Tri filma, jedna glumica: Snježana Sinovčić Šiškov o filmovima “Histerični napad smijeha”, “Yugo Florida” i “Kako je ovdje tako zeleno”

Njezin glumački izraz, prepoznatljiv po suptilnosti, emocionalnoj preciznosti i unutarnjoj snazi, posljednjih godina ostavlja dubok trag u regionalnoj kinematografiji. Nakon upečatljivih uloga u filmovima “Sigurno mjesto”, “Ljeto kada sam naučila letjeti” i “Živi i zdravi”, na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu pojavljuje se u tri nova ostvarenja – kratkog i dugog metra – koja su i prije premijere u samom vrhu favorita festivalskog programa. Od Locarna do Sarajeva, od suradnji s autorima kao što su Dušan Zorić, Matija Gluščević, Nikola Ležaić, Vladimir Tagić i Josip Lukić, Snježana Sinovčić Šiškov pojavljuje se u filmovima koji su privukli pažnju publike i kritike.

U intervjuu koji slijedi, Snježana Sinovčić-Šiškov govori o svom glumačkom pristupu, ulozi Festivala u njezinoj karijeri, ali i o onim tihim, nevidljivim trenucima u kojima se rađa prava filmska istina.

Nakon filmova “Sigurno mjesto” i “Nakon ljeta”, na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu sudjelujete s tri nova filma – kratkim i dugim. Kako doživljavate trostruku prisutnost i kakvo značenje Festival ima za vas s obzirom na to da ste diplomirali upravo u Sarajevu?

Neizmjerno volim Sarajevo! U njemu sam provela svoje važne formativne godine. Ostvarila sam čvrste emotivne veze, prijateljstva koja i danas traju. Ljudi s kojima sam provodila vrijeme, družila se i surađivala, osnovali su Sarajevo Film Festival ni iz čega. Naoružani samo dobrom voljom, željom i golemom količinom pozitivne energije, začinjene sarajevskim šarmom i ponešto bezobrazluka, izgradili su velik i važan festival, ugradivši u njega Srce Sarajeva. Veseli me svaki dolazak na Sarajevo Film Festival, a još i imati tri filma na njemu…

Film “Histerični napad smijeha” imao je svjetsku premijeru u Locarnu, a sada je pred festivalskom publikom u Sarajevu. Kako ste doživjeli ovu ulogu i proces stvaranja filma, koji već samim naslovom otvara mnoga pitanja o granici između komičnog i tragičnog?

Kao izazov i preispitivanje same sebe, a bogme i podešavanje nekih osobnih postavki.

Film potpisuju Dušan Zorić i Matija Gluščević, autori koji su već skrenuli pažnju svojim filmom “Jeste li vidjeli ovu ženu?” Kakva je bila suradnja s njima i što, iz Vaše glumačke perspektive, njihov autorski izraz čini specifičnim?

Kad glumac čuje rečenicu: “Pišem/o ulogu za tebe!”, to uvijek laska taštini. S Matijom sam već surađivala. Upoznavali smo se polako, ispitivali. Zanimljivo i pametno mlado čeljade. Talentiran. Uvukao mi se pod kožu. Veselilo me što ćemo ponovno raditi zajedno, ali još više prilika da se ponovno družimo. Negdje u međuvremenu upoznala sam i Dušana. Taj me osvojio na prvu. Super! Ako bude. Nisam znala što me čeka. Ali super! Ako bude. A onda sam pogledala njihov film “Jeste li vidjeli ovu ženu?” – i oborio me s nogu! Ksenija je, očekivano, fantastična! A Matija i Dušan (Dečki, kako ih ja zovem), ej, ne samo da su talentirani, totalno su otkačeni, svoji! Iznenadila me i njihova poetika i njihova estetika. Hrabro i beskompromisno. Probudila se znatiželja. Što pišu? Opet žena u zrelim godinama? Što bi još mogli reći na tu temu? Zakačila sam se, iščekivala i tras! Dva mlada autora, muškarca, tako zrelo i promišljeno, duhovito, s nevjerojatnim razumijevanjem i empatijom, opet (!) progovaraju o krizi identiteta zrele žene, žene u postmenopauzi. Opet drukčije, ali opet hrabro i beskompromisno! Neka bude! Neka bude! Samo da bude! Probudila se u meni zvijer glumačke gladi. Dečki su to spremno dočekali, revno i umješno hranili zvijer. Druženje se svelo na minimum i ušli smo u proces u kojem sam uživala. Slobodan, otvoren, bez ograda, inspirativan. Nadopunjavali smo se međusobno i slagali kao Lego kockice. Na koncu, zvijer se nahranila i sita, zadovoljno zahrkala.

Juraj Lerotić i Snježana Sinovčić-Šiškov / Kadar iz filma “Sigurno mjesto”

Jeste li tijekom stvaranja ili nakon završetka ovog filma doživjeli onaj rijedak trenutak providnosti – uvid, spoznaju ili osjećaj – koji je promijenio Vaš pogled na priču, lik ili možda na Vas samu, a što biste rado podijelili s publikom?

O, da! I to više puta! Prvi put prilikom prvog čitanja. Iznenadio me plot twist, neočekivan zaokret u priči. Svaku ulogu koju dobijem radim tako da sam to u konačnici ja, odnosno moguća ja. Bez obzira na žanr ili funkciju lika, ne branim, ne optužujem – bivam. Posjedujem sve unutarnje procese. To zahtijeva i preispitivanje sebe, vlastitih stavova, odluka, izbora. Ponekad donosi i korekciju. Rad na ovom filmu na mene je djelovao oslobađajuće. Osvijestio mi je i artikulirao krizu identiteta u kojoj sam se i sama našla, a da toga uopće nisam bila svjesna.

Vaš lik koristi tijelo kao prostor igre, ali i moći – i to u godinama kad se od žena očekuje da su odustale od svoje seksualnosti. Kako ste Vi doživjeli to igranje dominacijom: kao oslobađanje, protest ili nešto sasvim drugo?

Time se nisam previše bavila. To je intiman prostor slobode koji je Sneža odavno osvojila i usvojila. To se tiče samo nje i muškaraca s kojima ulazi u takvu interakciju. Oboje su suglasni, nikome ne nanosi štetu, a njima donosi zadovoljstvo. Ono što me više zanimalo jest što se događa kad taj odnos biva razotkriven.

Uloga sina otvara pitanje – jesu li žene, čak i kad pokušaju odgojiti nježne muškarce, na kraju uvijek krive za sve? Kako tumačite taj sukob između roditeljskog utjecaja i osobne odgovornosti?

Jednom mi je jedna psihijatrica, komentirajući svoj odnos s odraslim, samostalnim sinom, rekla: “Majka je uvijek kriva za sve! Tako je najlakše.” Mislim da je istina negdje u sredini, u većini slučajeva. Naravno da majka tijekom odrastanja može nanijeti štetu sinu. Ali isto tako, kad odraste i prođe faze separacije od roditelja, sin je odgovoran sam za sebe, za život koji gradi izvan roditelja. Ako kod sebe locira problem/traumu koju su uzrokovali roditelji, a koja ga sprječava u normalnom funkcioniranju, to treba rješavati sa stručnom osobom, terapeutom. Ne možeš cijeli život za svaki svoj neuspjeh ili nezadovoljstvo okrivljavati roditelje, a sâm ne poduzeti ništa.

Kadar iz filma “Histerični napad smijeha”

Sram i zadovoljstvo u ovom se filmu neprestano prepliću. Jeste li se tijekom rada na ulozi zapitali koliko su ta dva osjećaja – posebno za žene – neodvojiva?

Naravno da jesam. Zanimalo me zašto je to tako. Ima li izlaza iz toga? Žene su kroz proces emancipacije stekle puno toga, ali socijalno nasljeđe (utemeljeno na kršćanskoj mitologiji), koje nam nameće idealnu sliku žene, koja je uz to i majka, ima željezne okvire i teško se mijenja, osobito na ovim našim prostorima. Idealna žena i majka bila bi Djevica Marija. Trpna, ponizna, požrtvovna, poslušna i iznad svega čista. Djevica! Prostor slobode izbora za ženu vrlo je ograničen. Do nepodnošljivosti. Tužno je što same žene šutke i spremno prihvaćaju taj okvir. Štoviše, nepromišljenim automatizmom prenose ga svojim kćerima. Potrebno je jako puno snage i hrabrosti već i za sam pokušaj probijanja tog okvira. Ako se to i dogodi, žena postaje žrtvom osude društva, okoline, pa i svojih najbližih.

Iza Vas je dosta uspješnih kratkih filmova. Budući da ta forma često zahtijeva intenzitet i jasnoću izraza u ograničenom vremenu, što je to što Vas uporno posebno privlači kratkom metru?

Uvijek imam snažne razloge da nešto radim bez obzira na medij i vrstu. Nekad je to scenarij, nekad autor/redatelj, nekad partneri/glumci, nekad producent. Zapravo, vrlo često sve to zajedno, ha, ha! Ali često radim sa studentima režije, koje nikad ne odbijam. Tu uopće nemam kriterije. Jedino što je važno jest da imam vremena.

Na Sarajevo Film Festivalu pojavljujete se i u filmu “Yugo Florida”, koji je i prije početka festivala dobio epitet jednog od najiščekivanijih ostvarenja u dugometražnoj konkurenciji. Kako Vi kao dio glumačke postave gledate na ta očekivanja – i što, iz Vaše perspektive, ovaj film čini posebnim?

Redatelj i koscenarist filma, Vladimir Tagić, radio je na izvrsnim serijama koje su privukle pažnju i dobile potvrdu kvalitete u cijeloj regiji, pa i šire. Naravno da tako snažna autorska osobnost i njegov debitantski film izazivaju iščekivanja i publike i kritike. Uz to, priča je vrlo osobna i dirljiva. Vlada je do boli iskreno i s puno ljubavi rastvorio odnos sa svojim pokojnim ocem. Blagim autoironičnim odmakom modificira stvarnu priču, sažima je i prilagođava mediju. Nije lako iznijeti tako intiman odnos, nabijen emocijama, a bez patetike. Ono što je već bilo upisano u scenariju, Vlada je vješto pretočio u film. Nedavno sam čula da je značajan dio redateljskog talenta odabrati točan cast. To kako Andrija Kuzmanović nosi na svojim leđima cijeli film i svog filmskog oca (doslovno nosi) Nikolu Pejakovića, fascinantno je. Ne znam, ni ne mogu ni zamisliti druga dva glumca koja bi tako istinito, jednostavno, bolno, a istovremeno nenametljivo duhovito izgradila tako kompliciran odnos.

Također se pojavljujete i u filmu “Kako je ovdje tako zeleno” Nikole Ležaića, gdje ponovno surađujete s njim nakon njegovog debitantskog filma “Tilva Roš”. Recite nam nešto više o tome…

Film Nikole Ležaića “Kako je ovdje tako zeleno” selekcioniran je za program U fokusu. To je selekcija zapaženih filmskih ostvarenja koja su prethodno prikazana i prepoznata na međunarodnim i domaćim festivalima. Film je imao premijeru na festivalu u Karlovim Varima, a potom je u Puli osvojio nagradu za najbolji film, kameru i mušku ulogu. U Trebinju je ponovno proglašen najboljim filmom, a Aleksandar Pavlović ponovno je nagrađen za najbolju kameru. Osim što je ovo divan film, mislim da je i vrlo važan na našem prostoru. Govori o roditeljstvu, obitelji, pripadnosti. Govori o prošlosti, kako se nosimo s njom i kako obilježava našu sadašnjost. To je autobiografska Ležina priča. Priča o mladom redatelju iz Beograda. Njegova obitelj odlučuje ispuniti posljednju želju bake Pere te njezine kosti prebaciti u Dalmatinsku zagoru, odakle potječe, ali je tijekom rata, za vrijeme Oluje, izbjegla u Srbiju. Film je istovremeno tužan i duhovit, a suptilno navodi gledatelje na autorefleksiju.

Kadar iz filma “Kako je ovdje tako zeleno?”

Sva tri filma u kojima igrate na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu već se ističu po pažnji publike i kritike. Jeste li već tijekom snimanja mogli naslutiti da radite na projektima koji će imati ovakav odjek – i postoji li, po Vašem mišljenju, zajednički nazivnik njihova uspjeha?

Znala sam da ulazim u projekte s kvalitetnim scenarijem, zanimljivim redateljima, izvrsnim partnerima, posvećenim producentima (što je itekako važno) i biranim autorskim timom. Osobno, uživala sam radeći na tim projektima. Sve su to predispozicije za uspjeh filma, ali nisu jamstvo. Nikad ne znaš kako će film funkcionirati s publikom. Naša prva publika jesu selektori festivala. Sâm ulazak tih filmova na ovako značajan festival kao što je Sarajevo Film Festival veliko je priznanje i snažan vjetar u leđa filmu.

Vaš rad u filmovima kao što su “Sigurno mjesto” i “Nakon ljeta” donosi likove koji su, iako duboko osobni, povezani s velikim društvenim pitanjima. Kako pristupate ovoj vrsti angažiranih uloga? Je li teško balansirati između osobne emocionalnosti i društvene odgovornosti?

Mislim da svaka intimna drama pojedinca, dobro ispričana, donosi sa sobom i važna pitanja o društvu i svijetu u kojem živimo. Bilo da je riječ o pitanju mentalnog zdravlja; samohranoj majci koja mora osigurati egzistenciju sebi i odraslom sinu s posebnim potrebama; sredovječnoj ženi u krizi identiteta, u procjepu između prava na intimne izbore i slike majke nametnute socijalnim naslijeđem; bivšoj supruzi i sinu samoživa, smrtnom bolesniku, koji se suočavaju s nefunkcionalnošću zdravstvenog sustava; ili obitelji koja ima obavezu ispuniti posljednju volju svoje majke i bake da se njezine kosti vrate i sahrane u njezinu rodnu grudu s koje je bježala u strahu za vlastiti život i živote svojih bližnjih… Naravno da me takve priče i takvi likovi privlače. Naravno da se kroz proces o tome intenzivno razgovara. Razotkrivamo upisana pitanja, upisujemo nova, dogovaramo nijanse, nameću se odgovori, kreira stav koji bi trebao doprijeti do gledatelja… Ali ne možeš glumiti društvenu odgovornost ili postavljanje pitanja. I nema tu balansiranja. Uvijek i jedino pokušavam biti/igrati stvarnu, živu osobu.

Snježana Sinovčić-Šiškov / Kadar iz filma “Živi i zdravi”

Vaš dosadašnji izuzetno bogat kazališni i filmski opus odlikuju posvećenost, nijansiranost i čvrsta emocionalna osnova u svakom liku koji igrate. Kad osjetite da ste pronašli istinu svog lika – je li to u tekstu, na probi ili tek pred kamerama?

To se gradi malo po malo, kroz sve faze rada, kroz interakciju sa svim suradnicima. Što god se tiče moje uloge, što god je gradi, u sve se petljam, predlažem, slušam. Svaki mi je segment bitan. Potrebna mi je aktivna suradnja, neizmjerno je cijenim i poštujem. Sve se polako sliježe, razbuktava na probama, s partnerima, u prostoru. Taj eros stvaranja prisutan je otpočetka i donosi mi mala, ali bitna otkrića. Ponekad iznenadne bljeskove i uvide. Ponekad neplanirane instinktivne, ali točne akcije. Dakle, kod mene iznutra nema nekog velikog praska i iznenadne masivne spoznaje. Takva priprema učvršćuje mi vjeru u vlastite odabire, osigurava samopouzdanje, daje fleksibilnost, mogućnost brze prilagodbe i osigurava uživanje tijekom cijelog procesa.

Razgovarala: Tamara Bogunović; Intervju je originalno objavljen na lepotaizdravlje.rs

FOTO: IMDb, Naked, Aleksa Radunović, hnk-split.hr