Duda frajerica u epizodi WELCOME TO MOUNT BLAM

by | 13 listopada, 2011

Duda je stručnjak za blamaže. Čak i najozbiljniji događaj, kao što je pogreb, uspijeva pretvoriti u anegdote za prepričavanje.

“Kako sam se izblamirala”, jadala se Goga sva zajapurena. “Sretnem ih na ulici… znaš onog Nikolu, čija je sestra živjela preko puta nas, ona plava, mršava…?” Pojma nemam, ali klimam glavom da joj ne remetim koncepciju. “Eh”, nastavlja ona, “idem ja tako s posla, kad na stanici on s nekom… Jedva sam ga prepoznala. Javi se on meni, javim se i ja bog zna kako.
Zapričamo se sve u šesnaest. ‘Da vas upoznam’, veli on. ‘Ovo je Maša, moja zaručnica.’ ‘Da? Drago mi je.’ A ona velika kao trokrilni ormar, Duda, veću ženu odavno nisam vidjela. I tako, znaš mene, ni pet ni šest, pitam: ‘Pa, kad će prinova?’. Računam, ako mu je zaručnica, pa još s onolikim trbuhom, mora da je već u osmom mjesecu. E, tu nastane tajac. ‘Mislim, kad vam je termin…?’, ponovim, u slučaju da se nismo razumjeli. Ona me gleda, vidim, nešto je čudno. On krenuo spašavati stvar, kao: ‘Pa, polako, radimo na tome, ima vremena…’ A ja – u zemlju bih propala. Srećom, naišao je autobus. Kako sam mogla znati da nije trudna, kad joj je trbuh do zuba?!”

Pogreb za priču
Baš kad sam mislila da je prekorim kako gura svoj nos gdje mu nije mjesto i kako joj je jezik brži od pameti, ona se počela pravdati. “Ali dobro, sve u svemu, nije tako strašno, je l’ da…? Puno gore je bilo ono kad si išla na onaj pogreb…” Znam, znam… Moj najveći blam ikada i priča koja se u našem skromnom kolektivu već naveliko prenosi s koljena na koljeno. Kolegi iz Odjela nabave umro je otac. Star čovjek, siromah, bolestan godinama, znala sam cijelu priču, čak sam mu i neke lijekove nabavljala preko veze. I sad, krenemo nas nekoliko na pogreb. A ja se uvijek spetljam u tako nekim prilikama. I umjesto da mu ljudski izrazim sućut, ja stanem ispred njega i kažem: “Čestitam”. ČESTITAM?! Vidim ja, on me gleda onako… nekako čudno, neugodno mu je, i tek tad mi dođe do mozga što sam, guska, izvalila. Krenem nešto mucati, ispričavati se, a sve si mislim – zemljo, otvori se. Što mi je došlo da mu to kažem, stvarno ne znam, da me netko pita kako, zašto… Ali što je bilo, bilo je. Ostalo je zapamćeno to moje ‘čestitanje’ za sva vremena. Eto, to ti je blam. Dogodi se, a da ne znaš ni zbog čega, ni otkuda, a obilježi te za vijeke vjekova. Bože, kako mi je samo bilo neugodno svaki put kad bih ga srela. Ispričavala sam se ja, al’ ne vrijedi – nema povratka. Blam je blam.

Glad ne bira
I to nije sve. U mom skromnom životu nedostajalo je štošta, ali barem je blamova bilo napretek. “Sjećaš se ono kad si pojela one… one… kako se zovu…”, prisjeti se Goga. Znam. Bilo je to
jednom davno, davno, a priča kreće ovako… One of these days. Ulazim u stan. Kasno poslijepodne.
Mrtva-umorna, gladna, ne znam što ću prije. Nisam stigla svratiti do trgovine, a hladnjak prazan k’o seoski dom kulture. Jaja, jogurt i sirupi protiv temperature. I staklenka ušećerenog džema od prošle godine. Ništa, nula bodova. Na stolu neke kuglice. Mmmm, pomislim, mora da je mama donijela. Zna koliko ih volim. Krenem zagristi – ne ide. Tvrde li su, bože moj, što li je stavila u njih? Probam opet – neće. A i čudno mirišu. Prelomim onu jednu, jedva nekako, krenem muljati po ustima i sve mi nešto čudno, al’ ne odustajem. Gladna sam, mislim si, daj što daš. I tako, žvačem li žvačem, al’ nikako… I evo Vlade kako izlazi iz kupaonice. Gleda mene, gleda one kuglice. Pa opet – gleda mene. “Što je?”, promumljam punih usta. Počinje se smijati, i to ne da se kulturno nasmije, ne – on se trese od smijeha, suze mu idu, pridržava se za trbuh koliko mu je smiješno. ŠTO, zaboga? Reci i meni, da se i ja smijem, kažem mu dok se vrtim oko sebe tražeći bilo kakve tragove komike. Da, znala sam ja izaći iz kuće s viklerima na glavi, i to je bilo smiješno. Znala sam otići na posao s najlonkama ‘od jučer’ koje vire iz nogavice. I poslije smo se svi smijali. Ali što je sad smiješno? “Govori!!!” “To… to”, pokušao je doći do zraka, “moji… mamci… za šarana”, uspijeva prozboriti i ponovo se počinje histerično smijati. Ne znam zašto, ali meni uopće nije smiješno.

Od anegdote do mita
Naravno, priča je postala antologijska. Gotovo mitska. Anegdota koja se nadugačko i naširoko
prepričavala po kojekakvim obiteljskim okupljanjima, rođendanima, slavljima. I što je najgore, svi su se redom valjali od smijeha, i svaki put bi priča imala drugačiji radni naslov. „Kako se Duda konačno upecala“ ili „Kako je Duda zagrizla mamac“ i tome slično. Na kraju, smijala sam se i ja (a što sam drugo mogla?), ali uvijek bi ostao taj otužni ukus u ustima i onaj ružni osjećaj u želucu, kad sam skužila da to što žvačem nisu nikakve mamine rum-kuglice, već obični mamci, mješavina stočnog koncentrata, mekinja i nečega čijeg se naziva ne mogu ni sjetiti. Eto, tako je Duda ispala som. I to ne običan som, već som kapitalac!

Kako se osvaja Mount Blam
Goga obožava moje blamove. Svi vole moje blamove. A najviše vole kad ih Vlado prepričava, jer on to tako lijepo zna karikirati, do detalja. I uvijek doda nešto svoje, nešto novo, tako da na kraju ni ja nisam sigurna kako je stvarno bilo, ali bitno je da svi unaokolo popadaju od smijeha. I džabe se ja branim i pravdam kako nisam ja kriva i kako se uvijek baš meni sve dogodi… “Istina”, kaže Vlado, “sve se baš tebi dogodi. ‘Ajde sad lijepo ispričaj ono od prije neki dan.” “Koje?” “Kako KOJE? Pa
ono kad si kupila jaknu, a oni su ti zaboravili skinuti barkod. ‘Eh, zvonilo je poslije u svakoj trgovini u koju je ušla…” I onda ja nemam kamo, što ću – pričam, a svi prisutni se valjaju od smijeha. I otkuda uopće blam? Kad mi se događa? I zašto mi se događa? Uglavnom, kad pokušam nešto napraviti nabrzaka ili ispraviti prethodnu pogrešku, onda redovno lapsusi idu u serijama, po dva-tri zaredom… Kad brzo tipkam, pa Vladi stigne SMS kako sam “skoknula u prdavaonicu” ili šefu pošaljem “obavijest o proljevu (umjesto priljevu) na devizni račun”. I sve to završim jednim “sprdačan pozdrav…” I, da zlo bude veće, stavim još pet ljudi u CC. Da ne govorim kako je jednom i službeno dobio “s*anje na tekućem računu” (obratite pažnju – slova R i T su jedno do drugog na tipkovnici). I eto, tako se malo-pomalo, mic po mic, osvaja Mount Blam.

Bomboni za depilaciju
“Ma, ne boli ništa kad ti kažem”, uvjerava me Goga u svoju najnoviju super-hiper metodu
depilacije. “Kakav vosak, kakve trake, ovo je vrh, kunem se.” O.K., kad ti tako kažeš. “Dvije šalice šećera, voda, sok od limuna, malo meda i milina. Sugar wax, šećerna pasta, gledala ja kako se to radi na YouTubeu”, uporna je. “A kažu li na YouTubeu da ne boli, ili si ti to sama na svojoj koži isprobala?”, i dalje sam skeptična. “Ma, ne boli, vidjet ćeš.” (Ne znam zašto – i dalje joj ne vjerujem.) I tako, ulijećemo u kuhinju, Goga ulijeva, miješa, kuha, karamelizira. Poslije nekoliko minuta, šećer je karameliziran i poprima onu lijepu smećkastu boju. “Uh, pa to super miriše”, primjećujem. “Kao one karamelice koje smo jeli kad smo bili mali.” “Aha. A ne trebaju ti ni trakice, čim se malo ohladi, super se skida.” “A sigurno ne boli…?” “Ne boli, opusti se…” I tako, nakon što mi je svesrdno ‘pomogla’ oko depilacije, ostavlja me u podlijevima, s ispucanim kapilarama, mrežom vena na nogama, koja se širi poput riječnog toka na geografskoj karti, i u potpunoj agoniji. Sugar wax, malo sutra. “Kamo ću s ovim?”, pita me, držeći onaj lonac sa pastom. Spusti gdje hoćeš, sklonit ću poslije, kažem rezignirano. “Dobro, ja sad odoh”, dodaje s vrata. “Bit će to sve O.K., samo namaži neku hidratantnu kremu”, pokušava izgladiti stvar. Aha, kako da ne, sutra sam k’o nova. Budim se iz poslijepodnevne kome. Vlado nešto prčka po kuhinji. “Dudi..?” “Molim…?” Kakvi su ti ovo bomboni…?” “Bomboni…? BOMBONI..!!!” O, neeee…. Welcome to Mount Blam.