#nistesami: Ana Radišić o emocijama, odgovornosti i osobnim pobjedama

by | 20 travnja, 2020

Njezin osmijeh koji vas redovito gleda s malih ekrana unosi toplinu u naša srca i domove, a iskra koju ima u očima dok priča o svojim strastima i voljenim ljudima teško je mjerljiva i sa čim.

Optimizam, racionalizam, inteligencija, ljubav prema sebi, veliko srce i čvrsti zagrljaji u kojima osjetiš najveću sigurnost i svu sreću svijeta ono su što krasi ovu 31-godišnju diplomiranu pravnicu i TV voditeljicu Anu Radišić. Malo je onih koji je neće zapamtiti upravo po nevjerojatnoj energiji kojom zrači kad uđe u prostoriju. Nema te osobe koju Ana ne može privući. Ako bismo je trebali opisati u svega tri riječi, to bi sigurno bilo – predivno klupko emocija. I baš zato što svoje emocije bez srama proživljava, osvještava i kroz njih uči, Ana je logičan izbor za naš serijal #nistesami.

Kako se nosiš sa strahovima i anksioznostima?
Nosim se, svjesnošću. Prihvaćanjem, ali i racionaliziranjem istog. U ovim trenucima najlakše bi bilo “podleći” negativnim mislima, anksioznosti i strahovima jer sve vodi ka njima, no isto tako sam svjesna da je potenciranje istog linija manjeg otpora, a to nikad nije dolazilo niti dolazi ikada u obzir. U ovim trenucima smo svi na velikom osobnom testu. Gledam na to i uspoređujem sa sportskim natjecanjima. Glava je ta koja pobjeđuje na finišu svakog natjecanja, ne fizička sprema, nego glava. Tako je i u ovom slučaju. Koliko god teško bilo, sigurna sam da će naposljetku rezultirati velikim osobnim pobjedama, rastom, ali i unutarnjim promjenama za koje je sada najvažnija glava.

Što te tješi u trenucima usamljenosti?
Odgovornost. Možda fizički jesam distancirana od najdražih i najbližih, no isto tako znam da u ovom trenutku nema opcije B, nego jedino što je opcija jest biti maksimalno odgovorna prema situaciji koja nas je sve snašla. Kad god me uhvati nostalgija, želja, tuga zbog limitiranosti koju je korona donijela “prebiram” glavu, osvijestim racionalno stvari i idem dan po dan. Guram tako. Čujem se više no ikad sa svim dragim i bliskim ljudima, virtualno gledam, a jedva čekam grliti kad sve ovo prođe!

Kako inače proživljavaš uspone i padove u životu?
Tipična sam Račica, u prijevodu – velika emotivka! Kad sam sretna, to cijeli svijet zna, kad sam tužna, također ne skrivam svoje emocije i ne bježim od njih. Proživljavam ih, nikad ih ne stavljam pod tepih, osjećam, osvještavam i radim na njima. Učim kroz njih, ispušnim ventilima praznim negativno te osluškujem sve što mi donose. Volim svoje emocije, odnosno hodajuća sam emocija i nikad to ne bih promijenila!

Iako je prošlo već nekoliko tjedana od potresa, brojni ljudi još uvijek osjećaju posljedice. Kako je u tvom slučaju, jesi li dobro?
Moram priznati da se nikad u životu nisam prepala i osjećala bespomoćno kao u trenutku kad se dogodio potres u Zagrebu. Najprije sam bila u šoku nekoliko dana i nije mi bilo svejedno kad god bih osjetila podrhtavanje tla, a osjećalo se još danima. No, prizori koje je potres ostavio na cijeli Zagreb još su bili gori. Kako živim u centru, i dalje viđam posljedice potresa i nije mi svejedno. No s druge strane sam zahvalna kako sam prošla u svemu tome za razliku od mnogih i nekako sam svakim danom sve dalje od te iste epizode koja se dogodila i prošla.

I inače si veliki pozitivac u životu, posustaješ li u ovim trenucima ili još uvijek uspijevaš zadržati isti duh?
Po prirodi sam veliki pozitivac, nasreću, da. U ovim trenucima crpim sve atome te iste pozitive svakog dana te pronalazim razloge i odgovore na svako pitanje koje mi dolazi u ovim periodima. Prihvaćanje i zahvalnost su mi trenutačno dvije najvažnije vodilje kroz svaki, baš svaki dan!

Koja bi bila jedna pozitivna stvar koju si izvukla iz ove situacije?
Promjena koju ovo preslagivanje donosi. Prilika za rast koji je neminovan. Dubine odnosa koje su se dogodile. Ljubav koju osjećam na svim razinama više no ikad. Solidarnost.

Na koji način pokušavaš ostati što više “svoja” u ovom period?
Jednostavno, jesam. Ne razmišljam kako, nego jesam.

Izvan ove izolacije, sport je konstantna u tvom životu. Trčiš li, treniraš li još uvijek, čak i u ovim uvjetima?
Sport je jedna od važnijih stvari u mom životu. Izgradio me kroz odrastanje kako fizički, tako još više mentalno. Izrazito mi je važan. Vježbam, naravno i dalje. Doma, online. U dvorištu trčim ili sama u obližnjoj šumi. Nađem načine, uvijek!

Koliko je COVID-19 utjecao na tvoj posao?
Utjecao je na sve nas, kako u mojoj branši tako i u svim ostalima. Poprilično. Međutim, radim, za razliku od brojnih koji su doslovno “preko noći” ostali bez svojih poslova, angažmana ili “stavili ključ u bravu”. Opet, nekako me veseli, i nevjerojatno je divno u ovim trenucima, gledati kako na površinu isplivava ljudska kreativnost, mašta, poticanje iste! Divim se svim ti inspirativnim, snalažljivim ljudima i to me potiče na vlastitu kreativnost.

Kako si uljepšavaš dane u izolaciji i postoji li nešto što ti je oplemenilo život? 
Pročitala, naučila, spoznala, dobila i osjetila… A sve to skupa ima duhovnu vrijednost koju materijalnim ničim ne mogu kupiti.

Imaš li neki ritual koji te smiruje?
Imam. To je priroda koja se trenutačno budi i gledam je svakog dana sa svog balkona, nikad prisutnija. Promatram i osjećam njezinu radost izvana… I čekam, vježbajući svoju najvažniju lekciju – strpljenje. Za sada se toj istoj prirodi divim s ove druge strane, uz šalicu kave kao prije… A opet, nikad kao prije.

Jesu li se promijenili tvoji životni prioriteti?
Promijenili, presložili i zaustavili. No mislim da će prava promjena tek uslijediti.

Što jedva čekaš kad sve završi?
Zagrljaj najdražih.

Foto: Privatna arhiva