Između tutorijala za savršen eyeliner i snimki rata, postajemo li sve manje empatični?
Ovih dana istovremeno gledamo tutorijal za savršen eyeliner i snimku granatiranja bolnice. Teško je, u tom vrtlogu kontrasta, ne postaviti pitanje: kako ostajemo prisebni? Odnosno, kako to da nas ovaj svijet još nije slomio? Kamo je nestala empatija?
Prije samo stotinjak godina vijesti su putovale danima, ako ne i tjednima. Danas se ne stignemo ni probuditi kako spada, a već znamo sve. Čim otvorimo oči, još izgužvani od sna, prva stvar koju saznamo može biti da su tijekom noći u ratu poginula djeca i da znamo njihov točan broj. Da je tijelo izvučeno iz ruševina. Da su poplave odnijele cijelo selo. Da netko negdje više nema ništa. Sljedeći swipe vodi nas do jutarnje rutine jedne influencerice i njezinog savjeta za no make-up make-up, food blogericu kako stavlja smokve na tost. Čist kadar, dobar kontrast, recept u captionu. Možda čak i swipe-up za kôd s popustom. Sve je to isti tijek, razmak je samo par minuta. Pitanje koje ispliva negdje u pozadini: zašto više ne osjećamo ništa? Ili još gore: što to govori o nama ako nas sve ovo više ne dira?
Ako ste se ikad uhvatili kako vas ništa ne dotiče, ne brinite se, niste se “pokvarili”. Samo ste živi u svijetu u kojem bol i banalnost idu jedno kraj drugog, svaki dan, bez upozorenja. I to nas mijenja.
Empatija: kad “vidiš” i kožom
Empatija, orijentacija duha nesumnjivo različita od simpatije, danas predstavlja epicentar našeg moralnog univerzuma. Slavimo je kao obilježje plemenitog duha, stup društvene pravde i katalizator dosezanja najvišeg čovjekovog potencijala; kao središnju točku naše ljudskosti. A ipak, njezino začeće ne veže se za filozofiju ili religiju, nego za umjetnost.
Njemački filozof Theodor Lipps skovao je pojam Einfühlung (osjećanje) kako bi opisao zašto nas umjetnost toliko dira. Njegov učenik Rainer Maria Rilke, pjesnik čija “Pisma mladom pjesniku” (knjiga koja će vam oduzeti dah) i danas čitamo kao duhovni vodič, proširio je taj koncept u svakodnevan pogled na svijet. Za Rilkea, empatija nije bila tek osjećaj prema drugome, on je bila radikalan čin in-seeinga, gledanja u srž stvari, gledanja toliko duboko da postaneš jedno s onime što promatraš. “Empatija je kad vidiš ne samo očima nego i kožom”, pisao je. Empatija, prema tome, nije uvedena zato da bismo bili bolji ljudi, već da bismo uopće znali što znači biti čovjek.
Je li empatija zdrava
Empatija, u svom izvornom obliku, ne traži savršenstvo ni rješenje. Traži prisutnost. Traži da ostanemo uz tuđu bol ili sreću dovoljno dugo da je prepoznamo. U tome i jest njezina snaga, i njezin rizik. Ako empatiju živimo nesvjesno, bez granica, ona nas počinje lomiti i pretvara se u krivnju i emocionalni kaos. Psihoterapeut Barry Michels (“The Tools”, Znanje 2024.) tu je razliku formulirao jasno: krivnja nas zatvara, empatija nas širi. Krivnja nas tjera na to da okrenemo glavu jer osjećaj da imamo više nego što zaslužujemo postaje pretežak. Empatiju treba razlikovati i od emocionalnog pretjerivanja ili nesvjesnog upijanja svijeta. Empatija ne podrazumijeva to da se utopimo u boli drugih. Na nama je da postavimo zdrave granice i da odredimo na što možemo utjecati, a na što ne možemo; kojim informacijama puštamo da na nas djeluju, a koje je bolje pustiti.
Jesmo li otupjeli
Otupjeti u vremenu koje zahtijeva da stalno budemo angažirani, dostupni, “u toku”, zvuči kao sramota. Ponekad mi se čini da smo svi kolektivno zakoračili u “emocionalni bunker” i da stalno dolazi nešto novo. Nova katastrofa, nova nesreća, novo dijete koje plače, nova majka koja traži lijek, nova snimka iz zraka. Između tih strašnih vijesti zapravo dodatno umara tutorijal za frizuru, savršeno botoks lice i slika kakvi bismo, navodno, trebali biti. Smireni, savršeni u besprijekornom okruženju. Logično je stoga da više ne razlikujemo ni što nas boli, ni što nas liječi.
U psihologiji postoji ime za taj mehanizam obrane: desenzitizacija. Kad mu je previše svega, mozak počinje spuštati razinu emocionalne osjetljivosti. Ne postajemo bešćutni, nego gasimo intenzitet emocionalnog odgovora. Suosjećanje se prigušuje, a slikovito rečeno, srce se, da bi izdržalo, zapravo, povlači.
Shodno tome, znanost je već mapirala empatiju. Studija sa Sveučilišta Michigan, provedena na više od 13 000 studenata između 1979. i 2009., pokazala je da je razina empatije među mladima pala za više od 40 posto. Četrdeset posto manje sposobnosti da suosjećamo, da se stavimo u tuđe cipele, da ne okrećemo glavu.
Zanimljivo je i da najveći pad počinje početkom 2000-ih. Točno tad kad su naši ekrani postali naša rutina i kad su nam algoritmi počeli birati prioritete. Kad nas preplavi previše tuđih priča, vlastita osjetljivost počinje pucati. Sljedeća je faza emocionalno izgaranje.
Emocionalno izgaranje
Sve do sada govorili smo manje-više o digitalnom svijetu, ali na našu sreću, stvaran svijet još uvijek postoji. I dok nam algoritmi serviraju strah, a ekrani pretvaraju tuđu patnju u sadržaj, događa se pravo zasićenje kad pokušavamo biti sve svima, svaki dan, bez prekida.
Osjećaj često tada bude takav da nemamo energije za slušanje problema drugih na poslu, kod kuće, u porukama koje nismo stigli pročitati. S partnerima, djecom, roditeljima, starim prijateljicama koje više ne prepoznajemo, susjedima, prolaznicima. Psiholozi taj trenutak zovu compassion fatigue; zamor od suosjećanja. Iako se čini kao apstraktan pojam rezerviran za one koji rade u bolnicama, domovima ili terapijskim kabinetima, istina je da ga danas doživljava svatko tko ima stalan pristup ljudskoj patnji. Dakle, gotovo svi.
Klinička psihologinja i autorica Jenny Yip kaže: “To je trenutak kad vaša emocionalna baterija ostane bez signala. I kad više ne možete čuti nijednu tuđu potrebu, a da se nešto u vama ne zatvori.”
Tada nastupa ono što u svakodnevnom govoru zovemo “pucanje”. Najčešće ovo stanje dolazi s krivnjom jer ne možemo više biti dostupni, niti slušati, niti suosjećati. To je znak da smo u emocionalnom burnoutu i da sad prvo moramo spasiti sebe.
Kako se nositi s boli i empatijom
Najveći paradoks empatije danas je taj što i kad su kapaciteti iscrpljeni, mnogi i dalje nastavljaju pokušavati biti sve, svima. No suosjećanje bez mjere ne vodi većem dobru, nego prema iscrpljenosti i emocionalnom kolapsu. Ako konstantno dajemo, zapravo dajemo iz minusa. Takav dar ne koristi ni nama, ali ni drugima.
Da bi ostalo održivo, suosjećanje mora imati prostor za disanje. Nije slabost reći “ne sad”, to je jasno prepoznavanje vlastitih granica. Empatija ne bi smjela postati valuta kojom se kupuje prihvaćanje ili maska kojom se izbjegava vlastita ranjivost. Ako smo stalno tu za druge, a nikad se ne zapitamo tko je tu za nas, ne prakticiramo suosjećanje, već se postupno brišemo.
Prije sljedećeg pristanka, korisno je zastati uz ova tri pitanja:
● Je li ovo nešto što doista želim učiniti ili je osjećaj obveze jedini motiv?
● Može li ta osoba to učiniti i bez pomoći?
● Postaje li prisutnost poklon ili teret?
5 načina za sačuvati vlastitu empatiju
Empatija bez granica nas troši, ali empatija s granicama uči nas kako voljeti a da ne izgorimo. Zato, umjesto da sebe tjeramo na to da više osjećamo, možda bismo se trebali pitati: Kako mogu sačuvati empatiju dugoročno? Kako mogu voljeti, a ne istrošiti se? Kako u ovom svijetu koji je postao “previše” biti minimalist s realnim osjećajima?
1. Postavite granice i ne morate se zbog toga opravdavati
Ne morate uvijek biti dostupni ni svaki put reći svemu “da”. Ne morate čak ni objasniti zašto nešto ne možete. Postavljanje granica ne znači da volite manje ili da će vas netko zbog toga manje voljeti. Znači da želite voljeti dugoročno, iskreno, bez sagorijevanja u procesu.
2. Nemojte preuzimati tuđu bol
Možemo suosjećati i biti uz nekoga, ali to ne znači i raspasti se s njim. Empatija ne traži da patimo zajedno, nego da budemo svjedoci. Da stojimo uz drugoga, a ne umjesto njega. Kad sve tuđe boli trpamo u sebe, s vremenom više ne znamo što je naše, a što nije. Naše tijelo to osjeća i postaje napeto, a naš um zasićen. Zato, kad osjetite da vas tuđa patnja preplavljuje, zastanite. To je emocionalna zrelost i način kako možemo ostati prisutni, a ne izgubiti se.
3. Naučite regulirati osjećaje
Kad nas pogode vijesti, tuđe tuge, vlastiti umor trebali bismo zastati. Ne moramo odmah reagirati, popravljati, rješavati. Disanje, šetnja ili najdraži hobi dobar su način za nositi se sa svijetom oko sebe i regulirati emocije. Pomažu nam vratiti se sebi prije nego što se ponovno okrenemo svijetu. Emocionalna regulacija nije rezervirana samo za terapeutske ordinacije, to je svakodnevna praksa koja nas štiti od preplavljenosti i pomaže da suosjećanje ostane mekano, a ne razorno. Kad znamo kako se umiriti, možemo biti bolji za druge i nježniji prema sebi.
4. Odaberite samo ono što možete riješiti
Ne moramo nositi svu bol svijeta na leđima da bismo bili empatični. Kad pokušavamo sve riješiti, često završimo u blokadi, iscrpljeni i nemoćni. Umjesto toga, trebali bismo krenuti od onoga što možemo. Ponekad je to poruka podrške, donacija, poziv. Ponuda da poslušamo nekoga ili da mu spremimo ručak. Iz sitnih djela stvaramo bolji svijet, a svaka konkretna gesta suprotstavljenost je apatiji. Empatija ne traži od nas budemo svemogući, ona traži da budemo prisutni tamo gdje jesmo i s onim što imamo.
5. Povežite se u stvarnom svijetu
Digitalna empatija zna biti brza, ali i plitka. Swipeamo kroz tuđe boli, reagiramo emotikonima, ostavljamo srca umjesto zagrljaja. Iako smo naučili i da lijepi tekst i iskrena poruka mogu promijeniti puno toga, prava, utjelovljena empatija cvjeta u stvarnom kontaktu. Tu empatija prestaje biti ideja i postaje prostor u kojem se dvoje ljudi, makar na trenutak, nađu. Bez filtera i bez brzine. Samo čovjek koji, osim očima, vidi i kožom drugoga.
Foto: SEB_RA/Istock via Getty Images Plus
