ZNATE LI ŠTO JE TO ANHEDONIJA i kako se liječi?

Premda to većini ljudi nije najvažnija stvar u životu, sigurno će vam svatko, opisujući vlastite aktivnosti, apostrofirati postotak vlastitog užitka u onome što radi. Sasvim logično, reklo bi se, jer zašto biste uopće nešto radili ako u tome nema zadovoljstva, barem malo? Ako razmišljate na taj način, a vjerojatno razmišljate, onda vam sigurno teško padaju sve one aktivnosti koje jednostavno morate obaviti iako u tome baš i ne uživate. Od napornog posla koji vam se ne sviđa, do najbanalnijeg izbacivanja smeća koje s užitkom obavljate vjerojatno u 0,1 % slučajeva. A  zamislite sada kako bi tek bilo kada biste i stvari u kojima se u pravilu uživa radili uz potpunu odsutnost užitka. Pada li vam na pamet gora dijagnoza od te?

Anhedonija, tj. potpuna odsutnost zadovoljstva onime što radimo, predstavlja jednu od najgorih psiholoških bolesti. Ona podrazumijeva nesposobnost da iskusimo zadovoljstvo obavljajući aktivnosti koje su inače ugodne, kao što su, recimo, hobi, druženje sa prijateljima, putovanje, seks… Depresija, čiju srž zapravo anhedonija i predstavlja, odavno je ustuknula pred njom. Prvu su, u ovom ili onom obliku, manje-više svi na neki način osjetili i shvatili kolika je njezina muka, dok anhedonija još uvijek nije uzela maha u tom opsegu, ali sudeći prema istraživanjima, prijeti da postane pandan depresiji. Štoviše, neki je smatraju bolešću 21. stoljeća, jer surova statistika pokazuje strahovit porast ove bolesti, dok se drugi oblik njezine surovosti ogleda u činjenici da od ove bolesti najčešće obolijevaju ljudi oko 35. godine života. U prijevodu, radno najsposobnija skupina ljudi. Posao je, naime, vrlo bitan u opisu i definiciji ove bolesti. Svi mi radimo, želimo uspjeh u poslu, bogatstvo, ali anhedonisti to žele u tolikoj mjeri da zaboravljaju uživati, i to ne samo u poslu nego u svim segmentima života općenito. Suvremeno doba nameće nam otuđenje kao princip života i prije svega nas pretvara u strojeve koji imaju sve manje vremena za uživanje. Bertand Russell je davno rekao kako uvjerenje da je naš posao strahovito važan predstavlja jedan od simptoma skorog živčanog sloma i čini se da je bio potpuno u pravu.

Pretjerana posvećenost poslu ili općenito dugotrajno zanemarivanje svojih potreba i želja pred naletom svakodnevnih obveza samo je jedan od potencijalnih uzroka anhedonije, ali nju mogu izazvati i druge stvari, poput pada životnih vrijednosti i ideala, davanje sebe pogrešnim ljudima, osjećaj izolacije i odvojenosti… Sve ono što na neki način uključuje udaljavanje zadovoljstva iz stvari koje radimo (pri čemu ovo uglavnom radimo potpuno nesvjesno) polako ali sigurno može dovesti i do njegove potpune odsutnosti, tj. do stanja osjećajne i emocionalne povučenosti, obamrlosti i indiferentnosti. Čovjek u tom stanju gleda ali ne vidi; sluša ali ne čuje, dok dodiri i mirisi ostaju na površini, bez osjećaja užitka, što nas logično čini praznima i beživotnima.

Vratimo se ponovno statistici koja pokazuje i to da od anhedonije češće obolijevaju muškarci nego žene. Psiholozi, istini za volju, nemaju konkretno objašnjenje za ovaj, po nas, obeshrabrujući podatak osim činjenice da je muškarac tradicionalno angažiraniji u osiguravanju obiteljske egzistencije, pa se od njega očekuje da bude materijalno osiguran i stabilan i prije braka, što logično vodi većem opsegu posla nauštrb uživanja. A ako je već zasnovao obitelj, što se očekuje da je oko napunjenih 35 godina života, on će se kao njezin stup odreći mnogih zadovoljstava u korist svoje žene i djece. Osim općeg modela socijalne anhedonije, kod muškaraca se sve češće javlja i seksualna, tzv. ejakulativna anhedonija, koja podrazumijeva da muškarac tijekom seksa doživljava orgazam, ali ne osjeća zadovoljstvo. Zanimljivo je da se ovaj vid anhedonije u većem broju slučajeva ne javlja kao posljedica odricanja od seksa, nego promiskuiteta, što je, zapravo, vrlo lako objašnjivo. Ako nešto radite konstantno samo da biste to radili, ne uključujući se emotivno i s uživanjem u to što radite, na kraju ćete nesporno doći do situacije da, radeći to, ne osjećate užitak koliko god se on u toj aktivnosti podrazumijevao. Hedonizam je suprotan anhedoniji i jedan od vidova njezinog sprječavanja, ali ni s njim ne treba prjeterivati kako u pretjeranom obliku i on može dovesti do otupljivanja osjećaja.

Socijalna anhedonija, osim toga što predstavlja odsutnost zadovoljstva, dovodi i do povlačenja u sebe i osjećaja indiferentnosti u odnosu na druge. Anhedonisti su dosljedno loše raspoloženi i nezainteresirani, jer njihova dijagnoza u svojoj srži jest nebitnost, tj. odsutnost biti, a kada nam je sve (uključujući i same sebe) nebitno, život postaje prazna kolotečina bez sadržaja i užitka. Oboljeli od anhedonije žive u vanjskom svijetu koji do njih ne dopire, dok, s druge strane, ne uspijevaju prodrijeti ni u svoj unutrašnji svijet. Na taj način, povučeni i udaljeni od svega, prividno na sigurnom, prestaju živjeti i počinju preživljavati, što se, realno, u suvremenom instantnom životu može dogoditi bilo kome od nas. Vratimo se ponovno na Russella i njegovu teoriju o ljudima koji puno rade. Da bi ostali psihički zdravi, oni moraju prije svega shvatiti kako bogatstvo i uspjeh donose sreću samo ako su nadopunjeni malim zadovoljstvima koje ćemo sebi priuštiti svakodnevno, a ne samo dva-tri tjedna koliko u prosjeku zaposlen muškarac u Hrvatskoj provede na ljetovanju ili zimovanju. Jako je važno da shvatite kako vi niste vaš posao i kako vam on neće nikamo pobjeći. Ako znamo da između 75 i 90 posto muškaraca ide liječniku upravo zbog bolesti izazvanih stresom, zašto onda malo ne usporimo i prepustimo se umjerenom i kontroliranom hedonizmu?

Oslobodite se predrasude kako je on dostupan samo bogatima ili budalama bez osjećaja odgovornosti. Naravno da se od vas ne očekuje da obustavite sve poslove i prepustite se ljenčarenju, nego da shvatite kako zadovoljstvo nije odredište nego put, te da se ono ne događa samo onda kada izgubimo kontrolu, nego treba biti naš stil života. Naizgled male, svakodnevne stvari, koje vas čine sretnima i zadovoljnima mogu za vas učiniti nevjerojatno puno. Uživajte u njima i idite ukorak sa svojim mislima i osjećajima, jer jedino tako koračate ka boljem životu bez povišenog tlaka, infarkta i živčane nestabilnosti i s mogućnošću izbjegavanja suvremenih bolesti poput anhedonije, ili, ne daj Bože, hedonofobije. Potrudite se svaki slobodan trenutak iskoristiti za uživanje, a u stvarima koje radite, u svom poslu, kad god je to moguće, riječi “moram” ili “trebalo bi” zamijeniti s “hoću” ili “želim”. Bilo da je riječ o razgovoru s drugima ili o unutrašnjem govoru, znajte da se riječima kao što su “moram” i “trebalo bi” uvijek stvara teret prisile i očekivanja, što dalje povećava strah od neuspjeha, jer kada nešto morate ili trebate, negdje u pozadini vašeg uma automatski iskrsava i pitanje – što ako u tome ne uspijem? S druge strane, ako neku aktivnost započinjete s “hoću” ili “želim”, ona u sebi nosi dovoljnu dozu motivacije da u tome što radite i uspijete, a na njezinom kraju vas uvijek i sigurno očekuje zadovoljstvo, tj. onaj osjećaj koji ni pod koju cijenu ne smijete sebi dozvoliti da ga izgubite.

IZVOR: ESQUIRE