Kako smo kolektivno postali ovisni o užitku i zašto nas to neminovno vodi u prazninu?

Vrativši se s dvotjednog odmora, imala sam osjećaj da lebdim. Strani okusi, ritam plesa, miris kulture koja nije moja, nepredvidiva iznenađenja koja mozak drže budnim – sve je to moje neurone kupalo u savršenom kemijskom blaženstvu. Bila sam poletna, sretna, prepuna energije. Kofer je još ležao poluotvoren nasred sobe kad se javio onaj dobro poznat, nemiran impuls: skrolanje po stranicama za povoljne letove, pretraživanje destinacija, planiranje, ali ne iz konkretne želje za otputovati nekamo, nego iz navike da uvijek bude nečeg novoga na horizontu.

Upravo tada sinulo mi je da sam školski primjer onoga o čemu piše dr. Anna Lembke, američka psihijatrica sa Sveučilišta Stanford, u svojoj knjizi “Dopaminska nacija” (Stilus). Moja unutarnja “vaga” bila je snažno nagnuta na stranu čistog hedonizma, a ja sam pod svaku cijenu željela izbjeći trenutak u kojem će me lupiti svakodnevica.

Lembke u svom bestseleru objašnjava da živimo u prašumi obilja; svugdje oko nas nalaze se stimulansi dizajnirani tako da ih je nemoguće prestati konzumirati – sadržaj koji nikad ne završava, aplikacije koje znaju točno kad nas zagolicati notifikacijom. Naš mozak, evolucijski oblikovan za oskudicu, u svemu tome nema pravu obranu. “Mi smo kaktusi u prašumi. I poput kaktusa prilagođenih sušnoj klimi, utapamo se u dopaminu”, istaknula je autorica.

Što je zapravo dopamin

Premda dopamin često percipiramo kao molekulu užitka, riječ je, zapravo, o molekuli žudnje i iščekivanja, onom nemiru koji nas tjera dalje umjesto zadovoljstva onime što imamo. “Što je veće oslobađanje dopamina u sustavu nagrađivanja u mozgu, iskustvo ima veći potencijal izazivanja ovisnosti”, objašnjava američka psihijatrica suočavajući nas s neugodnom istinom. Ovisnost, u svijetu u kojem je sve dostupno na jedan klik, više nije marginalna pojava rezervirana za dio društva ili pojedince s teškim traumama – postala je nusproizvod ekonomskog sustava koji je prepoznao slabosti ljudske biologije. Od ultraprerađene hrane, preko ekstremno potentnog kanabisa koji je neusporediv s onim iz 60-ih godina, pa sve do beskonačnog sadržaja na društvenim mrežama i TV platformama, sve je dizajnirano tako da zaobiđe našu kognitivnu kontrolu i izravno stimulira naš limbički sustav.

Dopaminska ovisnost

Da bismo se uspješno suprotstavili tom “limbičkom kapitalizmu”, potrebno je razumjeti kako reagiramo na stimulanse. Psihijatrica objašnjava da mozak obrađuje užitak i bol na istome mjestu. Drugim riječima, užitak i bol funkcioniraju poput suprotnih strana iste vage. Zamislite tu vagu u savršenoj ravnoteži kad nema nikakvih podražaja. Kada doživimo nešto ugodno, pojedemo ukusan kolač, dobijemo lajk na društvenim mrežama ili konzumiramo omiljen koktel, vaga se naginje na stranu užitka. No taj je nagib kratkotrajan jer mozak ima snažan poriv za očuvanjem homeostaze, kao i da ne dopusti dugotrajno odstupanje od ravnoteže. Čim se vaga nagne prema užitku, pokreće se proces neuroadaptacije. Autorica se koristi slikovitom metaforom “gremlina”, neurobioloških sila koje uskaču na suprotnu stranu vage (stranu boli) kako bi je ponovno uravnotežile. Ti “gremlini” ne samo da vagu vraćaju u ravnotežu nego je i svojom težinom privremeno naginju na stranu boli. To je onaj trenutak prolazne tuge, praznine ili žudnje koju osjećamo neposredno nakon što lijepo iskustvo završi. Žudnja za još samo jednom epizodom. Impuls za tim da se odmah bukiraju novi letovi.

Pročitajte: Što kad potraga za životnom svrhom postane izvor stresa i anksioznosti?

Ako pričekamo, ravnoteža se sama uspostavi. Ali ako u tom trenutku praznine odmah posegnemo za novim podražajem, “gremlini” počinju “kampirati” na strani boli i vaga se rekalibrira na novu početnu točku. Više ne konzumiramo supstancu ili ponašanje zato da bismo osjetili užitak, nego da bismo se osjećali normalno te pobjegli od kronične boli i praznine koju smo sami stvorili. Bila je to neugodno precizna dijagnoza dopaminske ovisnosti. Nasreću, moj je primjer blag, ali mehanizam je isti bez obzira na to radi li se o letovima, vinu ili Instagramu.

Kako prakticirati dopaminski post

Nisam bukirala let. Bila je to, ispostavit će se, jedna od pametnijih odluka koje sam donijela tog tjedna. Umjesto toga, otišla sam na koncert. Isplesala sam se do zore s prijateljicom koju nisam vidjela godinama, onako kako se pleše kad zaboraviš da te netko gleda. Bilo je to pravo zadovoljstvo koje nije stiglo s ekrana i nije zahtijevalo kreditnu karticu. Sljedećih tjedana častila sam se sitnim novinama. Kava u kafiću u koji nikad nisam ušla iako prolazim kraj njega svaki dan. Razgovor sa strancem u redu u pošti, onaj koji počne slučajno i završi osmijehom koji nosiš ostatak dana. Male, nepretenciozne niše u rutini.

Pročitajte: Kako tehologija mijenja terapiju i gradi mostove prema najranjivijim dijelovima ljudske psihe

Mozak ne zna za hijerarhiju podražaja, ne zna je li nagrada skuplja ili jeftinija, egzotična ili obična. Zna samo za novo, neočekivano, nerutinsko. I zna to nagraditi. Nisam očekivala da će razgovor sa strancem biti dovoljan. Mislila sam da su to jeftine zamjene za “pravo” iskustvo, ali iznenadila sam se koliko je malo bilo dovoljno.

Kasnije sam u knjizi pronašla objašnjenje za to što sam nesvjesno napravila. Lembke to naziva dopaminskim postom, savjetujući period svjesne apstinencije od podražaja, dovoljno dug da se mozak neuroadaptira i vaga vrati u prirodan položaj. Nije to asketizam zbog asketizma. To je reset. Nakon njega, male svakodnevne stvari počinju ponovno donositi istinsko zadovoljstvo. Moje iskustvo to je potvrdilo na način koji me iznenadio.

Hormeza ili nagrada za namjernu neugodu

Za dugoročno održavanje te ravnoteže, autorica govori i o namjernom naginjanju vage na stranu boli, fenomenu koji se zove hormeza. Kad svjesno biramo umjerenu neugodu, primjerice, hladan tuš, intenzivan trening, kognitivno zahtjevan razgovor koji odgađamo tjednima, mozak reagira kompenzacijom prema strani užitka. “Povremenim izlaganjem boli naša se prirodna hedonička referentna točka pomiče na stranu užitka, tako da s vremenom postajemo manje osjetljivi na bol i sposobniji osjetiti užitak”, objašnjava Lembke.

Za razliku od dopamina koji dobivamo brzo i bez truda, a koji ostavlja efekt mamurnosti i prazninu, dopamin koji mozak luči kao kompenzaciju za proživljenu “neugodu” stiže sporo i ostavlja nas u stanju stabilnog, dugotrajnog spokoja i bistrine. Tjednima sam odgađala jedan težak razgovor, i svaki put kad bih ga odgodila, tjeskoba se povećavala. Kad sam napokon porazgovarala s osobom, osjećala sam se kao da sam skinula teret s leđa. Nije to bila sreća, nego lakoća i mir. Možda je to, kako sam shvatila, bliže pravoj ravnoteži nego ijedna doza dopamina.

Psihološka hormeza

Lembke ističe i važnost psihološke hormeze kroz iskrenost, prema sebi i drugima. Laž je iznimno zahtjevan kognitivni proces koji stvara stalnu napetost i otuđenje te nas tjera u ovisnička ponašanja kao bijeg od unutarnjeg nesklada. Kad iskreno progovorimo o svojim slabostima, aktivira se lučenje oksitocina, hormona društvene povezanosti koji modulira dopaminske putove i daje osjećaj duboke pripadnosti, onaj koji, za razliku od sljedećeg leta, ne ostavlja prazninu.

I dalje sanjam putovanja, ne mogu poreći da sam se “izliječila” od te žudnje. Putovanja mi donose radost, ali sada bolje prepoznajem razliku između planiranja zato što me nešto privlači i planiranja jer ne mogu podnijeti tišinu sobe. Jedno nosi strpljenje, čeka pravi trenutak, istražuje s veseljem, a drugo bi bukiralo let u srijedu ujutro s neotpakiranim koferom. Lako je reći – ostani prisutna, čak i kad je sadašnji trenutak dosadan ili težak. Puno je teže odoljeti otvaranju aplikacije za letove u 22:00, kad soba utihne, a tjedan preda mnom izgleda kao duga, ravna cesta. No ponekad je dovoljno spustiti mobitel na stol, uskočiti u cipele i prošetati do novog kafića. I otkriti da osjećaj poleta koji pobuđuju putovanja nije rezerviran samo za daleke destinacije.

Foto: Pexels