raka dojke. Što Vam je najviše pomoglo da izdržite te trenutke?

Vjerovali ili ne, to što sam postala mama zapravo je bilo ono što me spasilo. Iako je primiti dijagnozu metastatskog raka dojke bilo nevjerojatno teško, ja sam u tim trenucima bila toliko opijena ljubavlju prema tom malom biću u mojim rukama da jednostavno nisam imala vremena biti fokusirana na samu sebe, na strah i negativu i na sve ono loše što se sa svakim novim nalazom događalo. Sav moj fokus bio je na pozitivi i neizmjernoj sreći koju nam je ta beba donosila u dom. Ona je bila naš mir.

Tijekom liječenja pronašli ste zajednicu žena koje su prošle isto. Koliko Vam je to značilo?

Zapravo, u početku uopće nije bilo tako. Držala sam se potpuno po strani. U Kliniku za tumore ulazila bih sa slušalicama na ušima i nisam ih skidala dok ne bih izašla. Nisam htjela ni s kim pričati, ni za koga se vezati, a o udrugama nisam htjela ni čuti. Na neki sam način ignorirala sve što mi se događalo. Danas znam da je to bio moj način preživljavanja, ali isto tako znam da bi mi bilo puno lakše da sam se ranije otvorila. Shvaćam i koliko je lakše biti u zajednici žena koje dijele tvoju priču i tvoje iskustvo. Teško je kroz ovo prolaziti sâm, a razumijevanje koje dobiješ od nekoga tko zna točno kako se osjećaš je nezamjenjivo.

Osnovali ste udrugu Onko Beauty i liniju odjeće Arya Intimo, koja se do danas razvila u specijaliziranu trgovinu s postoperativnim donjim rubljem, turbanima I maramama. Možete li nam reći malo više o tome?

Sve se promijenilo pred kraj moje kemoterapije kad sam upoznala Ana Mari. Ona je bila prva žena s kojom sam uopće počela komunicirati.  Imala je predobru periku, to mi je prvo upalo u oko! Uz nju sam upoznala i druge “cure” i u tim našim razgovorima shvatile smo da nam nedostaje nešto što se bazira baš na estetici. Jer žena ostaje žena i nakon dijagnoze – i kad joj ispadne kosa, i kad ostane bez trepavica i obrva, i kad se u ogledalu više ne prepoznaje. Tako je nastala udruga Onko Beauty. Naša je misija vratiti ženi taj osjećaj sebe. Organiziramo radionice terapijskog šminkanja za onkološke pacijentice, što je zapravo svojevrsna terapija za dušu u društvu žena koje dijele istu problematiku.

Posao, majčinstvo i bolest – kako ste sve to balansirali, što Vas je guralo naprijed?

Majčinstvu sam se posve posvetila od kraja 2016. Godine, tijekom COVID pandemije, pa sve do upisa u vrtić moje kćeri. Tada sam se “pogubila” jer sam se odjednom našla sama suočena s vlastitim mislima. Počela sam razmišljati o poslu, ali nikako o povratku na stari posao. Prijavila sam se na poticaje za samozapošljavanje i otvorila svoju trgovinu.

Iskreno, balansirala sam tako što sam išla doslovno dva koraka naprijed, pa jedan natrag. Sve je išlo polako, stepenicu po stepenicu. Bilo je tu jako puno straha… Straha od budućnosti, od ulaganja, od zaduživanja ili kredita, jer kad imaš takvu dijagnozu, strašno je teško planirati išta unaprijed. Sve je to zapravo bila moja velika unutarnja borba.

Puno mi je pomogao autogeni trening u tom trenutku, prošla sam ga kod Josipe Pavičić koja je i sama prošla rak dojke… To me doista naučilo kako živjeti ovdje i sada, u trenutku. Tada sam konačno prodisala. I to je ono najluđe u cijeloj ovoj priči je to da se iz jedne potpune paralize od straha dogodilo to da (recimo) danas živim punim plućima. I dalje je taj strah od budućnosti negdje prisutan (ta neizvjesnost)… Ali zapravo, nitko od nas ne zna što donosi sutra, pa ni oni najzdraviji, zar ne? Zato biram živjeti sada.

I dalje primate pametne lijekove. Možete li nam reći nešto više o tome? Koliko su napredak medicine i nove terapije promijenili perspektivu života s rakom?

Tako je, ja sam već punih deset godina na pametnim lijekovima, na Herceptinu i Perjeti. Iako sam 2017. godine prošla i kroz kemoterapiju, ovo je, hvala Bogu, još uvijek moja prva linija liječenja. Imala sam uistinu izvanredan odgovor na terapiju; od trenutka kad je kemoterapija “počistila” moje metastaze, moji su nalazi do danas potpuno čisti. Upravo je to ono čemu teži današnja medicina – da metastatski rak postane kronična bolest s kojom se živi kvalitetno i dugo. Živi sam dokaz da se te granice pomiču i da dijagnoza više ne znači kraj planovima, nego samo jedan drukčiji, discipliniraniji način života uz veliku dozu zahvalnosti.

Životni stil, prehrana, fizička aktivnost i briga o sebi – jesu li ovi aspekti igrali ulogu u Vašem ozdravljenju? Ako da, kako?

Kad u rukama držiš tako tešku dijagnozu i kad su prognoze i postoci preživljavanja toliko mali, potpuno je ljudski i razumljivo okrenuti se alternativi u potrazi za slamkom spasa. I sama sam prošla kroz tu fazu – bila sam na rigoroznim sokoterapijama, pila samo hladno prešane sokove dok nisam izgubila 20 kilograma. Tek kad sam postala doslovno ‘kost i koža’, prvi put sam posumnjala u takve radikalne metode.

Danas na to gledam drukčije. Više ne vjerujem u ekstreme. Hranim se zdravo, vježbam redovito. Moja prava terapija su šetnje šumom, srećom živim blizu jedne i to mi je neprocjenjivo za mir. Nastojim biti sretna i zahvalna, raditi ono što volim i u čemu uživam. Slobodno vrijeme s obitelji na izletima mi puni baterije. Shvatila sam da je mir u glavi i uživanje u životu jednako važno kao i ono što imam na tanjuru.

I vrlo bitno, otkad sam počela s kemoterapijom, kad sam gledala svaku onu kapljicu lijeka koji je curio u moju venu, mantrala sam da ubija sve maligne stanice. Danas se isto odnosim i prema injekcijama koje dobivam svaka tri tjedna.

Što smatrate najvažnijim da žene koje dobiju dijagnozu raka dojke čuju ili znaju na samom početku svog puta liječenja?

Onoj Simoni koja je s grčem u želucu i slušalicama na ušima ulazila u bolnicu, ali i svakoj ženi koja danas prolazi kroz isto, rekla bih samo jedno: Nisi sama i u redu je bojati se. Na samom početku, dijagnoza zvuči kao kraj, ali ona je zapravo početak jedne nevjerojatne unutarnje borbe iz koje možete izaći snažnije nego što ste ikada mislile.

Najvažnije je znati da statistike i postoci nisu vaša sudbina. Vi ste osoba, a ne broj. Nemojte bježati u izolaciju kao što sam ja radila. Potražite podršku žena koje govore vašim jezikom i razumiju vaš strah bez suvišnih riječi. I ne dopustite bolesti da vam ukrade pravo da se osjećate lijepo i ženstveno. Šminka, perika ili lijepo rublje nisu površnost, to su vaši alati za očuvanje dostojanstva i psihe. Vjerujte medicini, ali najviše od svega vjerujte u svoj život.

Kako danas izgleda Vaš svakodnevni život i što Vas najviše ispunjava?

Moj svakodnevni život danas je zapravo jedna lijepa ravnoteža između obitelji, posla i onih mojih malih rituala koji mi čuvaju mir. Najviše me ispunjava vrijeme provedeno s kćeri i suprugom. Mi troje smo prošli sve ovo zajedno i ta povezanost je neraskidiva. Gledati nju kako raste nam je najveći životni uspjeh i svakodnevna pobjeda. Tu je, naravno, i naš pas Kora koja nas uvijek izmami van, u šumu!

Uz taj obiteljski mir, tu je i moj rad u udruzi Onko Beauty i u mojoj trgovini Arya Intimo. Danas živim sporije, ali puno svjesnije. Zahvalna sam na svakom “običnom” danu jer su oni za mene zapravo najdragocjeniji.

FOTO: Privatni album