Na tisuću sedamsto metara nadmorske visine

Gdje su ti sendviči? – pita me Vlado. – Ne trebaju mi. Neću umrijeti za tih par sati do tamo. – A voda? – Kupit ću usput. I prestani se ponašati prema meni kao da sam dijete. – Jesi li ponijela prsluk…? – nastavlja. – Lipanj je, blento, što će mi prsluk? – Neka je lipanj, planina je to, smrznut ćeš se. – Onda ću biti prva koja se smrznula usred ljeta. – Da spakiram i onaj bijeli sako? Onaj svilenkasti? – E, taj. – Ali, Dudica, idete u planine, ne treba ti sako. Našla sam koga ću pitati.

Gdje mi je figaro…? – Što je figaro? – Ono čime uvijam kosu… Nema veze, naći ću. – Dudi…? – Molim…? Obećaj da nećeš donijeti odozgo nikakvu hranu, ni biljke, ni pelcere, ni životinje, ništa, O. K…? – Kakvu hranu, kakve biljke, jesi l’ ti normalan, to je ozbiljan hotel, četiri zvjezdice… – Dušo – prekine me. Samo…obećaj. – Dobro, obećavam. ’Si sad sretan…?

Petak, 14:00
Vozimo se dobra četiri sata. Gladna sam. Gladna sam toliko da bih pojela gumu autobusa. Trebala sam napraviti taj sendvič. Grrrrr….!!! I žedna sam. I umorna. I sve.

14:45
Još se vozimo. Ima i bliži put, ali kažu da je loš pa idemo nekim obilaznim. Priroda je fenomenalna. Za promjenu, nema betona. Samo šuma. Šuma, šuma, šuma. Škljocam na svakih deset metara. Pejzaži su da ne povjeruješ. Vozimo se kilometrima, a nema žive duše uokolo. Ni kuće, ni ničega. Kažu da ima vukova. I medvjeda, i raznih divljih životinjica. I dalje sam jako gladna. Kao vuk. Ako uskoro ne stane negdje da kupim vodu, krepat ću.

16:30
Stigli smo, jeeeee…! Hotel je fantastičan. Golem, nov, čist. Sobe – besramno dobre. Ostavili smo stvari i odmah sišli u lobi. Spremili su nam zakusku dobrodošlice. Kozji sir umotan u tikvice, rolana piletina, šesnaest vrsta nekih pitica, salata s morskim plodovima, jagode s čokoladom… mislim si, ako je ovo zakuska – kakav im je tek ručak? Probala sam od svega po malo. Tri tjedna živim na zelenoj salati i limunadi bez šećera – i sad ću se totalno upropastiti. Ali, kako da odolim kad sve taaako dobro izgleda…? Imaju i onu njihovu čuvenu štrudlu od jabuka. Ali bit ću karakter pa neću ni okusiti…

19:00
Što ste radili, pita me Vlado. – Išli smo saditi drveće. Poslat ću ti sliku, ček’ sekundu, budi na vezi…. Je l’ vidiš…? – Ne vidim, gdje je to drveće? – Pa nismo sadili veliko drveće, nego malo. Smrča, tako se zove, to malo zeleno. – Ovo…? Pa ovo se jedva vidi. – Da, sad se jedva vidi, za godinu dana će biti pravo drvo. I imat će pločicu s mojim imenom, da se zna da sam ja sadila. Eto, učinila sam danas dobro djelo za planet. I jako sam ponosna na sebe zbog toga, da znaš. A čekaj da čuješ još ovo – štrudla im govori sve svjetske jezike. Znam da sam rekla da neću, ali… morala sam probati. – Pa, koliko si ih ’’probala’’ – pita me dragi. – Dva komada. O. K., tri. Ali znaš li kako je dobra..?! Sutra ću sve to potrošiti, penjemo se na nekakve slapove. – Smrznut ćeš se, dobro se odjeni. – Ne brini. Imam trenirku. – Svejedno ćeš se smrznuti – ponovi on.

Subota 09:00
Spremamo se za izlet. Jezivo je hladno. U šumi će biti još hladnije. Da, bit ću prva koja se smrznula usred ljeta. Idemo panoramskim vozilom, što god to bilo. Navlačim na sebe sve što imam. Sve osim bijelog svilenkastog sakoa, zašto sam ga uopće i ponijela, ludača…?! Što bi’ sad dala za onaj moj sivi penati prsluk…? – Idemo na slapove, pišem SMS. Magla je tolika da ne vidim prst pred nosom. – To nije magla, objašnjava nam vodič. To je oblak. Oblak? – Dušo, u oblacima sam – šaljem jedan brzinski SMS, dok smo još u dometu. – Uključi GPS, odgovara Vlado. Da te mogu naći ako mi se izgubiš tamo u šumi. I ne odvajaj se od grupe ni za živu glavu. Nema branja cvijeća, biljaka, za čajeve, jesi li čula…?

10:17
Vozimo se već sat vremena. Magla i dalje. Vozi nas žena, Ivana. Ivana je sjajna. Inače vozi off road utrke. Usput nam priča kako se skoro isprevrtala na nekom reliju. I sad si nam to našla pričati, mislim si. Teško mi je uopće opisati panoramsko vozilo. Čudna sprava. Nekakav romobil s prozorima od najlona i snagom tenka. Savladava svaku neravninu, poskakuje kao divokoza. Put je katastrofalan. Ivana je sigurna u sebe. Mi – unezvjereni od straha. Smijem se, čavrljam, uživam u krajoliku, kao – nije mi ništa, a srce mi se na svakom zavoju spusti u pete. Što mi je ovo trebalo…?!

10:52
Romobil staje. – Odavde ćemo pješke, kaže Ivana. Na 1700 smo metara nadmorske visine. Priroda priča za sebe. Gle – ljubičice..!? Prave pravcate divlje ljubičice. Mogla bih nabrati neku za herbarij, ali… moram za grupom. Penjemo se ni sama ne znam koliko. Puta nema, samo pratimo potok. Šuma je kao iz bajke. Scenografija za Gospodare prstenova. Voljela bih da Vlado može ovo vidjeti. Divlja metvica raste kao luda. Ali brat ću kasnije, moram za grupom. Inače, kondicija mi je nula. Zadihala sam se nakon sto metara. Prava sam pravcata baba. Je l’ ima još puno, papa Štrumf…?

11:23
Ne mogu više… Ni makac… Pa sve da me i Nijagara čeka na vrhu. Moram malo odmoriti, idite vi. Sad ću ja… Gdje piše da moram s grupom? Nisam ti ja više za ovo planinarenje. Bolje da siđem. Srest ću već nekog usput… Koga…? Gandalfa? Ili bar Bambija.

Gdje si ti, pitaju me kasnije. Mislili smo da smo te izgubili. Znaš li ti da ovdje ima vukova? Gdje si bila? – Tu, okolo… Što to tako miriše…? – A, to, metvica. I zova. Eto, malo sam brala.

Sad ćemo na klopu – kaže Ivana. Tu u jedno selo. Nije baš ekskluziva kao u hotelu, ali sve je domaće, prste da poližeš. Što god da je – meni je odlično. Nakon ’’šetnje’’ po šumi, pojela bih i koru drveta koliko sam gladna. Stižemo u selo. Dobri dol, tako se zove. Vrijeme je stalo prije nekih stotinu godina. Gotovo pa nisam još vidjela nešto slično. Vode ima, struje – kako kad i kako gdje. Pa kako žive ti ljudi, pitam. Njima je dobro. Sve su to uglavnom starci. Mladi su davno otišli. Otišli..? Gdje? U grad. Eto što ti je čovjek. Ja cijeli života sanjam o totalnoj migraciji u neku prirodu poput ove, a oni bi u grad…? – Poslužite se, nudi nas naša domaćica Najda. – Nemojte se sramiti, otvori se apetit na brdskom zraku. Uzmite, imamo sir, kajmak, punjene paprike, sve je to domaće, odavde. Stani malo… sir…? Tko je spomenuo – sir…?

16:05
Pomislio sam da se nešto dogodilo – kaže Vlado. – Nije. Ali nismo bili u dometu. Ne možeš zamisliti kako je to čudesna, netaknuta priroda… Vidjela sam i magarca. Pravog magarca. Dragi mago, znaš kako je dobar…? Saletjeli smo ga sa svih strana, grozni smo, kao da u životu nismo vidjeli ništa slično. Ali dobro, ovo je pravi, autentični magarac. – I nisi ga povela sa sobom? – Nisam. Znaš da s putovanja donosim samo ono što mi može stati u torbu – psiće, mačiće, zečeke, poneko pile, leptira, nekog puža ilegalca… – Dušo, obećala si. – Znam. Obećala sam. – Što ćeš sada raditi? – Idem u spa.

20:03
Nakon pentranja po planini, sauna jako paše. Bazen paše. Jacuzzi paše. Turska kupka, sve paše. Ovdje je sve taaako dobro. Ne želim nikad otići odavde. Nikad. Nikad. Nikad.

Nedelja, u neko doba…
Stigla saaaaam, kažem još s vrata. – Baš smo se brinuli jer te još nema… – Oooo, dobro izgledaš, planina ti je baš odgovarala, vidi se… Čekaj malo… Je li to ono što mislim da je…? – Klimam glavom. – A obećala si… – Jesam, ali što sam trebala napraviti… Nema toga ovdje za kupiti… Kozji, punomasni, znaš li ti kako je to dobro… Vidi. Probaj… Kakav je…? Priznaj, priznaj da nema boljeg, a…? Vidiš, a…? Jesam ti rekla, najbolji je…