“Kako sam kao nutricionistica uz male promjene potpuno promijenila svoj odnos prema hrani”

Kao nutricionistica i nutrition coach morala sam tražiti načine kako sebi, ali i klijentima prilagoditi određena pravila u prehrani ili se čak odmaknuti od njih da bih uistinu integrirala trajne zdrave navike kao dio svoje svakodnevice.

Set pravila i struktura daju nam jasnoću, ali nekako nam djeluju grubo i neprirodno na dulje staze. Promatrala sam samu sebe i osvijestila što bih mogla bolje, a da ne zahtijeva velike vremenske i energetske kapacitete. Nešto za što ću imati osjećaj da se mijenja nabolje, a da nemam dojam da nešto moram ili mi nema smisla. U početku mi se činilo da se radi o beznačajnim stvarima, ali određene mikropromjene dovele su do velike razlike. Evo što sam promijenila bez prevelikog truda, a isto savjetujem i klijentima. 

Sporo i svjesno jedenje

Jedan od prvih koraka koje sam poduzela bilo je usmjeravanje pažnje na način na koji jedem. Kroz godine sam navikla obroke doživljavati kao nešto što treba obaviti, često u žurbi i bez dubljeg razmišljanja. No, kad sam počela usporavati i posvećivati se samo jelu, bez ometanja telefonom, računalom ili razgovorima, primijetila sam da se moj apetit počeo prirodno usklađivati s mojim stvarnim potrebama. Pojela sam manju količinu hrane jer sam postala svjesna trenutka kad osjećam sitost. Taj mali pomak omogućio mi je da se manje osjećam teškom i nadutom nakon obroka, a više sam uživala u okusu hrane. Moja se probava poboljšala, a odnos prema hrani postao je zdraviji. Više nisam bila u potrazi za nečim što bih mogla pojesti samo iz navike ili dosade. Dakle, kad jedete, maknite sve distraktore, posvetite se hrani, dobro sažvačite zalogaj jer probava počinje već u ustima te upotrebljavajte pribor za jelo. Mozak će stići dobiti informaciju iz probavnog sustava da je tijelo sito, a onda ćete se možda i iznenaditi koliko nemate potrebe staviti još jednu porciju na tanjur. Ovo je ujedno i dobar trik za mršavljenje kad baš i niste u životnoj fazi da se tom procesu posvetite u potpunosti. 

Prestala sam vagati namirnice i počela mjeriti količinu hrane dlanom

Biti nutricionist znači stalno biti u kontaktu s brojevima, gramima, kalorijama i iznosima koje konzumiram. No s vremenom sam shvatila da sam počela gubiti povjerenje u svoj unutarnji osjećaj za količinu hrane, previše se oslanjajući na vagu. Tad sam odlučila napraviti još jedan mali korak: prestati vagati hranu i početi koristiti jednostavnu mjeru, a to je veličina dlana. Ispostavilo se da je ta metoda iznenađujuće precizna, čak i kad je riječ o uravnoteženim obrocima. Umjesto da brojim svaki gram, počela sam se osjećati slobodnije, ali još uvijek unutar zdravih okvira. Za veličinu masti koristite vrh palca, za proteine veličinu dlana, za žitarice stisnutu šaku, a za povrće otvorenu šaku. Svatko ima svoje energetske i nutritivne potrebe koliko će to šaka žitarica ili palaca masti biti potrebno unutar obroka. Na primjer, za doručak bih pojela dvije stisnute šake zobenih pahuljica, što bi odgovaralo porciji od oko tri komada, od ukupno njih sedam kroz dan. 

Kreiranje vlastitih recepata u smislu čišćenja hladnjaka od ostataka

Još jedna mala, ali značajna promjena bila je u načinu na koji pristupam kuhanju. Prvo što sam napravila bilo je to da sam prestala razmišljati o obrocima kao o nečemu što treba biti “savršeno”. Umjesto toga, počela sam koristiti ostatke hrane koje sam već imala u hladnjaku i pretvarati ih u obrok. To nije samo bilo financijski korisno već mi je i omogućilo da budem kreativna u kuhinji. Razvila sam naviku pripreme obroka koji su bili uravnoteženi: povrće, proteini, zdravi ugljikohidrati, a većinom od ostataka. Takav pristup omogućio mi je da ne bacam hranu, a opet imam obrok koji je ukusan i hranjiv. Jednako tako radim i s klijentima. Nema više rigidnih planova prehrane, već fleksibilnost usklađena s prethodnom metodom određivanja porcija. 

Tražila sam prilike da dodam namirnice, a ne da ih stalno izbacujem

Ponekad je lakše izbaciti određene namirnice iz prehrane nego stvarno raditi na tome da obrok bude nutritivno bogat. Umjesto da se fokusiram na ograničenja, počela sam tražiti načine kako da dodam namirnice koje će obogatiti obrok. Na primjer, počela sam razmišljati u što mogu dodati više povrća, voća, orašastih plodova, a čak i ribe ili mahunarki. Time nisam samo obogatila prehranu nego sam i osjećala veću povezanost s hranom jer nije bila samo skup ograničenja, već bogatstvo mogućnosti. Svaka od ovih promjena bila je mala, ali s vremenom su se počele slagati i dovele su me do prirodnog odnosa s hranom i tijelom. Shvatila sam da su male navike uistinu ono što čini veliku razliku – i što je najvažnije, one su utemeljene na jednostavnoj, ali snažnoj povezanosti s hranom.

Foto: Pexels