
Što je FOBO, bolest izobilja? Saznajte utječe li i na vas
Svi smo već dobro upoznati s konceptom koji stoji iza internetskog izraza FOMO (fear of missing out) - strah od propuštanja, no nedavno je populari...
Ako volite skrolati po TikToku, onda ste zasigurno naišli na barem koji video hrvatske biologinje Ive Čupić koja bez problema u rukama drži zmiju ili pauka. Dok će neki zazirati od takve hrabrosti, Iva zapravo ruši predrasude o takvim živim bićima educirajući pratitelje o životinjskom svijetu, a njezin topao glas uistinu vas odvede u carstvo prirode.
Iako bismo s Ivom mogli satima pričati o njezinom profesionalnom radu, ovoga puta Iva nam je približila svoj nimalo lagan put do dijagnoze u spektru autizma. Ovoj mladoj ženi nije bilo lako do sada jer je vodila borbu s mentalnim zdravljem zbog nedostatka informacija i profesionalne podrške u vremenu kada je odrastala. Sigurni smo da će Ivina priča nadahnuti svakoga tko je prošao ili prolazi isto.
Biologinja sam s posebnim interesom za arahnologiju, tj. kolokvijalno znanost o paucima iako sama grana obuhvaća i ostale paučnjake. Opčinjena sam nadzemnom bioraznolikošću cijeli život, ali nedavno su me zainteresirale i podzemne vrste, tako da sam terenski trenutačno najaktivnija u Hrvatskom bio speleološkom društvu, gdje sudjelujem u istraživanjima naše jedinstvene podzemne faune.
Pa zapravo je upravo moj “znanstveni put” najviše patio, ali ne specifično radi autizma, već radi puno veće tendencije da autistične osobe koje su “prošle ispod radara” kao djeca i nisu dobile potrebnu potporu razviju kompleksni post traumatski poremećaj, iznadprosječnu razinu anksioznosti i depresivne faze kroz život. To je, nažalost, bio i moj slučaj pa sam tako tek u 31. godini nakon više od deset godina educiranja i raznih oblika psiho- i farmakoterapije otišla na testiranje kod stručnjaka za spektar autizma. Ne mogu reći da sam još blizu onoga gdje bih voljela biti u svojoj karijeri i životu, upravo radi kontinuirane borbe s mentalnim zdravljem dugi niz godina, no stvari konačno polako sjedaju na svoje mjesto.
Ono što je specifično za autizam je da to nije nešto što se može razviti kasnije u životu, već je to neurobiološka specifičnost kod koje je ponajprije vidljivo “drukčije” funkcioniranje središnjeg živčanog sustava. Danas su definirane tri kategorije autizma, od kojih prva zahtjeva najmanju količinu potpore, dok treća, u koji su kategorizirane i neverbalne osobe, zahtjeva najveću potporu u svakodnevnom životu. Kasno dijagnosticirane osobe s autizmom najčešće po tim kriterijima pripadaju prvoj kategoriji, ali upravo je zbog kasne dijagnoze, prema istraživanjima oko 66 % kod odraslih kasno dijagnosticiran autizam suicidalno. Naravno, s porastom broja istraživanja o spektru kroz posljednje desetljeće stvari su se znatno promijenile pa tako i narativ da su autistična djeca samo muška djeca koja slažu predmete u nizove i nisu verbalna. Porastom broja psihologa i psihoterapeuta koji su se specijalizirali upravo na proučavanje spektra, sve je šire dostupna mogućnost testiranja i edukacije o samopotpori.
Dvije stvari koje su na mom putu do testiranja na autizam bile “nepripojive” bilo kojem mentalnom poremećaju na koji se dotada sumnjalo bile su dvije specifične stvari – jaka socijalna anksioznost i opsesija jednom tematikom, a koje su bile prisutne od ranog djetinjstva. Od djetinjstva sam bila opčinjena paucima, zmijama i drugim ne-karizmatičnim životinjama, a oko mene nije postojao vanjski utjecaj odrasle osobe koja bi ga pokrenula, dapače, oko sebe sam vidjela samo strah prema tim životinjama. Još dok nisam mogla reći slovo “z”, nakon upita ukućana da što radim već dva sata pred rupom u vrtu, odgovorila sam da “cekam miju”, i par trenutaka nije im bilo jasno što to točno znači. U vrt bi nam povremeno dopuzala mlada bjelica (Zamenis longissimus), a vinograd je bio prepun sljepića (Anguis fragilis), i ja sam tada vjerojatno vidjela sljepića koji bježi u rupu. Naravno, kao tako mala još nisam znala da je riječ o beznogom gušteru, ali kroz vrtić i osnovnu školu vidjela se velika razlika u interesima druge djece i mene, što ne bi bilo toliko neobično da moj interes nije graničio s opsesijom. Sjećam se da me u vrtiću jako uvrijedilo što je jedna curica kojoj sam rekla da su mi najdraže životinje reptili odgovorila s: “Misliš, leptiri?”, a ono što me uvrijedilo tada bila je činjenica da ona nije znala što su to reptili, tada mi preferirana riječ za gmazove. Umjesto igre s drugom djecom, ja sam birala crtanje životinja, a čak sam i tijekom obiteljskih druženja kada bi bila prisutna druga djeca odabirala “pariti svoje bogomoljke” umjesto igre. Kroz moje ruke tada se provuklo more različitih vrsta, koje sam naučila prepoznavati i loviti kroz čitanje svih dostupnih knjiga (kojih tada nije bilo puno, a interneta u ovom obliku nije bilo) do kojih sam mogla doći. Imala sam bilježnicu s popisom pronađenih pauka, izmišljenim nazivom koji sam dala svakoj vrsti, crtežom i opisom. Tek kasnije naučila sam da je to dio biologije – popisivanje i opisivanje živog svijeta. Taj interes nije se ništa smanjio niti kroz srednju školu, a interes o izlascima i društvenom životu karakterističan za tinejdžere je izostao. Ono što se većini autistične djece kategorije jedan dogodi tijekom odrastanja je da nauče komunicirati na “prihvatljiv” način i socijalizirati se, što se kod mene dogodilo tek na prvoj godini fakulteta.
Autizam je kompleksan i kroz ovih par primjera dotaknula sam se samo dva simptoma koji variraju u intenzitetu od jedne do druge autistične osobe i bitno je napomenuti da je moguće imati jake interese i/ili određenu razinu socijalne anksioznosti a da osoba nije autistična. Niz određenih simptoma mora biti grupirano kako bi ukazali na autizam.
Nakon dijagnoze, bilo mi je daleko lakše objasniti si i prihvatiti svoje specifične interese koji upravljaju mojim životom i karijernim odabirom, kao i ljubav prema racionalizaciji i drukčijim shvaćanjem ili nedostatkom shvaćanja neverbalne komunikacije i iskaza emocija drugih ljudi.
Svakako mi je bilo lakše i prihvatiti da se nikad neću osjećati ugodno u socijalnim situacijama, ali da sada znam svoje granice, kao i vrijeme potrebno za oporavak od socijalnih obveza. Službena dijagnoza samo je potvrdila moju sumnju od prije dvije godine, a kroz taj period već sam bila prihvatila da je moja neurorazličitost nešto protiv čega se ne treba boriti.
Teško bi bilo reći da sam dio visoko profesionalnog ili znanstvenog svijeta jer trenutačno se ne bavim poslom u akademiji, ali radi specifičnosti biološke niše u kojoj djelujem i visokoobrazovanih kolega zainteresiranih za puno područja u znanosti, nisam se još susrela s predrasudama. Ljudima koji ne bi mogli prihvatiti ili čuti da sam autistična to niti ne spominjem jer na van je teško primijetiti nedostatke u funkcioniranju osim ako direktno ne pričam o njima. Većini djelujem kao dobro prilagođena, ali neobična osoba. U svakom slučaju ne bih rekla da patim od autizma jer upravo radi te nervature mozga toliko i volim neke stvari i ne bih to mijenjala, ali ono od čega patim jesu zapravo depresivni poremećaj i kompleksna trauma, koji su rezultat nedovoljno informacija o autizmu tijekom 90-ih.
Ne osjećam se dovoljno kompetentno za neku poruku svima jer se autistične osobe međusobno jako razlikuju pa tako imam i prijatelja i poznanika koji funkcioniraju daleko bolje od mene u svakodnevnom životu i, primjerice, nikad nisu razvili depresivne epizode kroz život. Ono što bih im preporučila, a da mi je sljedeće na listi čitanja, jest knjiga “Unmasking autism” dr. Devona Pricea, psihologa koji je također kasno dijagnosticirana autistična osoba. On piše o prihvaćanju neurorazličitosti kroz uklanjanje naučenih ponašanja kojima se autistične osobe pokušavaju uklopiti u neurotipični svijet, a koje ih iscrpljuju i odvode u burnout.
Imam ih previše, ali jedna od zabavnijih jest trenutak kad sam otkrila da skakavci mogu ugristi. Naime, među ravnokrilcima su zrikavci poznati kao oni s jakim čeljustima koje mogu probiti ljudsku kožu, i iako i skakavci imaju usne organe za grizenje, teško je zadobiti njihov ugriz zbog njihovih malenih čeljusti. U jednoj situaciji morala sam skakavca pridržati ustima, dok sam u jednoj ruci držala guštera, a drugom lovila zmiju. Dotični skakavac uspio me ugristi za usnicu jer je koža tamo dovoljno tanka, što mi je bilo iznenađujuće i smiješno u isto vrijeme, dok sam pokušavala neverbalno objasniti kolegama da pridrže guštera i zmiju dok spremim skakavca iz usta.
Foto: Privatne fotografije
Zrinka Babić je magistra sociologije i nutricionistica. Svoje je novinarske vještine “brusila” kroz razne strukture novinarstva, od televizije, radija do portala, pa tako za Kreni Zdravo (Nova TV) piše članke o zdravoj prehrani, novinarka je u Informatičnom Centru Zaprešić, a prije toga je koordinirala i pisala za Adhara centar za nutricionizam i ayurvedu (Zagreb) te je obavljala dužnost zamjenice glavnog urednika na Televiziji Zapad, Zaprešić. U slobodno vrijeme, osim što se kontinuirano educira i stječe diplome, voli dizajn interijera, fitness i dobre knjige.