Jeste li ovisni o drami? Evo kako prepoznati i promijeniti ovaj nesvjesni obrazac ponašanja
Stalno ste u drami? Možda niste temperamentni, nego ovisni o emocionalnim uzbuđenjima – evo kako prepoznati taj nesvjesni obrazac ponašanja, razumjeti što ga pokreće i naučiti kako izaći iz začaranog kruga.
Imam prijateljicu koja na svaku kavu donese novu dozu drame. Jednom je to sukob s kolegicom na poslu jer joj je “pasivno-agresivno uzela riječ na sastanku”, drugi put partner koji “nikad ništa ne napravi kako treba”, treći put konobar koji joj je, uvjerena je, namjerno donio krivu kavu. I sve to ispričano je tako živo, toliko nabijeno emocijom i gestikulacijom, da se i sama zateknem kako mi srce brže lupa dok je slušam. Svaki put pomislim: “Kako uspijeva napraviti od muhe slona?”. No dok promatram tu njezinu energiju, sve mi je jasnije – ona nije samo sklona teatralnosti, ona je na nju zakačena, a čini mi se da nije toga ni svjesna.
Što se krije iza drama queen etikete
Ne reagiramo svi jednako na stres ili konflikt. Netko će, primjerice, na arogantan komentar osorne bankarice duboko udahnuti i brzo zaboraviti na incident, ali kraljica drame to će pretvoriti u operu u tri čina, s naracijom, scenom i epilogom. Takva emocionalna reaktivnost može imati puno dublje korijene od karakterne osobine. Osobe koje su u djetinjstvu bile emocionalno zanemarene, odnosno ako su odrasle u nestabilnim, kaotičnim okruženjima gdje se pažnja dobivala samo kad stvari eskaliraju, nesvjesno nauče povezivati intenzitet s prisutnošću, vidljivošću i vrijednošću. Američka psihologinja Debra Mandel, autorica knjige “Don’t Call Me a Drama Queen!”, ističe kako mnoge osobe koje su sklone dramatičnom ponašanju nisu ni površne ni nestabilne, nego da je u pitanju kompenzacija za osjećaj emocionalne zapostavljenosti. “Možda ste kao dijete naučili da vas vide samo kada ste glasni, uzrujani ili tužni, i ta vas lekcija nesvjesno vodi kroz cijeli život”, objašnjava Mandel.
Ako to s godinama preraste u osobnost, ako niste naučili regulirati svoje emocije, uplete se i neurokemija. Iza drama queen etikete često se krije pravi mali hormonalni laboratorij koji traži novu dozu stimulansa. Kad osoba ulazi u konflikt, suočava se s nepravdom ili emocionalno “eksplodira”, njezino tijelo ulazi u stanje pojačanog uzbuđenja. U tom se stanju luče hormoni stresa (adrenalin i kortizol), koji aktiviraju cijeli organizam, te dopamin, isti hormon koji nas “nagrađuje” kad pojedemo čokoladu ili dobijemo pohvalu. Taj hormonalni vrtuljak unutarnjeg “naboja” nije nužno ugodan, ali je itekako živ. Tijelo je alertno, srce ubrzava, misli se izoštravaju, krv juri kroz vene, što lako izaziva ovisnost. “Iskreno, jednom kad osjetiš nalet uzbuđenja, teško je ne poželjeti još”, napisao je dr. Scott Lyons u knjizi “Addicted to Drama”. I tu nastaje začarani krug. Osobe zakačene na dramu možda svjesno ni ne uživaju u kaosu koji stvore, ali njihovo tijelo potajno traži još jer se bez tog psihološkog boosta osjećaju prazno, dosadno, nevidljivo. Kao što netko ujutro treba kavu da se pokrene, tako netko treba sukob ili emocionalan zaplet da bi se osjetio živim. Psiholog objašnjava da je i njegov vlastiti život bio “konstantan niz prekida, izdaja i gubitaka”, a drama mu je bila način preživljavanja. Naime, kad život takvih osoba postane “ravna crta” – posao, dom, rutina – oni će, često nesvjesno, “zakuhati” nešto novo. Ne zato što žele uništiti mir, nego zato što ga ne znaju prepoznati kao nešto poželjno. “Živjeti s ovisnošću o drami nalikuje vožnji kroz život u želji da stigneš do mira, ali uz nevidljivu silu koja ti stalno otima volan i ne dopušta ti da izađeš na pravom izlazu”, dodao je dr. Lyons.
Negativne strane ovisnosti o drami
Dugoročno, život u “turskoj sapunici” dolazi s visokom cijenom. Dr. Lyons upozorava na to da se ovisnost o drami “plaća” na tri razine: psihološkoj, emocionalnoj i tjelesnoj. Kao i kod većine ovisnosti, kako upozorava psiholog, dolazi do razvoja tolerancije, što znači da je potrebna sve intenzivnija drama kako bi se ciklus održao. S vremenom tijelo počinje percipirati kronične razine stresa kao normalne, što može dovesti do slabljenja imuniteta, umora, autoimunih bolesti, bolova u mišićima i drugih stanja. Znanstvene studije potvrđuju da dugotrajan stres i stalno povišene razine kortizola dovode do atrofije hipokampusa, dijela mozga odgovornog za pamćenje i emocionalnu samoregulaciju. Takve se promjene manifestiraju kao bezrazložan umor, zaboravljivost, slabija koncentracija, smanjena otpornost na promjene te povećana osjetljivost na tjeskobu i depresiju. No dramski obrazac ne iscrpljuje samo osobu koja ga živi, on se prelijeva i na okolinu. Obitelj, partneri, kolege, prijatelji brzo osjete posljedice. “Ljudi u blizini ovisnika o drami često se osjećaju kao da su ih pogodili emocionalni bičevi – zatečeni brzinom kojom situacije eskaliraju ili iscrpljeni stalnim kriznim situacijama”, napisao je u svojoj knjizi dr. Lyons. U takvom okruženju, sigurnost se gubi, ljudi se povlače, komunikacija biva minimalna, zbog čega glavni akter postaje još glasniji, još intenzivnije tražeći potvrdu, reakciju, nešto što će nahraniti osjećaj da postoji.
Kako promijeniti program
Dobra vijest je ta da se s tog frustrirajućeg vrtuljka može sići. Američki psiholog i znanstvenik Ethan Kross, autor knjige “Shift: Managing Your Emotions – So They Don’t Manage You”, nudi konkretne alate kako ne ne biti rob vlastitih emocija. Umjesto da ih potiskujete ili glumite hladnoću, Kross predlaže da promijenite “program”, odnosno da se “prešihtate”. Njegov model tzv. “shiftera” temelji se na ideji da emocije ne moramo kontrolirati silom, već ih možemo preusmjeriti svjesnom intervencijom, baš kao što prebacimo program na TV-u kad nam nešto postane nezanimljivo. “Shifteri” o kojima priča mogu biti fizički, poput mirisa koji vas umiruje, glazbe koja podsjeća na sigurnost ili svjetla koje vas prizemljuje. Mogu biti i mentalni. Primjerice, Kross je poznat po tehnici distanciranja u trećem licu. Umjesto da se pitate “Zašto ja ovo osjećam?”, pitajte se “Zašto (vaše ime) sad ovo osjeća?”. Ova jednostavna promjena perspektive smanjuje intenzitet emocionalne reakcije jer aktivira racionalniji dio mozga i istovremeno smanjuje moć impulsa. Treći su socijalni “shifteri”: odlazak iz prostorije, prekid rasprave prije nego što se zahukta, kratka šetnja ili razgovor s osobom koja ne dolijeva ulje na vatru, već dolazi s kantom hladne vode. Sve su to načini da prepoznate trenutak kad vas emocije vuku nizbrdo i odlučite se za drukčiji put.
Kako dugotrajno zadržati mir
I sad možda najvažnije pitanje – jednom kad pronađete mir, kako ga zadržati? Mnogi koji uspiju zaustaviti unutarnju oluju, suočeni s prostorom u kojem više nema eksplozije i kaosa koji ih je održavao “budnima”, ne znaju što s tišinom u kojoj ostanu. Mandel u svojoj knjizi piše kako upravo tada nastupa ključna etapa – učenje tolerancije na smirenost jer kad cijeli život emocionalno pulsirate između krajnosti, ravna crta ne čini se kao sloboda, nego kao prijetnja. Autorica predlaže praktične metode učenja tijela da se opuštenost ne mora odmah zamijeniti akcijom. Rituali kao što su pisanje dnevnika, svjesno disanje i brige o sebi signaliziraju mozgu da je sigurnost moguća i bez drame, kako navode stručnjaci. Anna Gabriel u svojoj knjizi “Chaos to Calm: How to Break the Drama Addiction and Reclaim Your Life” predlaže emocionalnu disciplinu – ne onu rigidnu, represivnu, nego nježnu i dosljednu, poput roditelja koji zna kad treba zagrliti, a kad reći: “Dosta. Mir”, kako piše ona. To nije emocionalna tišina, već stanje u kojem dobivate izbor kako i kad ćete punim intenzitetom iskoračiti na svjetla pozornice, a taj je izbor luksuz koji život u vječnoj drami ne dopušta. Autorica pritom koristi metaforu mišića: “Mir nije nešto što jednom otkriješ i zadržiš. To je vještina. Mišić. I ako ga ne koristiš, atrofira.” Njezina metoda uključuje svakodnevne mikro‑odabire: umjesto da u sukobu odgovorite odmah, napravite pauzu; umjesto da analizirate tuđi komentar, pitajte se zašto baš sad osjećate nelagodu. I to ponavljate, vježbajte jer mir nije nešto što se samo dogodi. Ključ promjene nije u tome da se prestanete uzrujavati, već da naučite regulirati svoje emocije i da osvijestite kako imate izbor prestati biti lovci na oluje. Ta odluka ne dolazi s fanfarama ni vatrometima, na koje ste možda navikli, već tiho, kao prostor u kojem prvi put ne morate ništa dokazivati, ni sebi ni drugima. A možda je upravo ta tišina ono mjesto gdje konačno možete jednostavno biti.
Foto: dikushin/iStock/Getty Images Plus, Pinterest/Instagram
