Slavko Sobin o novom filmu i jednoj od njegovih najzahtjevnijih i najintimnijih uloga do sada

U svijetu glume rijetko se sreće spoj autentičnosti, strasti i neustrašivosti kao što to posjeduje Slavko Sobin. Sjećamo ga se još iz ranih dana na kazališnim daskama Splita, gdje je sa željom za velikim ulogama i ozbiljnom karijerom započinjao svoj put. Danas, s bogatom paletom zapaženih uloga iza sebe, Slavko Sobin osvaja i svjetske scene, a ove godine na Sarajevo Film Festivalu gledamo ga u jednoj od njegovih najzahtjevnijih i najintimnijih uloga do sada – prvoj glavnoj ulozi na engleskom jeziku u filmu “Preživjela zemlja” (engl. Surviving Earth) redateljice srpskih korijena Thee Gajić.

U razgovoru koji smo vodili u letu između intervjua i fitinga za večerašnju premijeru i crveni tepih otkriva nam kako se mijenjao kroz godine, kako doživljava uspjehe i neuspjehe te što ga pokreće u odabiru projekata. S puno iskrenosti i hrabrosti, Slavko Sobin priča o svojoj umjetničkoj i životnoj evoluciji – od splitskih kazališnih premijera do filmskih setova diljem svijeta.

Sjećam se jedne tvoje premijere u kazalištu u Splitu, mislim da je bila početkom 2008. Tada si priželjkivao velike uloge i ozbiljnu karijeru. Uz brojne zapažene uloge, na Sarajevo Film Festivalu ove godine gledamo te u jednoj takvoj. Osim popularnosti i uloga koje si ostvario, zanima nas što se još promijenilo u tebi od tada do sada?

Uf, od 2008? Sve. Od fizičkog izgleda (imao sam sigurno nekih 15 kilograma manje i nula bora) do duha, zrelosti, mira, sreće, ljubavi. Negdje oko 2010. polako sam prelazio iz klinca u ovo nešto što sam danas i što mi se sviđa. Sjećam se, tad bi me u intervjuu pitali koju vrstu glazbe volim pa bih slagao jazz jer sam mislio da je to kul. Mislio sam da moram biti netko drugi, nešto drugo. Da se moram pojavljivati na određenim mjestima, piti piće s određenim ljudima. Ono što je zanimljivo je to da sam u međuvremenu napravio jedan puni krug – kod kuće sam postigao što sam htio i sad to isto pokušavam u inozemstvu, pa sam zapravo opet na nekom početku. Onaj Slavko bi se potpuno izgubio u setovima i životu na međunarodnim produkcijama, a ja to sad s 40 nekako mirno, hrabro i profesionalno hendlam.

Kod tebe kao da neuspjeh nikad nije bio opcija. Vjeruješ li danas da su te upravo jasna vizija i usmjerenost doveli do velikih i zapaženih uloga?

Jedna od čudnijih strana ovog posla je to što svi vide samo uspjehe, ali neuspjeh doživljavam gotovo na tjednoj bazi. Toliko je audicija koje nisam dobio, scena koje završe izrezane u montaži, projekata koji ne dopru do publike, kritika koje te rastuže… tako da prihvaćam neuspjehe, itekako su opcija, ali ih se ne bojim i ne analiziram previše. Znaju me pogoditi i poljuljati na dan, dva, ali se iščupam i idem dalje. No vizija je i dalje jasna. Znam točno koja je moja svrha i znam kako je živjeti tako da što treba doći, doći će. I zapravo dolazi.

Na Sarajevo Film Festivalu gledamo te u britanskom filmu “Preživjela zemlja” (engl. Surviving Earth) redateljice Thee Gajić – ostvarenju u kojem tumačiš možda svoju najintimniju i glumački najzahtjevniju ulogu do sada. Što je ta uloga tražila od tebe što nijedna prethodna nije i koliko te, kao umjetnika, promijenila iznutra?

Prije svega, ovo mi je prva glavna uloga na engleskom govornom području, tako da je već u startu postavljena jedna važnost u mojoj glavi. Srećom, tijekom priprema i samog dolaska na set prestao sam razmišljati o tome što taj projekt može potencijalno značiti za mene i usredotočio se isključivo na ulogu. A uloga je teška – igram redateljičina oca, a tu ima dosta teških stvari, da sad ne ulazim previše u radnju filma prije nego što ga ljudi pogledaju. Riječ je o liku Vladu, bivšem ovisniku, a sada glazbeniku, koji se i dalje bori s demonima. Pokušava biti dobar otac svojoj kćeri, ali jednostavno ima osjećaj da je život protiv njega. U želji da ga obožavaju neki tamo stranci iz publike, ne vidi ljubav svojih najbližih. Za pripreme sam odlazio na sastanke Narcotics Anonymousa i teški su ti životi, teška je rehabilitacija u društvo, teška je borba s osudom društva, s načinom na koji te gledaju. Thea je upravo zbog toga snimila ovaj film, ispričala svoju priču, da malo humanizira način na koji vidimo ovisnost i ljude koji se s njom bore.

Nakon svjetske premijere filma, strani mediji opisali su te kao senzacionalnog u ovoj ulozi i istaknuli tvoju sposobnost da prikažeš težinu ovisnosti. Kako si pristupio tom liku da ga učiniš tako slojevitim i što ti je bilo najizazovnije?

Kroz razgovore s Theom shvatio sam kakvog Vladu ona želi. Imao sam uvid u njegove privatne dnevnike, otvoren pristup obitelji i prijateljima, tako da sam prikupio informacija koliko god sam mogao. Kako sam ga privatno jako zavolio kroz scenarij, tako oštećenog, pronašao sam i puno sličnosti s njim. Meni je bilo bitno da prikažem njegovu istinu, ni slučajno ništa uljepšavati, ali pokazati da je to čovjek s golemim srcem i nesigurnostima koje svi imamo i koje ga jednostavno koče. Znam kakav je osjećaj kad želiš da te publika voli, obožava. Znam kakav je osjećaj kad biraš biti usamljen i ne vidiš koliko ljudi pati jer ne zna kako da te oraspoloži. Znam kakav je osjećaj kad misliš da moraš dati više od drugih zbog ovoga ili onoga. Svi imamo takve dane, trenutke. Vlad misli da je svijet takav. I bori se s njim.

Film je zasnovan na istinitoj priči o Theinu ocu – srpskom imigrantu u Velikoj Britaniji. Kako je uopće došlo do vaše suradnje?

Prošla je velik broj glumaca iz regije dok joj moja agentica Anila Gajević nije predložila da pogleda i mene unatoč tome što sam nešto mlađi od onoga što je tražila. Znam kako je rekla da je bilo fenomenalnih glumaca, ali je prevagnula neka moja privatna toplina koju je osjetila. To su njezine riječi, ne moje, da se razumijemo.

Nakon filmova “Samo kad se smijem” i “Smrt djevojčice sa žigicama”, koji su također prikazani na Sarajevo Film Festivalu prije dvije godine, ponovno te vidimo u ulozi oca čije ponašanje ostavlja emocionalne traume na kćeri. Tada si rekao da možda nisi svjestan patrijarhata jer je tvoja obitelj drukčija. Danas, s vremenskim odmakom i novim iskustvima, razumiješ li drukčije ulogu muškarca u obitelji, posebno u kontekstu patrijarhata o kojem si prije govorio?

Razumio sam ja i ulogu muškarca i patrijarhat i tada, ali ga nisam iskusio u svojoj obitelji. Nisu sve obitelji iste i nisu svi muškarci isti. Da imam sinove, znam kako bih ih odgajao. Društvo se ne kreće u smjeru za koji mislim da je dobar iako smo, pojedinačno, odgovorni za to da odgajamo nove generacije najbolje što znamo. Ali sve je stvarno već došlo do krajnosti gdje blic-odgovor na pitanje ne može biti dovoljan. Skidam kapu studentima na ulicama, oni su ti koji će mijenjati svijet.

Te iste godine pojavio si se na Sarajevo Film Festivalu u ružičastom odijelu koje je nosilo svojevrsnu poruku. Ove godine prvi put surađivat ćeš s Markom Feherom, pa nas zanima kakav outfit spremaš za ovogodišnju premijeru i nosi li on neku poruku?

Kako nismo imali vremena za probe, imali smo noćas malu paniku s dužinom rukava i širinom hlača i bit će napeto do posljednjeg trenutka, ali odijelo je fenomenalno. Marko je fenomenalan dizajner. Ne nosi posebnu poruku, mada je moja poruka uvijek da se treba igrati u životu. To radim i sa svojom Lanom, čiji brend Lokomotiva zapravo uvijek nosim, ali izuzetna mi je čast što ću danas izaći u Feheru.

U tvojoj karijeri vidimo širok raspon – od televizijskih serija do društveno angažiranih filmova. Kako biraš projekte danas? Je li ti važnija uloga, priča ili tim s kojim radiš?

Ponajprije mi je važna priča, mora biti priča koju želim i moram ispričati. Ne znam nužno što to znači unaprijed, ali znam što znači kad pročitaš scenarij i ništa te ne dira ili kad pročitaš i odmah počneš gorjeti za ulogu. “Surviving Earth” jedna je od tih za koje sam gorio. Nakon toga, najvažnija je ekipa, ljudi. Ljudi su uvijek bitni. Odbio bih megatalentirane redatelje ako mi ne odgovara njihova energija. Preintiman je ovo posao i ako se s nekim ne osjećaš dovoljno ugodno da se u potpunosti slomiš, gradiš i radiš iz dubine, nema šanse da uspije.

Postoji li uloga koju bi volio igrati, a još ti nije ponuđena? Ili možda redatelj s kojim bi želio raditi?

Puno je i uloga i redatelja. Prije sam se bavio manifestiranjem i vizualiziranjem uloga za karijeru, ali danas imam osjećaj da bih se time samo limitirao i previše odredio što si želim prizvati. Uloga je nepresušna. One prave će me pronaći kad-tad.

I za kraj, na IMDb-u ti stoji još jedna strana produkcija – “The Optimist”. Reci nam nešto više o tome.

Iznenadilo me pitanje jer nikad nisam čuo za taj film, ali vidim da je to očito novi naslov za “The Avenue of the Giants”. Eto, to je jedna od onih priča o privremenom neuspjehu. Film koji sam davno snimio, čak mislim i odigrao lijepu ulogu, a koji još nije ugledao svjetlo dana unatoč par uspješnih prikazivanja na festivalima. Je li zapelo kod distribucije ili čega već, ne znam, možda se nešto i pokrene s obzirom na promjenu naslova. Izuzetno me veseli što ove jeseni kreće i “Blaž među ženama”, obiteljska humoristična serija scenarista i redatelja Gorana Kulenovića s kojim sam već ostvario nevjerojatnu suradnju na “Crno-bijelom svijetu”. Serija kreće na HRT-u 29. rujna i mislim da će svi fanovi CBS-a uživati i u njoj.

Razgovarala: Tamara Bogunović; Intervju je originalno objavljen na lepotaizdravlje.rs

FOTO: Press/Sarajevo Film Festival