Stručnjaci se slažu, ova stvar može biti korak do burnouta
Energetska neravnoteža može biti ključan faktor koji vodi ka izgaranju, kako na mentalnom tako i na fizičkom planu - slažu se stručnjaci. Energe...
Naučite se osloboditi tereta krivnje jer nekad je zbilja najpotrebnije reći ne
Osobine ličnosti, odgoj, okolina i vlastita iskustva doprinose formiranju naših misli, osjećaja i ponašanja. Krivnja se javlja kada nam se čini da smo nešto pogrešno učinili ili nekome nanijeli štetu. No u pozadini se zapravo skriva tuga, kako kaže mag. psihologije Iva Kantolić iz Poliklinike Leptir.
U nekim situacijama, kako dodaje, opravdana je te je savjesno i odgovorno preuzeti krivnju jer iz takvog iskustva možemo nešto i naučiti. No dio se ljudi osjeća krivim i za situacije koje su bile izvan njihove kontrole. I to u tolikoj mjeri da im ometa svakodnevicu, kako napominje psihologinja.
A koliko na samookrivljavanje utječe slika koju sami stvaramo o sebi i svijetu oko nas?
“Kroz život prolazimo uz određena očekivanja koja smo putem stvorili na temelju našeg iskustva. Ako se očekivanja značajno razlikuju od stvarnosti, javit će se osjećaj tuge i niz drugih neželjenih senzacija koje proizlaze iz nje. A u kome ili čemu ćemo tražiti krivca, ovisi o našim osobinama ličnosti, odgoju, usađenim vrijednostima te prošlim iskustvima. Dakle, svatko od nas se razlikuje i na svoj način tumači sebe i svijet oko sebe”, pojašnjava Kantolić.
Dakako da bi trebali preuzimati odgovornost za vlastite postupke te priznati krivnju ako pogriješimo, ali je ponekad potrebno podsjetiti se da se u većini slučajeva, osobito u međuljudskim odnosima, odgovornost dijeli na sve uključene strane, naglašava.
“Društvo i okolina imaju velik utjecaj na našu interpretaciju svijeta i u našoj je prirodi da se uspoređujemo s drugima. Dok jedni društvena očekivanja drže negdje u zakutku uma i žive onako kako smatraju da je najbolje za njih, na druge sve to ima jako velik utjecaj”, kaže psihologinja pa sve pojašnjava na primjeru:
“Primjerice, zaposlena majka može osjećati krivnju jer ne stigne svaki dan pomagati djetetu oko zadaće kao što sve druge majke u njezinoj okolini govore da rade pa svaki put kad dijete zapne u školi, smatra da se to događa zbog nje. Iako se posljednjih godina roditelji sve više uključuju u dječje školske zadatke, treba se podsjetiti da je školski uspjeh djeteta prvenstveno djetetova odgovornost”, podsjeća dodajući kako je roditeljska odgovornost naučiti dijete da bude samostalno i savjesno u svojim aktivnostima.
Osjećaj krivnje, koji se kod nekih ljudi javlja svakodnevno, može se razviti i kada odbijemo prijateljev poziv na kavu, jer baš sada nismo raspoloženi. Koliko je taj osjećaj krivnje opravdan i “zdrav”?
“Mnogi ljudi se bore s osjećajem krivnje ako kažu “ne”. No, za našu dobrobiti ponekad je nužno znati reći “ne”, odnosno poštovati vlastite vrijednosti, osjećaje i potrebe. Valja osvijestiti što nam je važno sad i ovdje te u životu općenito, pa s obzirom na to formirati vlastite granice i vlastito ponašanje. To nikako ne znači živjeti bezobzirno i sebično, nego, poštivati sebe i svoje potrebe. Tek kada samo OK sami sa sobom, možemo biti OK sa svima oko nas”, napominje.
Narušava li samookrivljavanje osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, pitamo se.
“Osjećaj samopouzdanja odnosi se na vlastiti osjećaj kompetentnosti u određenoj aktivnosti, a osjećaj samopoštovanja je osjećaj cjelokupne vrijednosti i važnosti. Ako se krivimo i intenzivno razmišljamo o neugodnim trenucima iz prošlosti, svakako će se to očitovati nižim samopoštovanjem, a može rezultirati i nižim samopouzdanjem ako se radi o specifičnoj situaciji. Ali vrijedi i obrnuto, ako imamo nisko samopoštovanje i ne smatramo da smo dovoljno važne i vrijedne osobe da imamo pravo griješiti, češće ćemo se u većoj mjeri kriviti za ono neugodno što nam se dogodilo”, kaže.
Tu se nameće pitanje možemo li se osloboditi paralizirajućih misli, odnosno možemo li zaustaviti taj vrtlog negativizma?
“Usmjerenost na negativno može se promijeniti osvještavanjem takvih misli i njihovim formuliranjem na drukčiji način. Primjerice, ako dođe misao: “Opet ću sigurno pogriješiti, baš kao i prošli puta”, valja je osvijestiti i to tako da si kažemo: “Opet razmišljam negativno, stop’ te se prisjetiti situacija kada smo nešto napravili bez pogreške i pokušati izaći iz struje misli u sadašnji trenutak, usmjeravajući se na radnju koju u tom trenutku radimo ili opažajući stvari koje se nalaze u našoj neposrednoj blizini. U promjeni mogu pomoći kognitivno bihevioralni terapeuti, stručnjaci educirani u području mindfulnessa (usredotočene svjesnosti), ali i svi stručnjaci za mentalno zdravlje”, govori Kantolić.
No, kako čovjek može sagledati sebe i pronaći uzrok takvih onesposobljujućih misli, kako si može pomoći?
“U osvještavanju osjećaja, potreba i vrijednosti pomoć možete pronaći ako ih stavite na papir i sagledate ih s obzirom na realnost. No, kako smo mi uvijek subjektivni kada se radi o nama te je teško gledati preko naših ukorijenjenih prepreka bilo bi dobro javiti se stručnjaku za mentalno zdravlje. U takvom se radu može dublje doprijeti, a i važno je imati pouzdanu i stručnu podršku u tom procesu”, govori psihologinja.
A to je iznimno važno zato što nas negativan obrazac razmišljanja može ograničavati u svakodnevnom životu. Naime, krivnja doista može stvoriti još veću krivnju te se tako lako možemo naći u začaranom krugu negativnih misli.
“Naš mozak stalno kreira nove misli. Neke su originalne, a neke se automatski ponavljaju po utrtim obrascima. Ako samookrivljavajuće misli postanu dio svakodnevice i počnu je ometati, svakako je trenutak za javljanje stručnjaku za mentalno zdravlje – psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru”, dodaje.
A na pitanje kako možemo naučiti oprostiti samima sebi, psihologinja podsjeća: “Važno je prihvatiti svoje dobre i loše strane i dopustiti si pogreške. Griješiti je ljudski, a iz većine pogrešaka nešto naučimo. Nitko nije savršen, ali smo svi vrijedni i važni te s tim na umu treba formirati vlastita očekivanja i granice.”
