POPUSTITE OKO OVOGA jer se djeci ništa neće dogoditi

“Brinete li se oko toga što je vaše dijete ovisno o dudi varalici, ili zbog toga što najviše voli pojesti smoki, bombone i pomfrit? Dajte da vam ispričamo jednu priču:

“Moj kolega je velik čovjek, naoko neustrašiv. Zapravo, ne boji se on nikoga i ničega, ali… friški je otac i trenutačno se u životu sav usredotočio na svoje dijete. Stalno čita: ‘Smijete ovo, ne smijete ono’, na svakakve je informacije već naletio.

I eto ga sada, mrcina koja svojom pojavom zauzme pola ureda, boji se – dude!

Boji se da se njegova šestomjesečna kćer već propisno navukla na nju i da je neće moći samo tako ostaviti”, započeo je ovu roditeljsku priču Clint Edwards, otac troje djece.

“Čitali smo da je bolje odviknuti ih što prije, ali mi ne znamo kako. Ona ništa ne može bez nje”, požalio mi se moj plahi kolega s kojim već godinama pričam o svojoj djeci pa sam se nadao da je ponešto od toga naučio.

Ali nije. Jer se sada radilo o njegovom djetetu.

Jedan dan su mi dozlogrdile sve te njegove žalopojke.

Bojite se da se vaša malena neće odviknuti od dude? Bojite se da se ne hrani uvijek i uvijek samo zdravo? Bojite se da će se vaše dijete prehladiti jer stalno skida papučice i čarape? Bojite li se vjetra, mraka, sunca? Je l’ bilo dosta toga?

Sklopio sam ruke i rekao svom kolegi: “Hajde prestani se, molim te, više brinuti o svemu!

Pogledao me onim preneraženim pogledom friškog roditelja: ‘Da se prestanem brinuti? Pa to je moje dijete? Malo dijete o kojem se nema tko drugi brinuti osim nas!’

Da, prestani! Sve je to s*anje s kojim se zamaraš puno previše. Ostavi tom djetetu njezinu dudu. Prestani se zamarati oko toga da baš sve što s njom činite mora biti u skladu s ovim ili onim smjernicama, prestanite se zamarati oko svakog razvojnog koraka, a posebno oko toga što će biti kad će biti. Jer znaš, koliko god se ti brineš, ona će na kraju ispasti skroz OK. Vjeruj tom djetetu. Bolje gledaj to dijete i uči od njega nego da gledaš u knjige i učiš iz njih. Djeca, koliko god mala bila, sve na kraju rade po svom. Oni su kormilari svog broda, a tvoja je zadaća, posebno u početku, da samo stojiš pored njih i kada je potrebno usmjeriš to kormilo samo malo, da se negdje ne zabiju. Sve ostalo je njihova zadaća.

Pusti i vidjet ćeš. Nijedno dijete nije ovisno o dudi cijeli život. Do neke mjere, da. To im je zadaća, ali to neće tako biti uvijek.

Zato radije kupi još koju, doći će razdoblje kada će ih gubiti, a ti ćeš na kraju gubiti glavu oko toga da je pronađeš kad će vam trebati. A kako bude rasla, sve, baš sve što će vas brinuti, ona će opet napraviti po svom. Pa vi birajte hoćete li se oko toga noćima živcirati ili ne. Ishod će vam uvijek biti isti. Dijete će napraviti po svom, a po vašem tek onda kada za to bude spremno.

Previše sam puta iskusio isto – živcirali smo se oko dude, dekice za utjehu, slinavih igračaka, pogubljenih čarapica i zamrljanih obraza – a opet, nakon besane noći, dijete je zamrljanih obraza, prožvakanih čarapa i s dekicom u ruci nastavilo živjeti sve dok nije bilo spremno jednu po jednu stvar početi raditi “kako treba”. I baš kad se načudiš novostečenoj “zrelosti” svog djeteta, doći će nešto novo oko čega ćete razbijati glavu. Ako odlučite razbijati glavu.

I zato radije nemojte. Radije uživajte, jer to s čime se sada borite, to vam je, znajte, tako normalna dječja stvar – hoće dudu, neće blitvu, neće čarape, hoće daljinski. Ja stvarno ne znam nijedno dijete koje nije bilo takvo!”