Dnevnik jedne plavuše by Martina Prochazka

by | 14 srpnja, 2011

Grad je preplavila nepodnošljiva ljetna vrućina koja kao da je izbrisala ljude s ulice. Danas mi je peti dan da sam isključivo na salati, vodi i pilates lopti na kojoj sjedim poput maskote onih poznatih guma za raznorazna vozila. Mozak mi je potpuno preplavila temperatura od vanjskih 38 stupnjeva celzijusa i na umu mi je samo moja tvrdoglavost koja se još uvijek bori protiv klima uređaja.


No unatoč tome, krenut ćemo ispočetka. Lijepi pozdrav, moje ime je Tina.Prezime mi je još uvijek djevojačko, pa zašto bi ga spominjali i stavljali sol na ranu. Živim sama, no preko puta mene je moj najbolji prijatelj Marko koji je ujedno i cimer s mojom najboljom prijateljicom Ivanom iznimno mrzovoljnog karaktera. Opišimo ju ovako: do podne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet. Sada, po ovoj vrućini prezire i svemir. Proširila je obzore.
Rođeni smo davne 1977. godine kada su brkovi bili nezaobilazan detalj svakog pravog muškarca, a rozi ruž kao i natapirana trajna nezaobilazni detalj svake žene koja prati modu. I kao takvi živjeli smo u istoj zgradi. Pričalo se i to da se moj tata zaljubio u Ivaninu mamu, no kako Ivana i ja nismo nimalo slične, mislim da su te priče bile čista zanimacija susjeda. No, vratimo se našoj zgradi.
Iznad nas smjestio se bivši dečko Ivane koji je potpuna suprotnost i jednostavno mu se nikako ne može zamjeriti što je nakon tri godine s njom okončao vezu. Prvih mjesec dana nakon tog nemilog događaja, Marko i ja prolazili bi kraj njega svom snagom željeći ne pozdraviti ga, no njegovi dobroćudni rumeni obrazi to jednostavno nisu dozvoljavali. U Ivaninim očima smo bili prezreni do te mjere da se par puta pokušavala iseliti, no već nakon kratkog vremena bi se vratila Marku u stan zbog svog nemoguće teškog karaktera i nemogućnosti života u dvoje s nekim novim. Inače, nas troje smo odrasli zajedno. Završili smo osnovnu školu skupa u istom razredu kao i srednju i fakultet. Jednom riječju nerazdvojni smo i potpuno drugačiji jedan od drugog.
Živim sama iz tog razloga što ne mogu zamisliti da je 24 sata netko uz mene ukoliko to nije ljubav moga života za koju sam već posve sigurna da ne postoji.
Iza mene je veza od 8 godina, a ispred mene ladice pune isključivo mog donjeg rublja i čarapa. U kupaonici je čaša samo sa mojom četkicom za zube i tri ručnika namjenjena za lice, ruke i noge. Sada ste već sasvim sigurno stvorili sliku o meni kao o zadrtoj udavači, no tu sliku zaboravite, jer je ona potpuno krivo shvaćena. Naime, udavača nisam, očajnica nisam (možda malo), no romantična sam sto posto. I kao takva rijetko, da ne kažem nikako, ne mogu pronaći svoju bolju polovicu. Privlače me upravo suprotni tipovi poput onih tvrdokornih šarmera koji me bezuvjetno vole, no kad se okrenem škicaju bilo koju ženu u blizini, pa čak i onu s rijetko lijepim zubima alkoholnog zadaha.
Ova prethodna veza je bila približno onome što očekujem od muškarca, no nekako se treća žena nije uklapala u tu sliku.
Kuham, perem, peglam, poslovno sam uspješna, zabavna i još uvijek sama s potpuno krivim snajperom za muškarca s kojim bih provela život.
Mnogi iz obitelji nakon što me pitaju što čekam s udajom okrenu priču da danas nema normalnih ljudi. Ne bih se složila s tim. Ipak se držim one stare poslovice „Svaki lonac ima poklopac“, pa tako čvrsto vjerujem i da za mene postoji netko.
Marko i Ivana su također samci. Ivana pati za bivšim dečkom koji je kat iznad, no ne želi to priznati premda sam ju uhvatila jednom kako stoji na ljestvama ne bi li čula hodaju li po njegovom stanu štikle ili on to samo probava sestrine cipele (tako smo ju tješili).
Marko je nepopravljivi ženskaroš. Vikendom ga nema u stanu, a nekada taj hobi prelazi i na tjedan. U tvrtki u kojoj radi kao grafički dizajner niti jedna žena ga ne voli, jer je svakoj obećao ljubav do kraja života i 48h nakon toga bi otišao doma ne osvrčući se.
No unatoč tome, svaka bi popustila i pustila bi ga u stan pa makar i na jedan sat.
Dakle mrze ga, jer je naprosto neosvojiv. Ivani i meni to, iskreno, nikada nije bilo jasno, jer poznavajući ga cijeli život, nismo mogle otkriti niti jednu crticu s kojom bi opravdao privlačnost kod tolikih žena.
No bilo kako bilo naši životi su sve samo ne uobičajeni.
Moje konstantno traganje za srodnom dušom, Ivanino uhođenje bivšeg dečka glumeći viseći luster i sve Markove žene kao i pustolovine s istima definitivno ne spadaju u rubriku uobičajenog životnog sadržaja.
Tako promatrajući nas, odlučila sam početi pisati dnevnik ne bih li kroz ta slova i riječi došla do zaključka zašto smo još uvijek sami i zaigrani premda nam je 34-ta.Je li to normalno za ovo doba i jesu li zaista 30-te nove 20-te. Ili smo samo jednostavno izgubljeni u vremenu i prostoru uz pomalo razmaženog odgoja i neprihvaćanja vlastitih godina.
Kaže Oprah Winfrey da su mnogi ljudi promjenili svoj život uz pomoć dnevnika, pa tko sam ja da joj proturječim. Vrijeme je da ispišem prvu stranicu i s njom potaknem lavinu drugih nizajući zapisane događaje dan za danom.