Što kad potraga za životnom svrhom postane izvor stresa i anksioznosti?
Poruka da svatko mora pronaći svoju svrhu može biti motivirajuća, ali i opterećujuća. Što ako postane izvor stresa i anksioznosti umjesto putokaz prema radosti i ispunjenju?
Otvorite Instagram i vidite objavu influencerice, bivše odvjetnice koja je upravo “pronašla svoj poziv” u spašavanju kornjača na Sejšelima. U knjižari vas s polica gledaju naslovi koji obećavaju pronalazak vaše “životne misije” u pet jednostavnih koraka. Na poslovnoj konferenciji, karizmatičan govornik s TED talka grmi s pozornice: “Ne radite samo posao, živite svoju svrhu!” U posljednjih desetak godina, gotovo neprimjetno, u naš je kolektivni rječnik ušao jedan moćan, gotovo religiozan zahtjev: pronađite svoju životnu svrhu. Poruka, upakirana u različite formate, uvijek je ista, snishodljivo aludirajući na to da je život bez velike, pokretačke svrhe siv, turoban i gotovo potraćen. Postao je to novi standard uspjeha, ultimativan cilj koji bi trebao opravdati samu esenciju našeg postojanja. Osim toga, analize studija pokazuju snažnu i konzistentnu vezu između osjećaja svrhe i mentalnog blagostanja. Studija Sveučilišta Cambridge provedena na 10 000 ispitanica pokazala je, primjerice, da su žene koje imaju kontrolu nad vlastitim životom i prepoznaju svoju svrhu znatno otpornije na tjeskobu, čak i kad su suočene s vrlo izazovnim životnim okolnostima. Ukratko, svrha djeluje kao svojevrstan psihološki imunitet.
Doba “tjeskobe oko svrhe” (purpose anxiety)
Ali što ako je (još) ne živite? Što ako se u toj buci “dobronamjernih savjeta” osjećate izgubljeno i apatično? Što ako vaša potraga za tom jednom, velikom svrhom ne donosi prosvjetljenje i osmijeh, nego pritisak koji vas ostavlja s nagrizajućim osjećajem da s vama nešto nije u redu? Niste sami. Dobro došli u doba “tjeskobe oko svrhe” (eng. purpose anxiety), fenomena koji je skovala studentica sa Sveučilišta Pennsylvania Larissa Rainey 2014. godine, a koji ne samo da je postao priznat nego ga od tada psiholozi sve češće prepoznaju kao podmukao uzrok modernog nezadovoljstva. Prema nekim istraživanjima, najmanje 90 posto ljudi barem jednom u životu primijeti te osjećaje sa strepnjom.
“Kad promislimo o pitanju naše svrhe, pred očima nam se često može stvoriti slika nečeg “velikog” – životnog pothvata koji će promijeniti svijet, ostaviti neizbrisiv trag ili oblikovati naš identitet”, govori psihologinja Anđela Đinđić, upozoravajući na to da se upravo u toj slici krije i određena zamka. “Velika svrha doista može biti snažna, ali istodobno i zastrašujuća, pa u mnogima može probuditi osjećaj da nikad nisu dovoljno postigli ili da im život prolazi bez nekog posebnog ostvarenja.”
Američki psiholog Michael Steger sa Sveučilišta Colorado dodaje ključni problem: dok nam suvremeno društvo neprestano poručuje da trebamo kreirati svoju svrhu, rijetko tko nudi stvarne, primjenjive alate ili (besplatnu) podršku u tom procesu. Ostajemo prepušteni sami sebi, u moru teško primjenjivih savjeta. Istovremeno, tradicionalni stupovi života koji su ljudima stoljećima pružali osjećaj smisla polako se urušavaju. Čvrste lokalne zajednice, višegeneracijski obiteljski suživot ili religija izgubili su svoju nekadašnju snagu. Prazninu koju su ostavili ispunjava novi, individualistički imperativ koji kaže da smisao morate stvoriti sami. Sama po sebi, ta se ideja može činiti oslobađajućom, ali problem nastaje kad se spoji s kulturom hiperpoređivanja i stalnog dokazivanja. U svijetu blještavih Instagram feedova, uređenih LinkedIn profila koji pršte od uspjeha i hustle kulture koja slavi preopterećenost, svrha je postala roba koja se mjeri. Često se mjeri brojem pratitelja, količinom brendiranih torbica i satova, titulom na posjetnici ili egzotičnim putovanjima. Svrha, čini se, vrijedi samo ako je opipljiva, impresivna i, po mogućnosti, monetizirana.
Upoznajte “malu svrhu”
Možda je vrijeme za drukčiji pogled jer neće svi, a niti žele imati garderobni ormar veličine garsonjere ili medijsku prepoznatljivost. Istraživači poput dr. Jordana Grumeta, autora i liječnika u hospiciju, predlažu pomak od velike, grandiozne svrhe prema onima malima, svakodnevnima. U svojoj knjizi “The Purpose Code”, dr. Grumet radi ključnu razliku između takozvane “velike svrhe” (big P) i “male svrhe” (little P), kako ih on naziva. Drugim riječima, razbija mit o “velikom” smislu, onim grandioznim životnim ciljevima, misijama koje mijenjaju svijet i oblikuju cijeli vaš identitet, poput osnivanja neprofitne organizacije, liječenja bolesti ili stvaranja revolucionarnog umjetničkog djela. Ova je “filmska” svrha moćna, ali istodobno i zastrašujuća te za mnoge nedostižna, pa može ostaviti gorak okus da nikad nismo “dovoljno dobri”. Da bismo se othrvali tom utapajućem raspoloženju, Grumet nas upoznaje s “malom svrhom” koju se, s druge strane, pronalazi u sitnim, svakodnevnim radostima i ritualima. To je smisao koji gradimo iz dana u dan: u vrtlarenju, tjednoj kavi s prijateljem koji nas treba, usavršavanju recepta za kruh, pisanju dnevnika, volontiranju u lokalnom skloništu, učenju nove pjesme na gitari ili u brizi za kućnog ljubimca. Upravo te “sitne” akcije mogu jednako snažno podržati naše mentalno zdravlje zato što su dostupne, stvarne i pružaju nam stalan, prizemljen osjećaj smisla i radosti koji ne ovisi o velikim životnim prekretnicama ili vanjskoj potvrdi.
Ipak, kako upozorava psihologinja, valja biti na oprezu. “Iako zvuči praktično, i velika i mala svrha mogu se lako pretvoriti u popis ciljeva, u još jednu obvezu koju se mora ispuniti, u još jednu to-do listu. Kad svrhu shvaćamo isključivo kao cilj, ona gubi svoju oslobađajuću snagu”, objašnjava psihologinja sugerirajući da je dobro redovito se podsjećati na to da svrha ne mora uvijek biti nešto što “posjedujemo” ili što ćemo postići, cilj koji ćemo ostvariti. “Svrha može biti način na koji biramo živjeti”, naglašava stručnjakinja. Da biste taj apstraktan savjet personalizirali, prakticiranje metoda svjesnosti odličan je start. Istraživanja pokazuju da mindfulness prakse stvaraju unutarnji prostor u kojem jasnije uočavamo što nam je u životu doista važno, a to u konačnici vodi do smanjenja tjeskobe i dugih simptoma. “Usmjerite li pažnju na sadašnji trenutak, bez osuđivanja i sa znatiželjom – na dah, misao, miris svježe ispečenog kruha ili razgovor s dragom osobom – svrha se “stvara” pred vama, bez potrebe za tim da je tražimo daleko. Ona prestaje biti nešto uvjetovano budućim uspjesima ili vanjskim priznanjima i postaje iskustvo ovdje i sad“, tumači psihologinja.
Svrha kao sila za osobni rast
Priča o svrsi nije samo psihološka, ona je duboko filozofska i duhovna. Egzistencijalna psihoterapija ne vidi u ovom kontekstu tjeskobu i druge “negativne” emocije kao poremećaj, nego kao prirodan i zdrav signal koji može biti pokretač promjene. Tjeskoba se javlja kad postanemo svjesni vlastite slobode izbora i ograničenosti vremena koje imamo, što nas tjera da se zapitamo: “Kako želim iskoristiti ovo vrijeme?”. Drugim riječima, to što osjećate može biti snažna sila za osobni rast i stvaranje smislenijeg života.
Viktor Frankl, neurolog i psihijatar koji je preživio holokaust, u svojoj knjizi “Čovjekovo trganje za smislom” tvrdi da čovjek može pronaći smisao i u najtežim, nepojmljivim okolonostima, naglašavajući da smisao ne ovisi nužno o vanjskim okolnostima, nego o stavu koji prema njima zauzmemo. “Upravo ta unutarnja sloboda otvara prostor za pronalazak smisla i svrhe bez obzira na životne uvjete, odnosno potraga za svrhom ne mora biti vezana uz velike planove i rezultate. Ona može biti poziv na to da živimo jednostavnije, prisutnije”, zaključuje Đinđić.
U srži toga leži tajna koja poručuje da je potrebno prestati tretirati svrhu kao konačno odredište, kao jednu fiksnu točku na karti koju moramo dostići. Svaki krivi korak, svaka promjena karijere, svaka sumnja tada djeluje kao katastrofalan neuspjeh. No što ako svrhu shvatimo kao zvijezdu vodilju koja ne pokazuje odredište, već samo smjer? Omogućuje vam orijentirati se bez obzira na to gdje se nalazili. Ako je svrha kompas, tada i male odluke postaju važne. Svaki put kad odaberete ljubaznost, kreativnost, učenje ili brigu za nekoga, vi usmjeravate svoj kompas prema smislu. Tada životni zaokreti nisu promašaji, nego samo promjene terena na životnom putovanju. Možda nećemo svi ostaviti neizbrisiv trag u svijetu, ali možemo ostaviti dubok trag u životima ljudi oko nas, pa i u vlastitom. Prihvaćanje ove fleksibilnosti ne znači odustajanje od ambicija. Naprotiv, ono oslobađa od golemog pritiska i otvara prostor za to da svrhu gradimo autentično, iznutra umjesto da je očajnički ganjamo izvana.
Foto: Rawpixel, LightFieldStudios/iStock via Getty Images Plus
