Say cheese…!

Sjedim u parku. Beba se upravo 238. put spušta niz tobogan. Vidi, mama, gledaj meeee…! Ne gledaaaaš… Mamaaaaa…. Gledam – kažem po 238. put. Na klupi do mene sjede dvije klinke. Petnaest godina uvrh glave. Traper hlačice, majičice na bretele, bijele ‘starke’ – klasika. Slikaju se mobitelom. Ma, ubile su se od slikanja.

Škljocnu, pa pogledaju, škljocnu, pa pogledaju. ’’Tu da si odma’ obrisala, vidi me na što sličim, kao grob… Što…? Baš si cool. Vidi mene… ‘Ajmo ponovo… Čekaj, nisam se namjestila… Nema veze, mislit će da je spontano…’’ I sve tako.

Zapravo, to više nije škljocanje. Škljocali smo se mi prije dvadeset godina, kada su bili oni filmovi s 36 snimaka. Ova današnja omladina klikće. Klik. Klik. Klik.

Nekad je slikanje stvarno bilo luksuz. Znalo se kad se slika – za Novu godinu, za rođendan, kasnije na moru kad te posade na magarca ili sa sombrerom, za prvi dan škole i ajd’ bok. Dotjeraš se, namjestiš, sjedneš – ptičicaaaaa…! Pa kad se razvije film – onda vidiš kako si ispao i na što sličiš. I nije bilo brisanja slika. Tako je kako je. I čitav život je mogao stati u jedan album. Ajd’ nek’ su i dva.

Danas, svi imamo slika za hard od pet giga. A albuma nigdje. Ne sjećam se kad sam posljednji put držala u ruci fotografiju. Pravu fotografiju. Baš se ne sjećam. Namjeravam evo već dvije godine napraviti neki best of pa da ih odem sve razviti i poslagati redom u album, da ne držim više slike u kutijama od cipela.

Volim stare fotografije. Kad odem kod bake, svaki put se zavalim u fotelju, uzmem one njezine albume, pa krenem ispočetka. I svaki put se iznova iznenadim kako je baka bila lijepa i mlada a djed visok i zgodan. Poslije je došla moja mama, pa moj tata, pa ja. E da mi je samo naći tog fotografa koji me slikao…? Kaže baka da su mu dobro platili, pogodili su se za lijepu svotu, ali je on došao s neke svadbe, tamo bio malo poteg’o i upropastio se totalno.

Stavila me baka na neku deku, kao ja se igram a on me slika. Poslagli su oko mene igračaka, da dočaraju atmosferu, valjda, ali džabe – meni se prispavalo, počela sam trljati oči, nisam bila za neko poziranje, a on da što prije obavi posao, slikao je više onog plišanog medveda nego mene, a i na ono malo slika više sam sličila na punoglavca nego na bebu – i tako – propao mi je book.

Poslije je tata kupio ’’pravi’’ aparat. Deda je navijao da se uzme ruski Zenit, a tata u inat njemu, kupio Minoltu. Zamalo pa incident. Baka nam je poslije pričala – da tog dana nije pobijedio Makabi – pobili bi se k’o dva ovna na brvnu. Ovako, tata je htio na utakmicu, a deda je imao ulaznice, te su nekako prešli preko tog Zenita. Poslije je došao Polaroid, pa Canon, pa Nikon. Deda nikada nije prežalio Zenit, ni svoju Lajku, i nismo ga mogli uvjeriti da kupi digitalni aparat.

I dok sam ja slikala Bebu u svim mogućim situacijama i pozama, deda je samo odmahivao rukom. Fotografija je za njega bila ozbiljna stvar. Fotografirali su se vojnici. Generali. Državnici. Važni gosti. A ja slikam Bebu u svim mogućim pozama. Beba na tuti. Beba u hodalici. Beba pokraj kreveta. Beba pod krevetom. Kao da je Beba neka važna ličnost…? Sori, deda, meni je.

Oprostite, je l’ nas možete uslikati…? – priđe mi jedna. Mogu, zašto da ne. Namještaju se, al’ nikako da se namjeste. Zabacuju kosu, puće usta, smiju se… Strpljiva sam kao što se uvijek biva strpljiv s tuđom djecom. Poslije svakog mog klika dolaze vidjeti kako su ispale. Super ste, kažem ja. Stvarno…? Cooool… Može jedna na klackalici…? Može. Jao, puno vam hvala. A na ljuljačkama…? Da niste malo velike za ljuljačke, mislim si.

Mama, zapomaže Beba s tobogana. Mamaaaaa….!!! Mo-li-m…? Vidi, mama, gledaj meeeeee. Gledam. Po 239. put. Gledam. Čekaj, pomislim. To je to. Želim uhvatiti taj pogled, taj osmijeh. To ushićenje na vrhu tobogana. Bebooooo. Pčelicaaaaaaa. Pardon, ptičicaaaaaa….!