Dragi dnevniče!

by | 22 kolovoza, 2012

 Prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav….je li moguće imati toliko ljubavi u životu i kako je moguće da u traženju, kao i u pronalasku, svaku osobu s kojom odigramo igru usnama nazivamo ljubav?

Smatram da je ljubav nešto slično šoku. Kada se dogodi tijelo zadrhti, mozak i jezik se apsolutno ne poznaju, a želja za dodirom je neopisiva i jaka toliko da ukoliko se dodir ne bi ostvario, tijelo bi eksplodiralo.
Nesvjestica također nije isključena, dakle tijelo nam preplave jake emocije koje signaliziraju potpunu životnu promjenu.
Naravno, to nam se dogodi jednom, možda dva puta u životu. Nekima nikada.
A nekima stalno čim osjete malo pažnje od suprotnog spola.
Ovima u zadnjoj skupini je najteže. Njih prati niz razočaranja.
Brzaju, žele se vezati što prije, rađaju mu djecu već nakon pete minute razgovora i zahvaljuju mu već nakon prvog susreta na tome što postoji. Nakon tjedan dana on je itekako postojan, ali miljama daleko od ljubavnog terora.
I sada na kraju ostaje pitanje: može li nam vlastiti očaj zagorčati život i otjerati nas u samoću skoro pa doživotnu?

…………………………………………………………………….
Jedno sparno, nervozno jutro gdje su pozdravi na ulici bili, umjesto klasičnog „dobar dan“, „pas mater i tebi“, nisam mogla da ne primjetim vrlo zgodnu žensku osobu stol do moga koja je doslovce jecala zbog raskida koji ju je zadesio, recimo, prije tjedan dana.
Po mom shvaćanju, bili su zajedno tek nekoliko dana i nakon toga on se više nikada nije javio.
„A rekla sam mu što osjećam i što sam sve prošla s bivšim idiotima. Kako mi je nakon svega to mogao napraviti?“ jecala je
„A kako ne“- pomislila sam
Početak veze ili samo druženja, trebao bi biti zabavan, pomalo djetinjast. Pun igre, misterije, nevinosti uz dozvoljenu dozu požude i nedozvoljenu dozu strasti.
Pričanje o bivšim ljubavima, prikazujući se žrtvom i od potencijalnog partnera zatražiti instant najboljeg prijatelja, rezultira potpunim krahom i razočaranjem.
Zamislite obrnutu situaciju. U biti ne morate, ja ću vam je dočarati.
Jednom davno imala sam dečka s kojim sam bila u vezi najduljih tjedan dana u životu.
Prije toga, zapeo mi je za oko svojim nestašnim izgledom i ponašanjem puno zrelijim od drugih vršnjaka. Zaljubila sam se iste nanosekunde.
Subotnje ludilo zamjenilo je pričanje na klupi s gospodinom Drugačijim.
Prvu večer mi je rekao da trenutno u životu ne želi imati nikoga zbog gubitka osobe koju je nepremostivo volio, a više je nema tu. Zbog njenog odlaska je obolio od gastritisa. Čim je to progovorio, ja sam udvostručila svoju dozu zaljubljenosti i tako dosegnula maksimum.
Nismo se niti dotaknuli, jer ipak sam odrastala u neko nevino doba tako da je već poljubac bio čisti porno uradak.
No na trećem sastanku sam očekivala barem određeni kontakt tipa dodira ruke, poljubac u lice, čelo, nešto!
Nije bilo toga. Opet je došao s problemima. Dok sam sjedala na klupici i slušala predavanje o gastritisu i propaloj ljubavi, ugledala sam prijateljicu preko puta kako se sa svojim dečkom smije i zabavlja, a ja imam psihijatrijsku seansu popraćenu s dijagnozom bolesti želuca.
No unatoč tome, bio mi je privlačan. Ovaj je bio moj osobni Jim Morrison.
I drugu večer nije bilo poljubca…ni treću…ni četvrtu. I onda….spektakl! Dodirnuo mi je mali prst na ruci i prijatelji su me prozvali njegovom djevojkom.
Odjednom, željela sam ga se riješiti. Odmah, sada sekundarno izbaciti ga iz života i ne vidjeti ga. Riješiti ga se na grozan način zbog torture koju mi je priuštio. Zbog gomilu problema koje sam slušala, jer je bio samoprozvani patnik 20-tog stoljeća, konstantno je kukao i odjednom me kao takav počeo nazivati svojom djevojkom ne ostvarivši prethodno niti jedan fizički kontakt.
I sada se postavlja pitanje, bi li ja bila normalna osoba da sam ostala s momkom koji uporno plače zbog bivše djevojčice i s kojim nemam apsolutno nikakvog kontakta? Naravno da ne bih.
Očaj vonja na kilometre. Ispočetka je privlačan, no vrlo brzo privlačnost preraste u prijezir i tek kada očajna osoba izraste nad svojim problemom, shvati koliko je zapravo normalna osoba bila ona koja je pobjegla.
Dok ju je prijateljica tješila govoreći joj da uvijek naleti na krive, ja bih protumačila da pravi nalete na krivu. Ne vrijedi provoditi vrijeme u traženju ljubavi. Traženje zna umoriti, zar ne? Od traženja se nitko nije proslavio, jer tek kada prestanemo tražiti, onda nađemo.
Kada smo jako gladni, jedemo sve što vidimo nemogućom brzinom i onda nam je muka cijeli dan ili cijelu noć. Kada smo željni ljubavi, grabimo svakoga tko nam uputi lijepu riječ i davimo ga dok mu ne postane muka od svega i samo nestane. Ljubav je lako shvatiti, ali sebe nije.
Bez obzira koliko djevojka stol do mene bila lijepa i uspješna ona je iznutra žalosna i poražena. Tek kada shvati gdje je zapravo greška u njenim odnosima prema muškarcima, pronaći će sebe, a onda i ljubav.
„Evo me, beba je u redu. Termin mi je za mjesec dana i postat ću mama. Mislim da sam zaljubljena u svog ginekologa.Što si radila dok si me čekala?“
Stigla je cimerica s pregleda.
„Razmišljala sam o ljubavi. Koliko je ona zapravo sasvim obična, a mi potpuno čudni“. Rekla sam, nasmijala se i pogladila joj trbuh.