Postoji pet faza tugovanja kroz koje ljudi prolaze

by | 19 srpnja, 2020

Poricanje. Ljutnja. Cjenkanje. Depresija. Prihvaćanje. Svi u teoriji znaju da tijekom tugovanja prolazimo najmanje ovih pet faza, no nisu svi ljudi isti pa se ovo ne može primijeniti na sve.

Kad se švicarska psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross 1958. godine doselila u SAD, ostala je šokirana načinom na koji su u bolnicama tretirali umiruće pacijente, kako piše BBC.

“Sve je bilo preveliko i vrlo depersonalizirano, radilo se tehnički. Pacijenti koji su bili terminalno bolesni doslovno su ostavljeni da umru, sa njima nitko nije razgovarao”, izjavila je ona u intervjuu 1983. godine.

Zato je pokrenula seminar na Sveučilištu u Coloradu kako bi studente medicine naučila na koji način razgovarati s umirućim ljudima. Kolege su u početku bili vrlo skeptični, no u konačnici su je prihvatili. Ondje je također razgovarala sa umirućim ljudima o tome što oni misle o smrti. Ti su razgovori rezultirali knjigom On Death and Dying 1969. godine. U knjizi navodi razgovore koje je vodila s umirućima te nastavlja diskusiju o tome kako se kraj života može učiniti boljim.

Ono što je javnost upamtila jest ideja da se čovjek suočen s terminalnom dijagnozom nosi sa pet različitih emocionalnih stanja. Kübler-Ross ih je detaljno opisala.

1. Poricanje – “Ne, ne ja, to ne može biti istina.”
2. Ljutnja – “Zašto baš ja?”
3. Cjenkanje – pokušaj odgađanja smrti dobrim ponašanjem
4. Depresija – ljudi reagiraju na bolest i pripremaju se za smrt
5. Prihvaćanje – konačni odmor prije dugog putovanja

Te je emocije opisala kao obrambene mehanizme koji ljudima pomažu nositi se s teškim situacijama. Iako, nikad nije bilo samo pet faza. Iako je svaka od ovih faza dobila posebno poglavlje s naslovom, grafike u knjizi opisuju najmanje od 10 do 13 faza koje uključuju šok, ali i nadu.

Njezin sin Ken Ross kaže da njegova majka nije bila uvjerena kako svaki čovjek prolazi faze tugovanja istim redoslijedom.

“Tih pet faza su samo okvir, a ne recept ili ljestve za pobjeđivanje tuge. Ako ljudi žele koristiti različite teorije ili modele, nju to nije posebno diralo. Ona je samo htjela potaknuti raspravu”, rekao je.

On Death and Dying postao je bestseller, a Elisabeth Kübler-Ross uskoro je počela dobivati na stotine pisama pacijenata i liječnika diljem svijeta.

“Telefon je počeo stalno zvoniti, a poštar je dolazio dvaput na dan”, prisjeća se Ross.

Formulacija od pet faza započela je vlastiti život. Koristili su ih u edukaciji liječnika i terapeuta, te prenosili na pacijente i njihove obitelji. Čak i televizijske serije poput Zvjezdanih staza ili Ulice Sezam referirale su se na njih, a čak su ih parodirali u animiranim filmovima. Istodobno je pet faza tuge nadahnulo brojne glazbenike i umjetnike u stvaranju djela.

Faze su počeli primjenjivati i na druga područja, a tisuće akademskih radova bavile su se traumatskim emocionalnim iskustvima u tom svjetlu, od problema atletičara koji zbog ozljede moraju zaključiti karijeru, do načina na koji korisnici Applea reagiraju na iPhone5. Velike tvrtke ih koriste kako bi zaposlenicima olakšale promjene u teškim vremenima, a u ovoj pandemiji mogu se primijeniti i na sve nas.

Tvrdi to stručnjak za tugu David Kesslerkoji je usko surađivao s Elisabeth Kübler-Ross i koautor je njezine posljednje knjige, On Grief and Grieving.

“Postoji poricanje s kojim se susrećemo svakodnevno, poput izjava da virus nema utjecaja na nas. Tu je i ljutnja: Tjerate me da ostanem doma i oduzimate mi moje aktivnosti. Tu je i cjenkanje: U redu, ako se dva tjedna distanciram, sve će biti u redu, zar ne?. Slijedi tuga: Ne znam kad će ovo završiti. I na kraju se suočavamo s prihvaćanjem: U redu, ovo se stvarno zbiva i moram pronaći način kako nastaviti sa životom. Prihvaćanje je, kako možete i sami zaključiti, ono iz čega crpimo snagu. U prihvaćanju nalazimo kontrolu. Mogu oprati ruke. Mogu se odmaknuti od sugovornika dva metra. Mogu naučiti kako raditi od kuće”, pojašnjava Kessler.

“To je kao autokarta. Kad ljudi pate, žele znati koliko će to trajati, što će biti s njima i traže nešto čvrsto za što će se uhvatiti. A upravo im ovih pet faza to omogućuje”, pojašnjava George Bonanno, profesor kliničke psihologije i voditelj Loss, Trauma and Emotion laboratorija na Sveučilištu Columbia.

“Ovih pet faza može zavesti ljude jer vam nude lagan način da kategorizirate one koji su u toj situaciji, a onda se čini da se uklapaju u bilo koju od tih faza pa lako odlučujete što ćete s njima”, nastavlja Charles A. Corr, psiholog i autor knjige Death and Dying, Life and Living.

George Bonano zato smatra da ove faze donose više štete nego koristi.

“Ljudi koji ne prolaze kroz tih pet faza, a mislim da je riječ o većini, mogu pomisliti kako ne tuguju na ispravan način”, ističe on.

Kaže kako je tijekom godina vidio mnogo ljudi koji su smatrali da se moraju osjećati na određen način, ili su njihovi prijatelji i rođaci smatrali da se oni osjećaju onako kako se zapravo nisu osjećali. I ljudi su im tad sugerirali da bi možda trebali potražiti pomoć psihologa ili terapeuta.

Postoji vrlo malo konkretnih dokaza koji podupiru pet faza tugovanja. Najopširnija studija iz 2007. godine bazirala se na razgovorima sa ožalošćenima. Zaključili su da, iako su sve faze Elisabeth Kübler-Ross bile prisutne, kod svih ispitanika je prevladavao osjećaj prihvaćanja. Poricanje je bilo prisutno kod tek malog broja ispitanika, a sljedeća najsnažnija emocija nakon prihvaćanja jest čežnja koja uopće nije uključena u originalnih pet faza. Struka je kritizirala studiju tvrdeći da su imali selektivni uzorak i da su pretjerivali u zaključcima.

No ima li veze što faze nisu empirijski dokazane? David Kessler kaže da unatoč debatama stručnjaka, ožalošćeni ljudi još pronalaze smisao u teoriji.

“Često viđam ljude koji kažu da ne znaju što im je i da se osjećaju kao da lude – čas su tužni, čas su ljuti. Postoji naziv za puno tih osjećaja, a zajedno čine faze tugovanja. I tada se ljude opuste. Pitaju postoji li faza ljutnje i kažu kako upravo oni prolaze kroz takvu fazu. Mislim da teorija pomaže ljudima kako bi se osjećali normalnije”, rekla je Kessler.

“Možda da ona nije koristila izraz “faza” nego da je samo navela kako ih ima pet, možda bismo se oko svega osjećali bolje. No ljudi tad ne bi obraćali pažnju na nju”, izjavio je Charles Corr.

Dodaje kako ideja o postojanju pet faza nalik medicinskim simptomima zapravo odvlači od srži rada Elisabeth Kübler-Ross. Ona je željela otvorenije govoriti o smrti i pomoći terminalno bolesnima da se pomire sa svojim dijagnozama, htjela je pomoći onima koji o njima skrbe te članovima obitelji kako bi lakše razgovarali s njima i bolje ih razumjeli dok se istovremeno nose s vlastitim emocijama. Željela je da svi osvijestimo činjenicu da je naše postojanje neograničeno i da trebamo uživati u životu.

“Smrtno bolesni ljudi mogu nas naučiti sve, ne samo o umiranju, nego o životu”, rekla je 1983. godine.

Tijekom 70-ih i 80-ih putovala je po svijetu i predavala, a bila je strastvena zagovornica pokreta hospicija koji je pokrenula britanska medicinska sestra Cicely Saunders. Ona je ustanovila brojne hospicije, a Time Magazine uvrstio ju je među 100 najvećih mislilaca 20. stoljeća.

Profesionalna reputacija Elisabeth Kübler-Ross počela je blijedjeti kad je svoj rad proširila i na teorije o tome što se zbiva nakon smrti te je počela istraživati iskustva ljudi koji su se vratili s ruba smrti. Bila je u vezi sa navodnim vidovnjakom Jayem Barhamom, no veliki skandal 1979. godine je otkrio kako je tijekom seansi zlostavljao žene tvrdeći im da predstavlja “onostrani entitet”.

Tijekom 1980-ih je pokrenula hospicij u ruralnoj Virginiji za djecu oboljelu od Aidsa unatoč strogoj opoziciji, a 1995. godine joj je pod sumnjivim okolnostima izgorjela farma. Sljedećeg dana je Elisabeth doživjela prvi od niza moždanih udara te se preselila u Arizonu kako bi bila bliže sinu Kenu. Ondje je proživjela posljednjih devet godina života.

U zadnjem intervjuu koji je dala Oprah Winfrey, svoje osjećaje prema vlastitom umiranju opisala je kao ljutnju.
“Nažalost, javnost nije htjela slušati o njezinim fazama tugovanja. Mislili su kako velika liječnica koja zna sve o smrti i umiranju treba biti neko anđeosko biće koje odmah prihvaća svoju dubinu, no svi se moramo nositi s tugom i prihvaćanjem na različite načine”, rekao je Ken.

Iako u medicinskim ustanovama buduće stručnjake više ne uče o pet faza tugovanja, Elizabethina teorija živi u tvrtkama koje je primjenjuju u treningu zaposlenika, a još inspirira brojne internetske memeove. Do sad su se pojavile brojne nove teorije o tome kako se nositi s tugom. David Kessler vjeruje da je ključno pronaći smisao, a to je šesta faza koju je uz dopuštenje njezine obitelji dodao Elizabethinoj listi.

“Postoji milijun načina kako pronaći smisao. Možda me smrt voljenog člana obitelji napravila boljom osobom. Možda je netko blizak umro na način an koji nije trebao, pa se sad trudim svijet učiniti sigurnijim mjestom za druge”, opisuje on.

Charles Corr preporučuje teoriju dualnog procesiranja koju su osmislili nizozemski znanstvenici Margaret Stroebe i Henk Schut. Prema njihovom modelu, tugujući ljudi osciliraju između gubitka i  priprema za nove izazove u životu.

George Bonanno je u međuvremenu identificirao četiri zajedničke emocije vezane uz tugu, pa smatra da će mnogi biti prilično otporni te neće uopće osjetiti depresiju ili će ih ona samo okrznuti. S druge strane, pojedinci će proživjeti kroničnu tugu i trebat će im nekoliko godina kako bi se vratili u normalno stanje, dok ima i onih kojima će tugovanje potaknuti prijašnju depresiju ili pak poboljšati raspoloženje. Većina ljudi u konačnici će se ipak osjećati bolje, no taj pristup ne nudi istu jasnoću kao što to nudi pet faza.

“Mogu nekome reći da će vjerojatno biti u redu, no ovo “vjerojatno” baš ne zvuči previše privlačno”, ističe on.

Tuga je uznemirujuća i nije je lako kontrolirati. Čak i ako je iluzija, ideja o autokarti koja nam pomaže u svemu je vrlo umirujuća. U svojoj zadnjoj knjizi On Grief and Grieving, Margaret Stroebe and Henk Schut, napisala je da nikad nije planirala kroz teoriju o pet faza komplicirane osjećaje složiti u uredne pakete. Tuga je različita za svakoga, pa čak i ako se ponekad pojave sličnosti, svi se s njom nose na svoj jedinstveni način.

IZVOR: 24SATA.HR

Foto: Unsplash