Osim što su nam servirali nerealna očekivanja o ljubavi, sitcomovi iz 90-ih jednako su nam iskrivili sliku o prijateljstvima – ideja da ću imati blisku grupu prijatelja kod kojih ću moći nepozvana upasti u stan i doručkovati prije posla pratila me do početka 20-ih, kad sam shvatila da je ovaj koncept ili davno zaboravljen ili nikad zapravo nije niti postojao.
Doista, prijateljstva u odrasloj dobi nisu ono što smo očekivali i zamišljali dok smo bili djeca. Puno je faktora tu u igri – šanse da nam svi prijatelji žive u istom kvartu, pa čak i istom gradu su prilično male, tu su poslovi, obitelj i još milijun obveza zbog kojih, kad pošaljem poruku prijateljici za last-minute kavu, ne očekujem uvijek da će prihvatiti. Isto, naravno, vrijedi i obrnuto.
Dok svi mi imamo razumijevanja za “ne stignem, imam previše posla”, “oprosti, imam druge planove” i ostale općeprihvaćene odbijenice, posljednje je vrijeme sve uobičajenije odbiti planove s prijateljima u ime self-carea. “Ne mogu, danas nisam raspoložena za društvo”, “Osjećam se iscrpljeno, može idući tjedan” ili čak “Ne mogu danas” – bez ikakvog objašnjenja – sve su češći načini na koje generacija Z i milenijalci odbijaju druženja s prijateljima. Čini se da smo prva generacija koja je prihvatila da je u redu ponekad reći ne – izlazak u koji nam se ne ide ili last-minute piće kada smo taman legli i upalili seriju naravno da su sitnice za koje bi oni koji su nam bliski trebali imati razumijevanja.
Self-care ili zanemarivanje odnosa?
Ali gdje je linija između brige o sebi i zanemarivanja prijateljstava? Self-care je postao mantra generacije, gotovo sveta riječ koja opravdava sve – od otkazivanja planova do potpunog povlačenja iz društvenih odnosa. I naravno, svi imamo pravo na odmor, tišinu, dan bez obveza i druženja. No ponekad se čini kao da je briga o sebi prerasla u izgovor za emocionalnu lijenost, bijeg od povezanosti i odgovornosti koju prijateljstva nose.
Na ovu temu pisao je i Bustle u članku “Čini li nas therapy-speak sebičnima?”, propitujući današnju fascinaciju frazama poput “postavi granice” i “štiti svoj mir”. Iako su ovi koncepti u svojoj srži korisni za naše mentalno zdravlje, danas su se pretvorili u štit od svake nelagode. Kad svaka negativna emocija postane “trigger“, svaki tuđi zahtjev “emocionalni teret”, a svaka kritika “napad na moj mir”, granice prestaju biti briga o mentalnom zdravlju i pretvaraju se u barikade.
Psihologinja Marisa G. Franco za Bustle je upozorila da granice postavljene isključivo prema vlastitim potrebama – bez razmatranja tuđih – zapravo mogu narušiti odnose. Smisao prijateljstva je taj da se možemo osloniti jedni na druge – da se pojavimo kad je nekome teško, baš kao što očekujemo da će netko biti tu za nas.
Kako pronaći balans
Postavljanje granica trebalo bi se odnositi na situacije koje nas stvarno povrjeđuju ili iscrpljuju – ružne komentare, pretjerane kritike, manipulaciju, odnose u kojima se od nas očekuje da uvijek budemo dostupni i da svoje potrebe stavimo u drugi plan, a ne na sasvim obične, svakodnevne interakcije koje su prirodni dio prijateljstva – ponekad je u redu da nas netko uhvati “usred nečega”, ali da ih svejedno saslušamo jer znamo koliko im to možda znači, a da to ne shvatimo kao napad na naš prostor i energiju.
Postoji li, onda, savršen balans? Naravno da ne – ali prvi korak jest preispitati svoje odnose i one koji su kvalitetni počnemo promatrati kao oblik self-carea. Jer briga o vlastitom fizičkom i mentalnom zdravlju nije samo u treninzima, prehrani i meditaciji nego i u njegovanju odnosa koji nas čine stabilnijima, sretnijima i povezanijima.
Ne radi se o tome kako moramo reći “da” na svaki poziv – odbiti planove kasno navečer kada ste se planirali naspavati stvarno je u redu, ali ako se poziv na kavu kosi s vašim planom opuštajuće cozy nedjelje, možda je dobra ideja ipak ga prihvatiti. Važno je razlikovati iscrpljenost od lijenosti, potrebu za mirom od navike izbjegavanja, pa ponekad pronaći kompromis.
