#nistesami: U borbi protiv anksioznosti s Ninom Slišković Goleš

by | 31 ožujka, 2020

Strah. Anksioznost. Disbalans. Oscilacije raspoloženja. Suza. Panika. Sve to su pojmovi koji mnogima u aktualnom periodu, vremenu potresa u Zagrebu i COVIDA 19, nisu strani. Scenarij je to kojem svjedočimo svaki dan dok čekamo taj trenutak u kojem ćemo se probuditi. Sve što želimo je imati nekoga uz sebe te da jedno od psihički najzahtjevnijih razdoblja u životu – prođe što prije.

Mnogi su ostali bez poslova, mnogima su stopirane kampanje i projekti, brinemo se za egzistenciju, ostajemo u svojim domovima, pa trčimo van po ono osnovno, vraćamo se unutra i nastavljamo živjeti najbolje što možemo. Utješno je da u svemu tome nismo sami. Svi smo pogođeni i vraćeni na početak. Reset i zadovoljavanje osnovnih potreba. Provodimo vrijeme čitajući vijesti i pregledavajući društvene mreže koje u ovom periodu itekako mogu poslužiti kao odličan alat za međusobnu pomoć. Ako ništa, barem da podijelimo svoje iskustvo i olakšamo nekome proces prolaska kroz ovaj period. Upravo zato, razgovarala sam s nekolicinom inspirativnih žena koje daju glas svojim strahovima, anksioznostima, borbama i tako ih pobjeđuju.

Prva u serijalu je Nina Slišković Goleš, Splićanka oštrog jezika i mekog srca, radijska voditeljica, kolumnistica i žena koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Žena čiji će tekstovi uvijek potaknuti na razmišljanje, izmamiti osmijeh ili suzu na licu, a s kojom ćete kroz razgovor dobiti razumijevanje i pomoć koja vam je možda u tom trenutku bila potrebna. Iako je i sama u psihički teškom razdoblju, podijelila je s nama svoje strahove, ali i metode kojima si pomaže u ovom periodu.

Nina, kako se inače nosiš sa strahovima i anksioznošću?

Nisu mi strani u životu ni strahovi ni anksioznost. Nerijetko sama sebi stvorim anksioznost i tamo gdje nema realnih uporišta u stvarnosti, jer sam jednostavno takva osoba. Sve uzimam previše k srcu, previše razmišljam, previše analiziram, što kad se zbroji nerijetko i nije baš neka sretna kombinacija. Kad me uhvati anksioznost trudim se sabrati, staviti fokus na neke druge stvari, sjetim se onih dobrih stvari u svom životu, dišem duboko, pustim si neki film ili glazbu za opuštanje ili se zadubim u neku dobru knjigu. Na mene u tim trenucima pozitivno djeluje i ako je sve oko mene u prostoriji u savršenom redu i harmoniji, pa se često u tim situacijama uhvatim sređivanja po kući. Valjda se psihički bolje osjećam kad umjesto fokusiranja na stvari na koje ne mogu utjecati fokus premjestim na one na koje mogu… Nebitno koliko te stvari malene i nebitne bile. Bilo što opipljivo što daje neki trenutni rezultat me uspije smiriti.

https://www.instagram.com/p/B-UM6uhJuil/

Je li ovom periodu, osobito posljednjih tjedan dana, bilo išta drukčije, s obzirom na potres i COVID?

Ne mogu reći da pamtim u životu psihički naporniji period od ovog koji trenutno prolazimo. Puno pričam s ljudima oko sebe pa vidim da “pucaju po šavovima” i neki moji prijatelji koji su inače puno stabilniji od mene. Neki od njih stalno pri ruci imaju brojeve telefona za psihološku pomoć koja se srećom ovih dana nudi na svakom koraku… Kombinacija pandemije virusa, potresa, neizvjesnosti i zatvorenosti u kuću je sigurno plodno tlo za anksioznost, strahove i paniku. Uz sve to odvojenost od obitelji i prijatelja je nešto s čim se ja posebno teško nosim. Ne znam je li jedan dan prošao a da se nisam slomila oko nečega… A lista stvari koje me ovih dana uspiju rastaviti na komadiće je pozamašna, pa bolje da ni ne krećem s nabrajanjem… Ali shvatila sam da razgovor s drugima o svemu ovome što nas muči, tišti i gušti stvarno pomaže. Ma pomažu i suze, čak i one znaju tu i tamo terapeutski djelovati. Vidim da to kolektivno shvaćamo jer čini mi se da generalno nismo nikad bili otvoreniji i iskreniji kad su emocije u pitanju.

Osjetiš li još uvijek posljedice potresa u Zagrebu i kako izlaziš na kraj s tim “novim” momentom?

Baš sam jučer skočila u strahu usred jednog videopoziva jer sam uključila perilicu za rublje i zaboravila na nju. U jednom trenutku je ona bubnula u kupaoni a ja sam na tren ponovno umrla. Trznem se tako po nekoliko puta dnevno, ali čujem i od ljudi oko sebe da trzaju na svaki zvuk i da povremeno imaju flashbackove te nedjelje ujutro kad nas je potres probudio, pa mi opet bude lakše jer vidim da ni u tome nisam sama. Puno nas trenutno ima jedan mali PTSP od onoga što smo prošli, ali vjerujem da će to vrijeme ipak zaliječiti.

Možeš li reći da živiš u strahu?

Trenutačno živim u strahu, mada se trudim ne strahovati. Mislim da je to u ovakvoj situaciji teško, ako ne i nemoguće. Strahujemo oko neizvjesnosti situacije, strahujemo jer nam je ovo nešto potpuno novo, scenarij koji smo do sad gledali u filmovima a sad ga živimo, strahujemo zbog poslova, egzistencije, novca, budućnosti… Puno je razloga za ovaj kolektivni strah koji vlada. Kad se upustim u razmišljanje o tome samo se pokušam podsjetiti na ono bitno i time se smirim: živi smo, zdravi smo, ovo će proći, mi ćemo s dvije zdrave ruke sve ponovno izgraditi. To si mantram valjda danonoćno.

https://www.instagram.com/p/B-PYzjMpyiV/

S obzirom na samoizolaciju, karantenu, na to da nam je život sveden doslovno na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, što radiš kako bi ostala što više “svoja”?

Ja imam tu sreću da i dalje dio vremena radim, u strogo kontroliranim i vrlo sigurnim uvjetima, izvan svoje kuće, što mi zaokuplja dio vremena i daje mi neki osjećaj normalnosti. Ostatak vremena, koji itekako imam, okrećem priču na najbolji mogući način: doživljavam ovaj neočekivani višak slobodnog vremena kao vrijeme koje mi je netko poklonio da bih radila sve ono što inače nisam stizala. Godinama već želim obnoviti znanje talijanskog i sad sam napokon našla jednu divnu curu koja mi drži online predavanja, pišem, vježbam, učim… Dobar dio dana mi ode na talijanski. Generalku cijelog stana sam davnih dana odradila, ali i to je nešto što se moralo a nikad se nije stizalo. Kuham gotovo svaki dan, čitam, pišem, od danas krećem i s vježbanjem doma jer sve vrvi od online treninga pa je šteta ne iskoristiti i to… Zapravo na kraju kad sagledam ovih zadnjih par tjedana čini mi se da iskorištavam vrijeme puno bolje nego bih to u normalnim okolnostima radila. Čak sam iznenađujuće malo vremena posvetila filmovima i serijama što je inače moj hobi broj jedan. Koliko god je teška situacija koja nas je zatekla, toliko se iz nje doista može izvući i puno pozitivnih stvari. Nevjerojatno puno ljudi, ponukani nekom objavom na društvenim mrežama, javlja mi se na dnevnoj bazi, otvara, “raspada”, žali ili dijele sa mnom neke lijepe stvari. Kad bismo inače bili ovakvi kakvi smo sada kad je teško, svima bi nam se kolektivno životi oplemenili.

Jesi li možda presložila svoje prioritete ili usvojila koju lekciju koje ćeš se sjećati i nakon ovog perioda?

Već neko vrijeme radim na preslagivanju svojih prioriteta, ali to nekako krene pa stane i tako ukrug. Lako je to sve u teoriji presložiti, ali u praksi me život proguta i onda dok shvatim da se opet trošim na krive stvari, bude već kasno… Ali evo, i na ovu situaciju gledam kao na priliku da promijenim svoj život i presložim listu prioriteta. Da iz ovoga svega izađem kao osoba koja razumije da su samo zdravlje, obitelj i ljudi koje volim vrijedni mojih živaca, bila bih sretna. Ovo nam je jedan dobar wake up call i prilika da se presložimo, pokazatelj da nam je u životu potrebno puno manje nego inače mislimo i da nerijetko ono što nam je stvarno potrebno već imamo, ali uzimamo zdravo za gotovo.

https://www.instagram.com/p/B94iKIiJjQ0/

Razgovarala: Lana Biželj

Foto: Instagram